Vizija crne gore

Princ Nikola Petrović: Ovdje ima viška adrenalina, to me i plaši i oduševljava

Sjever želim da vidim kao južnu Švajcarsku, a zonu Skadarskog jezera, konačno oslobođenu od KAP-a, kao evropsku Kaliforniju
185 pregleda 43 komentar(a)
Ažurirano: 18.03.2013. 19:40h

Društvenu pravdu treba nanovo graditi kroz ekonomski razvoj, ali i boljom raspodjelom bogatstava, izjavio je princ Nikola Petrović.

On je u razgovoru za “Vijesti” kazao da bi to trebalo da bude prioritet rada svih stranaka.

“Ali je isto tako na glasačima da ih na to natjeraju”, kazao je princ Nikola, koji se iz Pariza, gdje živi i radi decenijama, sve češće vraća postojbini, gdje rukovodi Fondacijom Petrović Njegoš.

Kako vidite Crnu Goru danas?

Od devedestih godina me oduševljava koncept ekološke države, kakav je formulisao astrofizičar profesor Dragan Hajduković. Danas sam ljubomoran kada čujem da se govori o Kostariki ili himalajskom kraljevstvu Butan u čijem Ustavu ne piše da su ekološka država, ali oni to u stvarnosti jesu.

Po mom mišljenju, jedna ekološka država nije zemlja koja se vraća u divljinu, ili koja se pretvara u turistički park, već naprotiv, koja se okreće novim tehnologijama, novim metodama u poljoprivredi koje čuvaju kvalitet zemljišta.

To je zemlja “stručnjaka za prirodu”, koji su jednako dobri u polju kao i u laboratoriji, koji razvijaju nove tehnike depolucije, inteligentne sisteme upravljanja energijom… Za mene je ta vizija nerazdvojiva od kulturnog i umjetničkog razvoja koji s jedne strane održava kreativnost, duhovnost i prijateljski suživot u jednom društvu.

Crna Gora ima izuzetne uslove da postane takva jedna zemlja, ali za to je potrebno da tu viziju dijeli i želi većina.

Što mislite da Crnoj Gori nedostaje da bi mogla istinski da bude dio porodice naprednih evropskih država?

Upravo je ta zajednička vizija ono što nedostaje Crnoj Gori da bi razvila svoj sopstveni put. Treba da razvijamo specifične strategije, a ne da uvozimo gotove recepte. Samo svojom originalnošću ćemo naći svoje mjesto i samo tad ćemo moći doprinijeti evropskoj raznolikosti koja predstavlja njenu glavnu snagu.

Ta zajednička vizija, prije nego politička i etička, prije svega i jednostavno je građanska vizija. A rivalstva koja dijele Crnu Goru su najveća prepreka njenom razvoju.

Kako, recimo, vidite Crnu Goru za 20 godina?

Hvala Vam što ste mi dali još 20 godina života, dodajte još dvije godine i mogao bih biti stogodišnjak… U međuvremenu, Crna Gora je doživjela ekološku revoluciju, spriječila eroziju koja je danas podriva, sjever zemlje koji je avangarda te revolucije postala je južna Švajcarska, Cetinje Firenca Katunske nahije, koja je postala nova Toskana. Zona Skadarskog jezera, konačno oslobođena od Kombinata aluminijuma, postala je evropska Kalifornija, grupa KAP (Kombinat Anti-Polucije) postala je najmoćnija firma industrijske depolucije u Evropi.

Stara industrijska postrojenja pretvorena su u najposjećenije botaničke bašte okružene ekološkim tehno-centrima, sjedišta velikih međunarodnih firmi… Zatvorenih očiju bih mogao ovako pričati satima o svakom mjestu u Crnoj Gori, ali ne i godinama i nadam se da će mi oči biti i dalje zdrave da vide sve ovo.

Vjerujete li da će Crna Gora jednom biti društvo jednakih šansi?

Šansa po definiciji počiva na pojmu nejednakosti, ali solidarnost i društvena pravda doprinose ublažavanju nepravdi i olakšavaju život u jednom društvu. Vjerujem da solidarnost ostaje velika vrijednost crnogorskog društva.

Na primjer, uprkos siromaštvu koje je na višem nivou u odnosu na Francusku, ne nailazimo na one nesretnike koji spavaju na ulicama velikih gradova Francuske. No, kada govorimo o društvenoj pravdi, nju treba nanovo graditi. S jedne strane, kroz ekonomski razvoj, ali i boljom raspodjelom bogatstava. To bi trebalo da bude prioritet rada svih stranaka. Ali je isto tako na glasačima da ih na to natjeraju.

Što mislite o svojim sunarodnicima nakon što ste u zadnjih 20-ak godina počeli intenzivnije da dolazite u svoju postojbinu? Koje mentalitetske crte Crnogoraca Vam odgovaraju, a koje smetaju?

Nije Vam lako ovo pitanje! Najprije, želite li da pričamo o Crnogorcima ili svim građanima Crne Gore? O onima sa Cetinja, ili onima sa Žabljaka?

Zapravo, svi oni, po mom mišljenju, imaju nešto zajedničko što me istovremeno i oduševljava i plaši (ne zbog mene, nego zbog njih), a to je višak adrenalina. To je dobro za sport, dobro je u ratu, dobro je možda i u ljubavi, ali taj heroizam je često loše usmjeren i može imati ozbiljne posljedice.

Sanjaju da jednog dana žive irade u Crnoj Gori: Princeza Altinaj, princ Nikola, snaha Veronik i princ Boris Petrović

Upravo zbog toga mi se mnogo dopao slogan “Ne brže od života”, trebalo bi opet staviti ova upozorenja pored puta, ali i ne samo pored puta!

Da li planirate da se potpuno preselite u otadžbinu?

Za sada vidim sebe kako i naredne dvije godine živim između Crne Gore i Pariza. Kasnije, kada kao francuski arhitekta pođem u penziju, moj život će se promijeniti i želio bih da se nastanim u Crnoj Gori, povremeno boraveći u Parizu da posjetim svoju djecu i unučad.

Da li svoju djecu i unuke sjutra vidite u Crnoj Gori ili Francuskoj?

Djeca se neće odmah preseliti u Crnu Goru, iako to iskreno žele. Za sada je njihov dom u Parizu. Znam da i Boris i Altinai sanjaju da jednog dana žive i rade u Crnoj Gori, ali to danas nije njihov život.

Čim se naša kuća sagradi, dolaziće češće, a naročito će mi unuke ostavljati, koji će, ako Bog da, moći da idu i u školu na Cetinju.

Osnovali ste Fondaciju Petrović Njegoš. Zašto ste se opredijelili na taj korak?

Sve je počelo u oktobru 1989. godine kada sam prilikom prenosa posmrtnih ostatka mojih predaka otkrio da ime koje nosim predstavlja jaku emocionalnu vrijednost u Crnoj Gori, ono što je za mene, do tog dana, bila stara porodična legenda, bilo je nešto što je i dalje živo u srcima Crnogoraca.

Tokom teških godina koje su uslijedile, želio sam da odgovorim na taj zanos i poštovanje, na svoj način i onim čime sam tada raspolagao, dajući to ime da posluži ljudima koji su se u tom periodu borili za mir, ljudska prava, koji su branili stvaralačke vrijednosti od razaralačkih snaga koje su tad bile dominantne.

Kada je mir povraćen, a nezavisnost stečena, činilo mi se važnim, kako za našu porodicu tako i za zemlju, da naše prisustvo bude i formalizovano, ne samo istorijskom rehabilitacijom i statusom koji bi ispravili nepravdu zbog izgnanstva nego isto tako i stavljanjem sredstava na naše raspolaganje, kako bi naše ime i dalje bilo korisno Crnoj Gori, a koja nam omogućavaju da budemo aktivni i da izrazimo solidarnost sa našim sugrađanima.

Fondacija mi se učinila kao najbolji odgovor, jer istovremeno podrazumijeva kontinuitet u vremenu, a po prirodi ostaje van politike i samim tim otvorena svim građanima Crne Gore.

Tokom prošle godine, podržali ste projekte koji se tiču humanitarnog rada, ekologije, održivog razvoja, kulture, donirali ste prozore i vrata za psihijatrijsku bolnicu u Dobroti... Što planirate ove godine da radite?

Prvi projekti su mi omogućili da se pribiližim stvarnosti i teškoćama u kojima žive mnogi naši sugrađani. Takođe, omogućili su mi da upoznam talentovane i posvećene ljude koji za Crnu Goru predstavljaju ogroman potencijal. Želio bih da se ova partnerstva razvijaju, ali i da njihove projekte povežemo sa različitim privatnim i javnim institucijama van zemlje.

Što se Specijalne psihijatrijske bolnice u Dobroti tiče, ponudili smo direktoru Aleksandru Tomčuku, s jedne strane, pomoć u aktivnostima radno–okupacione terapije, konkretno organizivanjem radionice hortikulture, koja će zasigurno naći svoje mjesto u predivnim vrtovima bolnice.

S druge strane, da se pokrenu susreti sa francuskim psihijatrijskim udruženjima. Mislim da bi Crna Gora mogla i da bi za nju bilo korisno da razvije praksu ekoterapije i da bi Dobrota bila izvrsno mjesto za tako nešto.

Preci su možda previše vjerovali saveznicima

Ove godine je 200 godina od rođenja Njegoša. Kako gledate na njega i na ostale svoje pretke? Kako vidite sudbinu Petrovića? Što mislite da su njihova najveća dostignuća, a što najveće greške?

Njegoš je za mene ličnost koja prevazilazi granice Crne Gore, i njegova odjeća princa i odežda vladike su mu očigledno bile male. Počinjem da shvatam na njegovom arhaičnom jeziku rečenice koje kao bujice teku niz hladan kamen misli, u kojoj se čovjek može ogledati. Kada o njemu mislim, oduševljava me utisak da su kod njega pejzaž, kamen, planina, izrodile pjesnika… Otjelotvorenu viziju… Heraklita modernog doba i utisak da ga je taj isti pejzaž progutao. Kada pogledam svoje geneološko drvo, osjećam se istovremeno i velikim i malim.

Sudbina Petrovića Njegoša za mene je impresivna, ona je jedinstvena po svom kontinuitetu u vremenu, uprkos specifičnom prenosu vlasti (sa strica na nećaka). Po mom mišljenju je najveće dostignuće kolektivni uspjeh mojih predaka, što su očuvali, u uzburkanoj evropskoj istoriji, mjesto svoje zemlje, crnogorske države ograničene na nekoliko stotina kilometara kvadratnih. Kada su u pitanju njihove greške, bilo ih je, i mislim da Njegoš nije bio posljednji koji je grešku napravio, neke su se možda mogle izbjeći, o čemu je uvijek lako govoriti sa vremenskog odstojanja. Moglo bi se možda osuditi preveliko povjerenje koje se ukazivali saveznicima, a koje je koštalo života mnoge Crnogorce.

Petrovići treba da doprinose harmoniji Crne Gore

U Zakonu o dinastiji Petrović Njegoš, koji je donesen 2011. godine, u članu 1 piše: “Radi istorijske i moralne rehabilitacije dinastije Petrović Njegoš, ovim zakonom se uređuju pitanja od značaja za status potomaka dinastije Petrović Njegoš, koja je detronizovana protivno Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru, aktom nasilne aneksije države iz 1918. godine”. Što za Vas to znači?

Najprije, veoma sam srećan da Zakon priznaje nepravdu koja je učinjena kralju Nikoli, a preko njega i čitavoj našoj porodici. Mislim da je tu nepravdu mnogo Crnogoraca osjetilo i danas je osjeća. Za mene i u odnosu na moje pretke, najvažnija je bila moralna i istorijska rehabilitacija izglasana u Skupštini Crne Gore. Za mene lično, to mnogo znači.

Pošto je Zakon usvojen, ja više nisam bio isti, kao da je dug prema mojim precima ugašen. Odjednom više nisam bio utvara, već živ čovjek u potpunosti integrisan u društvo i čvrsto za njega vezan. Mislim da ono što je bilo dobro za nas, jednako je dobro i za Crnu Goru, koja je na taj način bila u stanju da ponovo uspostavi veze sa svojom istorijom. Snažno sam osjetio našu odgovornost pripadnosti toj istoriji, istoriji koja pripada svim građanima Crne Gore.

Iz tog razloga mi, Petrovići Njegoši, možemo i treba da budemo spona, treba da doprinesemo harmoniji naše zemlje koja je isuviše mala da ostane tako podijeljena.

Srdačan susret s Karađorđevićima

Imate li kontakt sa Karađorđevićima? Što mislite o njihovom zahtjevu da im se vrati imovina koju su nekada posjedovali u Crnoj Gori?

Skorije sam imao priliku da ponovo sretnem svoje rođake Aleksandra i Jelisavetu na rođendanu rumunskog kralja Mihaila. Susret je bio jako srdačan i bilo nam je drago što smo imali prilike da se malo družimo, a van vidika i daleko od medija.

Gledano s pravnog aspekta, ja nemam elemente dosijea da prosudim njihov zahtjev za restituciju. Zahtjev se sam po sebi može razumjeti, ali mislim da je u Crnoj Gori on pogrešno shvaćen jer podsjeća na tragičan period njene istorije.

Pitanja povraćaja imovine bivšim kraljevskim porodicama su delikatna pitanja. Što se mene tiče, ja nisam tražio de se otvara pitanje nasljedstva (imovine) naše porodice, i Zakon kojim je Crna Gora vratila čast porodici nije Zakon o restituciji, jer mislim da u našem odnosu sa našim zemljama, materijalna dobra nisu najbitnija stvar.

Galerija

Preporučujemo za Vas