RAT I MIR

Otopljavaju odnosi Novog i Dubrovnika: Planinari prvi jedni drugima pružili ruku

Na jučerašnji dan 1991. godine izvršen jedan od najjačih napada na Dubrovnik od pripadnika JNA sa teritorije Crne Gore
274 pregleda 9 komentar(a)
Ažurirano: 22.02.2019. 18:54h

Dubrovnik je od Herceg Novog udaljen 40 kilometara i dok smo živjeli u zajedničkoj državi u taj susjedni grad išlo se u trgovinu, izlazak, školu, na fakultet, te koncerte ili pozorišne predstave, naročito za vrijeme Dubrovačkih ljetnjih igara.

U Konavlima su Novljani kupovali vino, a Konvaljanke su u njihovim živopisnim nošnjama dolazile na hercegnovsku zelenu pijace sa poljoprivrednim proizvodima. Imale su stalne mušterije, a taj poslovni odnos često je prelazio u prijateljstvo. Mladi iz Vitaljine i Konavala pohađali su Gimnaziju u Herceg Novom.

Na jučerašnji dan 1991. godine izvršen jedan od najjačih napada na Dubrovnik od pripadnika JNA sa teritorije Crne Gore, kada je tokom granatiranja stradalo 19 osoba, a oko 60 ljudi je lakše ili teže ranjeno.

Nakon ratnih dešavanja 90-tih godina prošlog vijeka kada je jugoslovenska vojska, u kojoj su bili i državljani Crne Gore i Boke, u Konavlima spalila mnoge domove i devet mjeseci opsjedala Dubrovnik, odnosi među žiteljima dva grada i pogranična područja su zahladili. Bilo je zaklinjanja i sa jedne i sa druge strane da u susjedni grad „njihova noga nikada više neće kročiti“.

Nakon završetka rata uspostavljanje veza išlo je polako i neki bi rekli sporo. Samo rijetki su dolazili u nekada susjedni grad i razdaljina među njima počela se, u emotivnom smislu, mjeriti svjetlosnim godinama.

Češće se govorilo o lošim iskustvima koje su Novljani doživljavali u Dubrovniku nego o pozitivnim primjerima. Najčešće su demolirani automobili hercegnovskih registarskih tablica, autobusi su kamenovani, a nerijetko je bilo i pretučenih Novljana u Dubrovniku.

Među prvima kontakte su uspostavili planinari Herceg Novog i Dubrovnika kojima je i prije deset godina vraćen planinarski dom na Vrbanju, selu u zaleđu hercegnovske opštine, Dom na Vrbanju, na planini Orjen izgrađen početkom prošlog vijeka, bio je austrijska kasarna.

Prije Drugog svjetskog rada otkupili su ga dubrovački planinari, a početkom devedesetih kada je počeo rat na području bivše SFRJ, u njega se uselila Vojska.

Vraćanje Dubrovčanima planinarskog doma na Vrbanju bio je prvi povraćaj imovine na ovom području. Dubrovčani sada redovno koriste svoj dom na Vrbanju.

„Saradnja sa Dubrovčanima je slična onoj koju imamo, primjera radi, sa kolegama iz Kotora“, kažu iz Planinarskog društva Subra. Lani su zajedno sa planinarima Dubrovnika i Trebinja radili zajednički projekat obilježavanja planinarskih staza u Boki Kotorskoj i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Hercegnovljani i Dubrovčani već nekoliko godina razmjenjuju iskustva u oblasti zapošljavanja, prekvalifikacije i drugih programa, kaže Stevo Lazarević direktor hercegnovskog Biroa rada.

Međutim zapošljavanja Dubrovčana u Novom i obratno nema. Do devedesetih godina Novljani su se zapošljavali, najčešće u dubrovačkim, cavtatskim ili hotelima u Kuparima gdje su bili izuzetno cijenjeni, a Dubrovčani i Konavljani su radili u hercegnovskim trgovinama i drugim preduzećima.

Novinar Željko Starčević sa porodicom svako ljeto, bar jednom sedmično, odlazi na kupanje na Prevlaku. Uživa u miru i tišini plaže i čistom moru i uvijek se dobro osjeća u susjedstvu

Pomorci iz Novog i Boke plovili su na brodovima dubrovačke kompanije Atlantska plovidba. Novljani su do 90-tih godina pohađali i srednju muzičku školu u Dubrovniku, pa je naš proslavljeni pijanista, sada profesor na muzičkoj akademiji u Singapuru Boris Kraljević dubrovački đak.

Tu školu završio je i pijanista Toma Stanić iz Novog. Mnogi turistički radnici, ali i bankari studirali su u Dubrovniku. Ta praksa je bila prekinuta u godinama nakon ratnih sukoba u ovom području, ali u posljednjoj deceniji, svake godine po nekoliko mladih Novljana odlučuje se za studije u Dubrovniku, na američkom koledžu za menadžment i tehnologiju, i uglavnom nemaju loša iskustva života i studiranja u tom gradu.

Novljani posljednjjih godina u sve većem broju odlaze u Dubrovnik u šetnju, trgovinu ili na neki kulturni događaj.

Novljanke Ljilja Vukotić i Vanja Voučko su proteklog vikenda bile u Dubrovniku u šetnji i trgovini.

„Oduševljava me kako je grad čist, kako odiše turističkim životom i kako i u ovo doba godine, kada je većina hotela u Novom zatvorena, u susjednom gradu sve vrvi od turista kojima je prilagođena i ponuda u gradu“, priča Ljilja i dodaje da nikada ne propusti kada dođe u Dubrovnik, da u Gradskoj kavani na Stradunu pojede kolač od mendula.

Gojko koji je čest posjetilac Dubrovnika, ponekada „samo da popije kafu“ na Stradunu, ističe da od Dubrovčana treba učiti kako se čuvaju spomenici kulture, ali i kako se oni turistički valorizuju. Kaže da se rijetko desi da tokom vikenda, ako se nađe u Dubrovniku ne prisustvuje i nekom kulturnom događaju, kao nedavno, kada su na Stradunu besplatno za sve posjetioce, nastupili mađarski simfoničari iz Budimpešte.

Dejan Mandić predsjednik Opštine Herceg Novi se nada da će ideja o malograničnom ustrojstvu zaživjeti i na granici ove dvije države o čemu se pregovara nekoliko godina

Novinar Željko Starčević sa porodicom svako ljeto, bar jednom sedmično, odlazi na kupanje na Prevlaku. Uživa u miru i tišini plaže i čistom moru i uvijek se dobro osjeća u susjedstvu. Nekada su Novljani najčešće koristili dubrovački aerodrom za putovanja i u unutrašnjem i međunarodnom saobraćaju, jer je bliže i jednostavniji stići na Čilipe nego na aerodrom Tivat.

Kada su stvorene dvije države taj aerodrom su skoro isključivo koristili strani turisti koji su dolazili na hercegnovsku rivijeru. Sada i Novljani kada putuju u inostranstvo poleću sa aerodroma Čilipi.

Nema tačne evidencije koliko ljudi samo sa ličnom kartom, što je omogućeno žiteljima Boke i Dubrovačko-neretvanske županije pređe granicu na Debelom brijegu, odnosno Karasovićima i Debelom brijegu ali u ukupnom prometu oni učestvuju sa oko 1,5 odsto.

Dejan Mandić predsjednik Opštine Herceg Novi se nada da će ideja o malograničnom ustrojstvu zaživjeti i na granici ove dvije države o čemu se pregovara nekoliko godina.

I sportsisti daju doprinos uspostavljanju normalnih komšijskih odnosa. Aktuelni selektor hrvatske vaterpolo reprezentacije Ivica Tucak, tri godine je bio trener Jadrana, a Nikola Janović, kapiten crnogorske reprezentacije je iz Jadrana prešao da igra u dubrovački Jug.

Dobru saradnju ostvaruju i sportisti . Fudbalski klub Igalo i FK Gošk iz Dubrovnika, već dvije godine na fudbalskom turniru Mimoza u Igalu učestvuje i podmladak kluba iz Dubrovnika. Planiraju da u okviru IPA programa prekogranične saradnje oforme fudbalsku ligu u kojoj bi se takmičili klubovi iz Trebinja, Dubrovnika i Herceg Novog.

Planinarima Dubrovnika prije deset godina vraćen planinarski dom na Vrbanju, selu u zaledju hercegnovske opštine.

„Saradnja sa Dubrovčanima je slična onoj koju imamo, primjera radi, sa kolegama iz Kotora“, kažu iz Planinarskog društva Subra. Lani su zajedno sa planinarima Dubrovnika i Trebinja radili zajednički projekat obilježavanja planinarskih staza u Boki Kotorskoj i u Dubrovačko neretvanskoj županiji.

Dubrovčani – novski đaci

Dubrovčanin Marćelino Tokić gimnaziju je završio u Herceg Novom i tada „stekao prijatelje za čitav život“. Ni ratne godine nisu prekinule njegova prijateljevanja sa Milanom Bajagićem i drugovima. Bio je redovan posjetilac hercegnovskih maskenbala i programa Praznika mimoze, a danas „svako malo“ dođe u Novi.

Kate Sukno-Šulić, koja je nadvano u Herceg Novom zajedno sa školskim drugovima proslavila 50 godina mature rijetko dolazi u Novi, ali ističe da je za grad njene mladosti vežu samo lijepa sjećanja.

Ona je svakodnevno iz Konavala dolazila na nastavu u Herceg Novi. “Vozom bih sa još nekoliko đaka iz Konavla ujutru u šest časova i 30 minuta stizala u školu gdje bi nas dočekao topli kakao i neki namaz. Mi bismo do početka nastave onda u toplom učili”, sjeća se gospođa Kate, i ističe “da joj se čini da još osjeća ukus toplog mlijeka sa kakaom i miris koji se od njega širio”.

Nije sve idilično

Iako bi se moglo zaključiti da su odnosi izmedju dva pogranična grada idilični i da su rane iz devedestih zacijelile, nije tako.

O tome svjedoče i nemila iskustva. Crnogorski taksisti su kažnjavani u susjednom gradu ako bi primili putnika, jer prema hrvatskom zakonu o drumskom saobraćaju na to nisu imali pravo, dok su zbog nejasnoća u našem zakonu, dubrovački taksisti sve do ovog ljeta mogli nesmetano da dovoze putnike u Crnu Goru i da primaju nove i voze ih u Dubrovnik.

Vodovodom kroz Konavle koji su krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka samodoprinosom izgradili Novljani, najveći bokeljski grad dobija preko 70 odsto vode za piće iz sistema Trebišnjica Plat

To je izazivalo revolt, posebno novskih taksista koji nisu moglu na dubrovačkom aerodromu da prime putnika koji je želio da se preveze do Herceg Novog. Zbog nejasnoća u zakonskoj regulativi i mnogi vlasnici turističkih agencija imali su i problema sa prevozom gostiju do aerodroma ili njihove vožnje na jednodnevne izlete do susjednog grada.

„Država je regulisala odnose u drumskom saobrćaju za velike kompanije, a nas „male“ je prepustila da se snalazimo kako znamo i umijemo“, kaže vlasnik jedne novske turističke agencije. Mnogi Novljani se žale da ih carinici na hrvatsko crnogorskoj granici Karasovići „provjeravaju detaljnije i zadržavaju duže nego što je potrebno“, uvjereni da je to „zbog animoziteta prema nama zbog ratnih dešavanja 90’ tih godina prošlog vijeka“.

Voda iz Konavala

Vodovodom kroz Konavle koji su krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka samodoprinosom izgradili Novljani, najveći bokeljski grad dobija preko 70 odsto vode za piće iz sistema Trebišnjica Plat. Danas Novljani plaćaju 15 hiljada eura mjesečno za transport vode preko hrvatske teritorije.

U prošlosti je to bio izvor mnogih nesporazuma i sukoba, pa čak i kažnjavanja Herceg Novog zbog neplaćenih računa zavrtanjem ventila za vodu na granici na Debelom brijegu. Za razliku od ranijih godina sada se problemi, istina i dalje uz dosta muke, ipak rješavaju pregovorima.