Među hiljadama izbjeglica koje i dalje nalaze utočište u Crnoj Gori, prema mišljenju mnogih, najgore su prošli oni koji su porijeklom iz Crne Gore i imaju crnogorsko državljanstvo za sebe, ali ne i za svoje najbliže.
Prema riječima potpredsjednika Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mića Marjanovića, oni su potpuno prepušteni sami sebi i nemaju nikakve pomoći ni od koga.
„Raseljenici sa Kosova imaju pomoć svoje matične države, Srbije. Mi iz Bosne i iz Hrvatske koji smo se vratili u rodni kraj i riješili da tu ostanemo, nemamo baš nikakvu finansijsku pomoć. Mnogi se nalaze na rubu gole egzistencije, a crnogorske institucije koje se staraju o izbjeglicima nemaju novca ni da nam refundiraju troškove sanduka u najgorim slučajevima“, kaže Marjanović.
On tvrdi da Crna Gora sporo i selektivno rješava pitanje državljanstva za izbjeglice i da im, kada i dodijeli državljanstvo, ograničava pravo glasa.
„Tako su, na primjer, rijetki koji su prije nekoliko mjeseci riješili taj najveći problem, dobili i papir na kome piše da neredne dvije godine ne mogu glasati u Crnoj Gori“, dodaje Marjanović.
On podsjeća da samo u Beranama ima blizu četiristo izbjeglica koji su rođeni u ovom gradu i imaju crnogorsko državljanstvo, a da ni poslije dvije decenije boravka u Crnoj Gori, ne mogu još da regulišu državljanstvo za članove svojih porodica.
„Ako želite tačnu brojku, onda tih 400 izbjeglica pomnožite sa, u prosjeku, tri-četiri člana porodica i vidjećete koliko je onih koji ne mogu po osnovu državljanstva svoga roditelja ili supružnika, dobiti državljanstvo“, kaže Marjanović.
Neizdrživo
On ukazuje na neizdrživost takve situacije u kojoj se i sam nalazi. Njegove dvije kćerke su završile fakultete, takođe izvan Crne Gore, jer se ovdje nijesu mogle redovno školovati, a sada ne mogu konkurisati ni za posao. Državljanstvo je, naime, osnov da bi se mogli prijaviti na biro rada i legalno tražiti zaposlenje.
„Došli smo iz Bosne mladi, s djecom u naručju. Sada smo stari, a djeca su odrasla. Šta treba da rade? Da ide negdje na stranu. U domovini svog roditelja oni ne mogu ničemu da se nadaju. To je nedopustivo“, kaže Mićo.
Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane je prošlo preko 60.000 nevoljnika. Većina se kasnije vratila kućama ili su se iselili u treće zemlje, ali njih oko tri i po hiljade ostali su do danas u ovom gradu, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština, zajedno. U Beranama se i dalje nalazi najveći izbjeglički kolektivni centar na sjeveru, Rudeš, gdje u teškim uslovima živi oko hiljadu ljudi.
Većina izbjeglica ne posjeduje lična dokumenta, osim izbjegličke karte, a sa njom sve institucije u našoj državi, osim zdravstvenih, za njih su zatvorene
„Ovo naselje vam je kao grad u gradu. Pretvoreno je u geto. Bijeda koja ovdje vlada kao da nikoga ne interesuje. Koliko mještana Berana uopšte zna za ovo naselje. Morali bi i mediji više pažnje da posvete toj populaciji. Četiri hiljade izbjeglica, koliko nas je ukupno u ovom gradu, čine deset odsto stanovništva“, prosta je računica koju Marjanović izvodi.
Većina izbjeglica ne posjeduje lična dokumenta, osim izbjegličke karte, a sa njom sve institucije u našoj državi, osim zdravstvenih, za njih su zatvorene. Neposjedovanje crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata znači da se ne mogu registrovati na biroima rada, što je preduslov za pronalaženje posla. Ne mogu dobiti vozačku dozvolu. Ne mogu se čak ni vjenčati. Ne mogu studirati niti konkurisati za stipendije.
Mnogi smatraju da Crna Gora proračunato oteže sa rješavanjem pitanja izbjeglica i davanja crnogorskog državljanstva, jer ne želi da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo. Vjeruje se, takođe, da Crna Gora nije spremna da se odrekne međunarodnih donacija koje dobija na račun izbjeglica, a da istovremeno, davanjem državljanstva, dobije veliki broj socijalnih slučajeva.
Marjanović smatra da crnogorske institucije koje su zadužene za rješavanje problema izbjeglica, taj posao rade mimo njihovog znanja.
„Mislim da su najveći krivci ljudi koji rade na terenu. Čak bih se usudio da kažem i da su korumpirani. U kolektivnom centru na Rudešu je nezadovoljstvo koje svaki dan može da kulminira“ upozorava predsjednik Saveza udruženja raseljenika i izbjeglica u Crnoj Gori.
Prijem kod Lukšića čekaju već godinu
„Mislim da će pod pritiskom međunarodne zajednice problem izbjeglica morati da se rješava. Nedavno su bili predstavnici američke ambasade da obiđu izbjeglički centar Rudeš. Kada su čuli da i ja tu živim, došli su kod mene i ja sam ih detaljno upoznao sa svim problemima“, priča Marjanović.
On kaže da je prethodna Vlada bila skoro nezainteresovana za pitanje izbjeglica i apeluje na sadašnjeg premijera da primi delegaciju na razgovor.
„Bilo bi dovoljno sat vremena da popričamo. Pa ipak naš zahtjev za prijem stoji već godinu bez odgovora“, kaže Marjanović.
Ne mogu biti ni stranci
Prema riječima predsjednika Saveza udruženja raseljenika i izbjeglica, Ministarstvo unutrašnjih poslova pravi kočnicu, čak i kod davanja statusa takozvanog stranca.
„Status stranca košta po jednom članu porodice od 500 do 600 eura, ne računajući troškove putovanja u zemlje porijekla i obezbjeđivanje dokumenata, obilaska ambasada. Ko to od ovih nevoljnika koji žive u Rudešu može da plati“ pita Marjanović.
Galerija
Bonus video:
