MUZEJ I KUĆA

Pri kraju renoviranje kule Lazara Sočice

Lazar Sočica je u svoje vrijeme bio “najnapredniji duh, najkulturniji seljak, radnik i domaćin, stvaratelj, reformator, socijalni i privredni političar”
498 pregleda 2 komentar(a)
Kula Lazara Sočice, Foto: Ivan Petrušić
Kula Lazara Sočice, Foto: Ivan Petrušić
Ažurirano: 21.02.2019. 21:12h

Početkom naredne godine Kula Lazara Sočice, koja se nalazi u pivskom selu Goransko, trebalo bi da bude otvorena kao regionalni muzej.

Predviđeno je da u kuli bude muzejska postavka o porodici Sočica, etnografska zbirka Pive, spomen biblioteka, kao i dio posvećen pećini Odmut

„Da bi kompletna rekonstrukcija bila završena i kula privedena namjeni treba nam još oko 150.000 – 200.000 eura. Konkurisali smo preko ministarstva da dobijemo neka sredstva, a i Opština je planirala da nam pomogne tako da bi u ovoj godini pokušali da kulu počnemo privoditi namjeni – da se pravi muzejska postavka, da se urade vitrine, osvjetljenje i sve što ide uz to i ako sve bude išlo kako treba početkom naredne godine mogao bi da bude otvoren muzej. Ne bi bio u potpunosti definisan, ali mogli bi makar neki djelovi da se osposobe”, kazao je prof. dr Radenko Pejović, predsjednik Odbora za obnovu kule.

Kulu je u drugoj polovini 19. vijeka sagradio čuveni pivski junak Lazar Sočica, čovjek koji je, kako ističu mnogi savremenici, bio ispred svog vremena. Sočica nije bio vješt samo na sablji. Bio je u svoje vrijeme “najnapredniji duh, najkulturniji seljak, radnik i domaćin, stvaratelj, reformator, socijalni i privredni političar”.

“Da je imaš šire okvire, da se istorija našalila s njim da mu dodijeli ozbiljnije mjesto i drugo poprište, on bi bez sumnje čuda načinio i tvoraštvom premašio mnoge naše velikane.

Ovako pak, u siromašnoj Crnoj Gori, u besputnoj i planiskoj Pivi…on je uspio da proživi na Goransku život najvećega gospodina, kulturnoga poglavice, da umre u Crnoj Gori kao najbogatiji čovjek, kao jedini čovjek na našem selu koji je u svoju kuću mogao primiti i lorda i grofa, i koji je o svojem gospodstvu i radljivosti ostavio spomen dokle je Pive”, zapisao je u “Politici” 1931. godine pripovjedač i putopisac Grigorije Božović.

Predviđeno je da u kuli bude muzejska postavka o porodici Sočica, etnografska zbirka Pive, spomen biblioteka, kao i dio posvećen pećini Odmut, dok bi konaci koji se nalaze pored kule bili pretvoreni u višenamjenske sale za naučno-kulturno-turističke programe.

Mještani Goranska su na zboru u jesen 1999. godine prikupili 9.320 maraka i pokrenuli inicijativu da se formira Odbor za obnovu kule

“Sa porodicom Vukotić, koji su nasljednici porodice Sočica, postigli smo dogovor oko rekonstrukcije kule. Oni su saglasni da ona bude pretvorena u regionalni muzej”, kazao je Pejović.

Prof. dr Perko Vukotić, kome je vojvoda Lazar bio pradjed, srećan je što će kula biti pretvorena u muzej.

“Svima nama je drago što je Udruženje Pivljana pokrenulo inicijativu da se obnovi Kula Lazareva jer nam je bilo žao da propada, a plašili smo da se ne pretvori u neke profane stvari poput kafane.

Rado smo se odrekli svojih nasljednih prava u korist takve inicijative i radujemo se što će se tu stvoriti jedno lijepo mjesto gdje će moći da se uči o istoriji Pive i vojvodi Lazaru. Nadam se da će se ostvariti ideja da to bude ‘živa kuća’ gdje će dolaziti kulturni i naučni stvaraoci koji će se kraće ili duže vrijeme tu zadržavati i stvarati. Da to ne bude samo mjesto sjećanja na ono što je bilo, već živo mjesto stvaranja, kulturni doprinos današnjici i budućnosti”, kazao je Vukotić.

On i ostali Lazarevi potomci pokloniće muzeju sve one eksponate koje posjeduju a koji su vezani za vojvodu i Pivu.

“Imam stolovaču koju je Lazaru poklonio njegov pobratim Marko Miljanov, a nedavno sam dobio i mali Lazarev dnevnik. Naći će se još ponešto što će podsjećati na Lazara, ali i nešto što će podsjećati na Pivu i istoriju”, kazao je Perko Vukotić.

“Krov je propao, zidovi popucali, a u ruševnom stanju bili su i konaci"

Kula, sa koje se, kako je to kazao Jovan Cvijić, pruža najljepši pogled na Balkanu, u doba kada je napravljena bila je najveća privatna kuća u Crnoj Gori. Njena površina je blizu 350 kvadratnih metara, konaci koji se nalaze pored imaju oko 250 kvadrata, dok je dvorište, oivičeno avlijskim zidom, površine 1.300 kvadrata.

Poslije Drugog svjetskog rata pretvorena je u đački internat, zatim za smještaj milicije i nastavnika, da bi krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka bila prepuštena zubu vremena.

Mještani Goranska su na zboru u jesen 1999. godine prikupili 9.320 maraka i pokrenuli inicijativu da se formira Odbor za obnovu kule. SO Plužine je tu inicijativu prihvatila i naredne godine formirala Odbor.

“Krov je propao, zidovi popucali, a u ruševnom stanju bili su i konaci. Zahvaljujući donacijama od oko 250.000 eura završeno je dosta toga – urađena je građevinska sanacija vodeći računa da spolja zadrži autentičan izgled, iznutra je ojačana i sada je otporna na zemljotres, pokrili smo je bakarnim limom i uradili smo čvrstu betonsku konstrukciju. I konake smo rekonstruisali po istom sistemu. Unutra smo izvršili malterisanje, postavili podove, obložili stepenice i sada bi trebalo da se polako privodi namjeni”, kazao je profesor Pejović.

U muzeju će biti mjesta i za predmete iz Odmuta

U muzeju će biti mjesta i za predmete nađene u pećini Odmut, arheološkom lokalitetu koje se nalazi na samom ušću rijeke Vrbice u Pivu. Pećina, koja sadrži sedam kulturnih slojeva koji datiraju od srednjeg kamenog doba, mezolita, do ranog bronzanog doba, i koju je čovjek povremeno ili stalno naseljavao u dugom vremenskom periodu (između 8300 i 1800 godina p.n.e.), otkrivena je 1968. godine, a četiri godine kasnije su počela arheološka istraživanja.

Gatački vojvoda Bogdan Zimonjić, ide još dalje i kaže da u svoj Crnoj Gori i Hercegovini nema boljeg junaka od Lazara Sočice

U Odmutu 1 pronađene su kosti divljih životinja i kameno oruđe i alatke poput noževa, strugača, strugalica, šiljaka i harpuna od jelenjeg roga. U Odmutu 2 pronađeni su ostaci glinenog posuđa, uglačane kamene alatke i kosti pripitomljenih životinja, dok su u slojevima 3, 4 i 5, koji su služili kao povremena sezonska staništa vrsnih pastira i lovaca, pronađeni ostaci keramičkog posuđa, kamene sjekire i strijele.

Kultura slojeva 6 i 7 označava potpuni prekid s lokalnim tradicijama i vezana je za nomade čija keramika je izrađivana od neprečišćene zemlje i redovno je loše pečena. Ostaci faune pokazuju da su žitelji Odmuta u ovo vrijeme posjedovali velika stada sitne stoke i da su lovili divlje svinje, medvjede, dabrove i zečeve. Pećina Odmut je napuštena oko 1800 godina prije nove ere.

Piva moja, a uprava tvoja

Lazar Sočica, koga je kralj Nikola zbog hrabrosti, odvažnosti i brzine prozvao Munjica, bio je junak kome su se divili crnogrske i hercegovačke vojvode i serdari. “Šogo Nikolić, serdar Župski, kazao je da od Gacka do Kape Moračke nema boljeg junaka od Lazara Sočice, dok je vojvoda Perko Vukotić kazao da u cijeloj Hercegovini nije vidio boljeg junaka od Lazara.

Gatački vojvoda Bogdan Zimonjić, ide još dalje i kaže da u svoj Crnoj Gori i Hercegovini nema boljeg junaka od Lazara Sočice koga stavlja ispred Marka Miljanova i Miljana Vukova“, kazao je učitelj u penziji Sreten Cicmil, koga mještani pominju kao kustosa budućeg muzeja, mada on o tome ne voli da priča.

Ali zato voli da priča o čuvenom vojvodi. „Nakon pogibije Lazarevog oca Rista, njegov stric Teodosije, iguman Pivskog manastira, uzima ga kod sebe u namjeri da ga opismeni i zamonaši. Izučio je knjige i stekao pismenost ali je pošao drugim putem.

Danas od Lazara Sočice, koji je umro 1910. godine i sahranjen je ispred crkve Sv. Jovana u Plužinama, ima potomaka samo po ženskoj liniji

Sa nepunih 18 godina postao je dio pratnje turskog bega Dedage Čengića, da bi ubrzo zauzeo mjesto starješine begove pratnje. Kada je Čengiću donio glavu Arnauta koji je pokušao da ubije bega Dedaga mu je kazao: ' Aferim Lazare, proslavljena sablja Čengića danas se postiđe pred tvojim junaštvom’.

Dolinica gdje je pogubio Arnauta, koja se nalazi pored Fabrike elektroda, i danas se zove Arnautova dolinica“, priča učitelj. Kada su počele borbe sa Turcima, od 1858. do 1862. godine, uz čuvenog pivskog junaka Vula Adžića učestvovao je u mnogim bitkama protiv osmanlijske vojske.

„Od 1862. do 1872. godine bio je juzbaša u Pivi, da bi prilikom jednog zbora Pivljana u Goliji 1875. godine dobio titulu vojvode. On je bio jedan od istaknutijih prvaka hercegovačkog ustanka, junak sa Muratovice, Ravna, Gacka, Nevesinja, krvave Duge...

Bio je nezavisan u svom djelovanju, čak i od kralja Nikole, a kada se pridružio klubašima smatrajući ih naprednijima od kraljevih pravaša završio je u zatvoru Jusovača gdje je proveo godinu“, priča Cicmil koji često kada dođu turisti, jer su kula vidi sa puta, bude njihov nezvanični vodič.

Ne pada mu ta dužnost teško jer voli da nepozvane, a drage goste upozna sa istorijom Pive i likom i djelom junaka čija kula će uskoro biti pretvorena u muzej. Ostalo je zapisano da je kralj Nikola, svjestan vojvodine snage, kazao: „Lazare, Piva moja, a uprava tvoja“.

Porodična nesreća velikog vojskovođe

Danas od Lazara Sočice, koji je umro 1910. godine i sahranjen je ispred crkve Sv. Jovana u Plužinama, ima potomaka samo po ženskoj liniji. Lazar je sa suprugom Jovanom, koja je bila rodom Tasovac iz Trebinja, izrodio 17 djece.

„Prvo petoro djece je umrlo odmah nakon rođenja, dok drugo četvoro djece nije imalo ni pola godine kada je umrlo. A onda krajem 80-ih godina 19. vijeka doživio je pravu porodičnu tragediju.

Nosila je veliku tugu zbog porodičnog stradanja, ali i zbog toga što je sve što je njen otac imao oduzeto pa joj nije bilo povratka u Pivu

Prvo mu je umrla supruga Jovana, a ubrzo za njom, za sedam dana, i petoro djece, tako da su mu ostala samo dva sina, Risto, koga su svi zvali Mujo, i Bećo i kćerka Joka. Kako je vojvoda puno pažnje davao obrazovanju a djeca mu bila dobri đaci, Muja je spremao za Pariz da bude pravnik, a Beća za Beč, da se školuje za ljekara.

Nažalost i Bećo je umro i njegova smrt je vojvodi teže pala od svih ostalih“, priča Cicmil. Mujo je u Prvom svjetskom ratu bio komandant Pivskog bataljona, a u Kraljevini Jugoslaviji ban Zetske banovine i perjanik. Bio je oženjen od Vukotića, nije imao potomstvo, a ubijen je u Nikšiću 1943. godine.

Vojvodini potomci ostali su samo po ženskoj liniji. Kćerka Joka bila je udata za čuvenog barjaktara Perka Vukotića. „Baba Joka je završila školu na Djevojačkom institutu na Cetinju, koji je u to vrijeme bila visoka škola, pogotovo za djevojke iz uglednijih porodica.

Nosila je veliku tugu zbog porodičnog stradanja, ali i zbog toga što je sve što je njen otac imao oduzeto pa joj nije bilo povratka u Pivu. Ali, sa ponosom je isticala čija je kćerka i sestra bila”, kaže njen unuk Perko Vukotić.

Lazar je imao dva strica – arhimandrita Teodosija koji je 45 godina bio iguman Pivskog manastira i koga su Turci posjekli dok je u Mratinju vršio obred krštenja i Joka, koji je imao četiri sina. “Prilikom krvavog pohoda zloglasne divizije “Princ Eugen” strijeljana je čitava Jokova porodica. Lazar je imao i tetku koja je bila udata u porodicu Blagojević i čiji sin Arsenije je bio poznati pivski uskok”, kaže Cicmil.