ugašeno...

Umjesto žamora đaka, u brskutskoj školi se igraju skakavci

Škola je danas samo poveća kuća sa limenim krovom, koja sa brda gleda na cijelo selo
135 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 02.10.2012. 06:47h

Na 1.000 metara nadmorske visine, 40 kilometara udaljena od Podgorice, na jednom brdašcu u Brskutu nalazi se osnovna škola, u koju već dvadesetak godina nije kročila noga đaka.

Osnovana 1869. godine, bila je centar seoskog života, gdje su se održavale igranke i priredbe, a sa umiranjem sela lagano se gasila i škola.

U podnožju brda nalaze se i ruševine nekadašnjeg konaka za učitelje.

Tu je živjela i Slavka Đurić koja je svoju učiteljsku karijeru započela '56. godine u brskutskoj školi, a i dan-danas ljeti izdiže u Brskut, gdje joj se svi još uvijek obraćaju sa “učiteljice”.

“Prvo službovanje, prva plata, prvi susret sa djecom i blagi dječiji pogled tokom časa, stvari su po kojima ću zauvijek pamtiti brskutsku školu. U toj školi sam predavala i svojoj djeci, a prema njima sam bila najstroža”, kazala je bivša učiteljica sa tugom posmatrajući staru školu.

Brskutska djeca su se najviše družila u školi, jer su prije i poslije škole morali da obavljaju razne domaćinske poslove.

Brskutska djeca su se najviše družila u školi, jer su prije i poslije škole morali da obavljaju razne domaćinske poslove

“U školi su se djeca najbolje zabavljala tokom muzičkog, gdje su igrali i pjevali i baveći se sportom na fizičkom. Dječaci bi igrali fudbal, a kod djevojčica je najviše bio zastupljen rukomet”, kazala je Đurićeva.

Nijesu svi mogli da se školuju

U Brskutu se tih godina teško živjelo, i nisu svi mogli da školuju svoju djecu.

Mnogi su završavali samo četiri razreda i prekidali.

“Otvorili smo peti i šesti razred, kako bismo povukli djecu da nastave sa školovanjem, naročito djevojčice”, kazala je Đurićeva.

Međutim, bilo je takvih slučajeva gdje bi učitelj u nekom đaku uvidio mogućnost da završi više od osnovne, pa bi išao kod njegovih roditelja sa molbom da ga nastave školovati.

Đurićeva se sjeća jednog takvog učenika, Vuka Marovića, koji je bio najbolji đak u svojoj generaciji i vrlo talentovan za ručne radove, ali njegovi nisu imali mogućnosti da ga dalje školuju.

Slavka Đurić

“Iako je godinama prerastao peti razred, učitelj je došao kod njegovih i pitao da dopuste Vuku da nastavi sa školom, a da će mu on nabaviti knjige. Preostale razrede osnovne škole završio je u Lijevoj Rijeci, a u Podgorici je nastavio srednje obrazovanje i postao je vrhunski majstor za krovove”, prisjeća se ona.

Iako je Marović imao teško djetinjstvo, ekipi “Vijesti” koja ga je zatekla u Brskutu, rekao je da ipak nosi lijepe uspomene na školu, zahvaljujući kojoj je uspio u životu.

“Tada sam imao 14 godina. Tek što sam se vratio sa livade, zatekao sam učitelja Milovana Popovića kako razgovara sa mojima i vidio sam da je riječ o meni. Kada su mi objasnili o čemu se radi, pristao sam”, kazao je Marović “Vijestima”.

Kao najbolji đak je završio školu u Lijevoj rijeci. Upisao je i završio tehničku školu u Podgorici . Uz školu je počeo i da radi u struci, zbog čega je i prije nego je završio postao dobar majstor.

“Vrijedan čovjek može sve da stigne, i školu i posao"

“Vrijedan čovjek može sve da stigne, i školu i posao. Čim sam došao u Titograd, na Vrelima ribničkim sam sagradio dvosobnu kućicu za mene i brata i odmah sam počeo da radim po gradu. Ubrzo je bilo toliko ponuda da nisam mogao da stignem sve da odradim. I danas se bavim istim poslom, zbog čega me zna cijela Podgorica”, kazao je on.

Žali samo što nije nastavio školovanje, ali “kada se čovjek zaposli, ne pada mu na pamet više da uči”.

Nekada radio i KUD "Brskut"

Pored brskutske škole nalazi se i zgrada zatvorenog Doma kulture, gdje su učenici i mladi održavali priredbe za praznike i gledali filmove.

Đurićeva kaže da je selo imalo i Kulturno-umjetničko društvo “Brskut”, imali su guslara, frulaša, folklor, glumce... na čelu sa učiteljem, koji je tada bio nosilac svih društveno-političkih i kulturnih aktivnosti.

Škola je danas samo poveća kuća sa limenim krovom, koja sa brda gleda na cijelo selo.

Ispred se nalazi bista Marka Biljurića, palom heroju iz Drugog svjetskog rata, čije se ime prvobitno nalazilo na tabli škole.

Škola je danas samo poveća kuća sa limenim krovom, koja sa brda gleda na cijelo selo

Zaravan koja je nekada bila dječije igralište danas je mjesto gdje se igraju samo skakavci i drugi insekti.

Tikvom učitelja u glavu

Iako je bila seoska škola, Đurićeva tvrdi da je bila opremljena nastavnim sredstvima “možda bolje nego neke u gradu”, a tome su dosta doprinijeli Brskućani.

“Ljudi bi često pare namijenjene za četrdesnicu ili godišnjicu davali školi kako ništa ne bi falilo njihovoj djeci”, kazala je ona. Pored nje je tada predavalo još pet učitelja, od kojih je najpopularniji bio Zaro Milačić.

“Zaro je bio poznat po strogoći i kažnjavanju učenika, ali su ga djeca poštovala. Često je kažnjavao đake, zbog čega su ga se mnogi plašili”, kazala je Đurićeva.

Rado se sjeća i nekih dječijih nestašluka, koji se i danas prepričavaju po Brskutu.

“Dva učenika su se jedne prilike posvađali i počeli su se gađati trulim tikvama. Jedan od njih je pokušao da napravi zasjedu drugome, ali ne vidjevši da umjesto njegovog protivnika ide najstroži učitelj Milačić, on je najveću tikvu što je našao bacio na tada već ljutitog učitelja”, govorila je Đurićeva smijući se.

Četiri razreda u jednom odjeljenju

Kada je Slavka Đurić otišla iz Brskuta 1961. godine, škola je brojala 125 učenika, a kada se poslije zaposlenja na Veruši i Lijevoj Rijeci vratila, bilo je samo 19 učenika.

“Ljudi su zbog industrijalizacije počeli da se sele u gradove. A kako se smanjivao broj stanovnika sela, tako su počeli nama da nedostaju đaci”, objasnila je stara učiteljica. Ali učitelji su ipak predavali kao da je škola bila puna. Objasnila je da su četiri razreda spojili u jedno odjeljenje, gdje su prvaci bili u prvim redovima, a učenici četvrtog razreda u posljednjim.

“Dvije table su bile podijeljene na četiri dijela, i dokle je jedan razred radio zadatke, drugi je prepisivao sa table, trećem se predavalo, a četvrti je radio fizičko ili muzičko, i tako u krug”, kazala je Đurićeva.

Osamdesete je učiteljica napustila Brskut i prešla da predaje u Osnovnu školu “Branko Božović”, odakle je i otišla u penziju, a škola je nastavila da radi do devedesetih kada su iz nje izašla i posljednja dva đaka.

Galerija

Preporučujemo za Vas