Crnogorski studenti se rijetko pojavljuju kao pokretači širih društvenih i političkih promjena usljed duboko ukorijenjenih društvenih navika i prihvatanja postojećeg sistema, zbog koje mladi bolju budućnost traže kroz partijski klijentelizam, a najprogresivniji napuštaju zemlju i nastavljaju školovanje u inostranstvu.
Tome doprinosi i obrazovni sistem koji mlade uči kako da se prilagode postojećem sistemu, umjesto da ga mijenjaju, ne podstičući dovoljno kritičko mišljenje, inicijativu i društvenu odgovornost.
To su ocijenili sagovornici “Vijesti” odgovarajući na pitanja zašto su crnogorski studenti relativno rijetko pokretači širih društvenih i političkih promjena i da li univerziteti u Crnoj Gori dovoljno podstiču kritičko mišljenje, građansku odgovornost i spremnost na javno djelovanje.
Studentski pokret u Srbiji pokazao je koliko mladi mogu uticati na društvene i političke prilike kada su ujedinjeni i istrajni. Nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu u novembru 2024. godine, kada je stradalo 16 ljudi, studenti su pokrenuli masovne proteste, blokirali fakultete, organizovali pješačke i biciklističke marševe širom zemlje i okupili veliki broj građana oko zahtjeva za odgovornost i borbu protiv korupcije. Njihovo djelovanje na kraju se prenijelo i na politički teren, gdje je Studentska lista na izborima 25. oktobra 2026. osvojila većinu glasova i okončala četrnaestogodišnju vlast Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića...
Među značajnijim primjerima studentskog aktivizma u Crnoj Gori izdvaja se protest iz novembra 2011. godine, kada se nekoliko hiljada studenata okupilo u Podgorici tražeći bolje uslove studiranja, smanjenje školarina, više mjesta u studentskim domovima i veća prava, ali i slobodniji i kvalitetniji univerzitet.
Noviji primjer je neformalna studentska grupa “Kamo śutra?”, koja je nakon tragedije na Cetinju 1. januara 2025. organizovala proteste i blokade širom Crne Gore, zahtijevajući odgovornost nadležnih, ostavke čelnika bezbjednosnog sektora i promjene u sistemu bezbjednosti.
SISTEMSKO-MENTALITETSKA INERCIJA
Komunikolog i saradnik u nastavi na Humanističkim studijama Univerziteta “Donja Gorica” Filip P. Jovanovski kazao je da je Crna Gora malo društvo koje ima dugu istoriju borbenosti u ratovima protiv spoljnih neprijatelja, ali je u mirnodopskim periodima slabije razvijalo tradiciju unutrašnjeg aktivističkog organizovanja zarad građanske i demokratske transformacije.
Jovanovski je istakao da sistemsko-mentalitetska inercija vuče studente da bolju budućnost traže u partijskom klijentelizmu, dok najprogresivniji pojedinci često napuštaju zemlju, nastavljajući školovanje u inostranstvu.
“Međutim, možemo očekivati da će uspjeh studentskog pokreta u Srbiji prije ili kasnije imati svoju refleksiju u regionu, pa i šire. Premda trenutni uslovi u Crnoj Gori ne pogoduju sličnom scenariju, naročito u kontekstu potrebe za institucionalnom stabilnošću pred ulazak u EU, govorimo o lekciji na duže staze”, rekao je Jovanovski.
On je kazao da pobjeda srpskih studenata nije puki lokalni događaj, već jedinstven fenomen istorijskih dimenzija: organsko, nestranačko i kolektivno samoorganizovanje, koje ne počiva na autoritetu jednog lidera, i koje je uspjelo da prevaziđe stare ideološke podjele.
“I sve to uprkos zarobljenim institucijama, medijskom mraku i indiferentnoj međunarodnoj zajednici”.
On je istakao da je naročito važna lekcija iz Srbije da se “novo vino ne sipa u stare mješine”: studentski plenumi su kroz kulturu demokratskog dijaloga izabrali nove, dostojne predstavnike, a skrajnuti su svi istrošeni partijski kadrovi s kompromitovanom prošlošću i liderskim sujetama.
ŠALJE SE PORUKA - PAMETNIJE JE “NE ZAMJERATI SE”
Programski direktor Centra za građansko obrazovanje (CGO) Petar Đukanović ocijenio je da su mladi često nezadovoljni stanjem u društvu, ali većinski u Crnoj Gori ne vjeruju dovoljno da mogu nešto promijeniti. Na to, kako je kazao, utiču i društvene navike, nepovjerenje u institucije, političke podjele, strah od posljedica i osjećaj da pojedinac ne može mnogo toga da promijeni:
“Kada se tome doda nedovoljno razvijena tradicija zajedničkog i dugoročnog građanskog djelovanja jasnije je zašto se nezadovoljstvo često zadrži na ličnom nivou, umjesto da preraste u širu društvenu inicijativu”.
Đukanović je naglasio da je posebno problematičan model ponašanja koji naše društvo nameće mladima.
“Umjesto kritičkog mišljenja, inicijative i građanske odgovornosti, cijeni se poslušnost, prilagođavanje i politička podobnost. Mladima se šalje poruka da je pametnije ‘ne zamjerati se’, gledati svoja posla i tražiti individualne prečice nego pokušavati mijenjati sistem”.
Đukanović je istakao da kada se tome doda uvjerenje da su za uspjeh važnije veze i politička podrška od znanja i rada, postaje jasnije zašto mnogi biraju prilagođavanje postojećem stanju ili odlazak iz zemlje. To je, ističe, jedan od najpogubnijih efekata našeg društvenog ambijenta - mlade učimo kako da se snađu u lošem sistemu, umjesto kako da ga mijenjaju.
“Ipak, ne treba zanemariti istoriju studentskog aktivizma u Crnoj Gori. Početkom devedesetih Studentski forum bio je povezan s antiratnim djelovanjem, dok su protesti 2011. godine otvarali pitanja uslova studiranja i autonomije univerziteta. Novija inicijativa ‘Kamo śutra?’ pokazala je da studenti mogu mobilisati i širu javnost oko važnih društvenih zahtjeva”.
Đukanović je istakao da zajedničko iskustvo ovih inicijativa jeste teškoća da početnu energiju pretvore u dugoročan, organizovan i održiv društveni uticaj.
“Dakle, nije problem što studenti ne vide nepravdu, već što često ne vjeruju da imaju moć da joj se suprotstave i promijene stvari”.
“STVAR MENTALITETA”
Pisac Nikola Nikolić ocijenio je da je oduvijek tako, i da je možda i stvar mentaliteta.
“Dok su ‘68. godine studenti u Beogradu i Zagrebu ozbiljno uzdrmali elitu, u Titogradu su se zadovoljili sitnim ustupcima, pa se uhvatili u kolo i zapjevali ‘Oj svijetla majska zoro’, kao da su izvojevali nekakvu epsku pobjedu”.
On je kazao da je sličan scenario prijetio i najvećem studentskom protestu kod nas, održanom 2011. godine.
“Malo je falilo da se masovno indukovana energija prospe na problematiku tople vode u domovima i kalorija u menzama”.
Nikolić je rekao da je vjerovatno i do slabe građanske samosvijesti i političke nepismenosti, navodeći da građani sami sebe uglavnom smatraju pionima, umjesto najvažnijim akterima politike.
Mogu samo da pretpostavljam, ali zapravo ne znam, rekla je rediteljka Hana Rastoder, koja je bila članica neformalne grupe studenata “Kamo śutra”, odgovarajući na pitanje zašto su crnogorski studenti relativno rijetko pokretači širih društvenih i političkih promjena.
Istakla je da živimo u veoma maloj sredini, što je prilično otežavajuća okolnost za pokretanje širih društvenih i političkih promjena, za početak:
“Takođe, smatram da se na crnogorskoj političkoj sceni, nažalost, još uvijek nije pojavila opcija koja uliva povjerenje stručnošću i integritetom. Kao da jedno od to dvoje, uvijek fali”.
Rastoder je kazala da ako takve opcije nema i ako se čini da ne postoji “prijetnja” da će nastati, onda će vladajuće partije u maloj sredini kao što je Crna Gora uvijek imati preveliki uticaj, a mi ćemo se kao kolateralna šteta vrtjeti u krug.
“Ipak, i dalje želim da se nadam da će neki mlađi ljudi preuzeti odgovornost da se bave politikom, te da je i u Crnoj Gori moguć jedan Zohran Mamdani, na primjer. Do tada, na nama, građanima, je da postavimo standarde, da se bunimo za sve što ne valja”.
Ratoder je istakla da, “nažalost i dalje živimo u zemlji u kojoj niko od visokih državnika nije preuzeo makar moralnu odgovornost za užasne zločine koji su se dogodili na Cetinju”.
“Činjenica da smo to dozvolili, znači da kao društvo imamo jako nizak nivo samopoštovanja”.
UNIVERZITET I AKADEMIJA UGLAVNOM “SNOM MRTVIJEM SPAVAJU”
Jovanovski je ocijenio da konformizmu i pasivnosti mladih naročito doprinosi klasični model nastave, u kome je na prvom mjestu memorisanje teorijskih podataka bez mnogo povezivanja sa najdubljim uvjerenjima i praktičnim životom mladih.
“Kada mlade osobe opteretimo gomilom monotonih definicija i formula, bez senzibiliteta za njihova osjećanja i potrebe, onda obrazovanje ne može postati katalizator društvenih promjena. Naprotiv, student će pred takvom nastavom okrenuti glavu na drugu stranu. Ali ako povežemo znanje sa autentičnim osjećajem smisla, onda ćemo moći da ih podstaknemo da uoče sistemske nepravde i predosjete viziju boljeg svijeta”, rekao je Jovanovski.
On je istakao da je važan element ovog procesa prenošenje istorijske svijesti o građanskim otporima iz prošlosti, bez kojih danas ne bismo imali ni ona osnovna prava i slobode koje uzimamo zdravo za gotovo.
“Nekada su guslarski tonovi i deseterci veličali stare pobjede i bodrili pred buduće. A danas, u savremenom dobu, na prosvjetarima je zadatak da novim generacijama približe istoriju borbi za slobodu i pravednije institucije, na način koji neće uspavljivati, već buditi i ulivati hrabrost”, rekao je Jovanovski.
Đukanović je ocijenio da Univerzitet ne smije biti samo mjesto sticanja diploma, već prostor razvoja kritičkog mišljenja, intelektualne samostalnosti i građanske odgovornosti:
“Nažalost, nastavni pristupi i dalje su često tradicionalni, nedovoljno interaktivni i slabo podstiču aktivno učešće studenata, njihovu radoznalost i sposobnost da stečeno znanje koriste za razumijevanje i mijenjanje društva”.
On je istakao da je dodatni problem nedovoljna društvena angažovanost akademske zajednice. Istraživanja CGO-a, istakao je, pokazuju da građani očekuju veću prisutnost univerzitetskih profesora u javnim debatama i otvorenije izjašnjavanje o društvenim problemima.
“To ne podrazumijeva partijsko svrstavanje, već nezavisno i argumentovano djelovanje. Međutim, akademska zajednica je uglavnom prespavala ključne društvene procese, pa studenti imaju malo uzora među profesorima koji svojim primjerom pokazuju kako se znanje i akademski autoritet stavljaju u službu društvenih promjena”, kazao je Đukanović.
Istakao je da zabrinjava i podatak da 55 odsto mladih smatra da se ocjene i ispiti mogu kupiti.
“Takva percepcija ozbiljno podriva povjerenje u pravičnost obrazovnog sistema. Ako mladi vjeruju da znanje i rad nijesu presudni za uspjeh, teško je očekivati da univerzitet doživljavaju kao instituciju jednakih šansi i integriteta”.
On je ukazao i na značaj funkcionisanja studentskih organizacija, koje bi trebalo da budu prva škola demokratije, u kojoj mladi biraju predstavnike, nadziru njihov rad i zahtijevaju odgovornost za donošenje odluka i trošenje zajedničkih sredstava.
Istakao je da nedostaci u transparentnosti i kontroli trošenja novca namijenjenog studentskim organizacijama i tijelima Univerziteta Crne Gore ukazuju na potrebu za većom odgovornošću.
“Zato odgovornost za nedovoljnu aktivnost mladih ne možemo pripisivati samo njima. Moramo se zapitati koliko im univerzitet pruža prostora za kritiku, inicijativu i učešće u odlučivanju”.
Istakao je da se demokratija ne uči samo iz udžbenika, već i kroz iskustvo, te da univerzitet, osim stručnjaka, mora obrazovati slobodne, samostalne i društveno odgovorne ljude koji će imati hrabrosti da postavljaju pitanja i zahtijevaju odgovornost od institucija.
Nikolić je rekao da ne vidi da se na akademskom nivou išta konkretnije čini da bi se mladi učili svim tim vrijednostima.
“Tamo većinom vlada sterilni akademizam, iz kojeg se teško može polučiti živo, primjenljivo, djelatno znanje. Lekcije same po sebi malo čemu mogu doprinijeti ukoliko nijesu ulančane s neposrednom stvarnošću, onom koju živimo, koju moramo da nadgledamo, kritikujemo, mijenjamo nabolje”.
Nikolić je istakao da je paradoks da kod suštinski važnih tema univerzitet i akademija uglavnom snom mrtvijem spavaju, umjesto da ih budno analiziraju i odvažno, s punim intelektualnim integritetom, reaguju na devijacije.
Rastoder je kazala da misli da to zavisi od toga s kakvim mentorima studenti imaju priliku da razgovaraju, sarađuju, uče od njih.
Istakla je da svaki obrazovni sistem manje-više podstiče poslušnost od osnovnog pa do fakultetskog obrazovanja, ali ima izuzetaka kada je riječ o profesorima i profesoricama koji su inspirativni i koji podstiču kritičko razmišljanje.
“Ipak, ti izuzeci nisu dovoljni, tako da mislim da je bolje razmišljati o tome koliki je konformizam, poslušnost i pasivnost mnogih univerzitetskih profesora u Crnoj Gori”.
POLITIČKI PRITISCI I POKUŠAJI DISKREDITACIJE
Jovanovski je ocijenio da smo od vremena prestanka djelovanja Studentskog foruma, koji je 90-ih godina prošlog vijeka odigrao svijetlu ulogu u antiratnom pokretu, imali svega nekoliko kraćih epizoda studentskog bunta, od kojih se ističu one organizovane 2011. i 2025. godine.
Podsjetio je da je Studentski forum 1991. godine pokrenuo Studentsku ligu za mir, koja je okupila predstavnike studenata iz svih republika bivše Jugoslavije, kao i da je iste godine organizovao peticiju sa oko hiljadu potpisa studenata i profesora, kojom se zahtijevalo vraćanje na fakultete svih studenata mobilisanih za napad na Dubrovnik.
On je, govoreći o razlozima neuspjeha skorijih primjera studentskog protestnog organizovanja u Crnoj Gori, ukazao na spoljne i unutrašnje faktore, ističući da su višegodišnja politička nestabilnost i česta društvena previranja od 2019. godine doveli do izvjesnog zamora javnosti od novih kriza i protesta.
Dodatnu prepreku, kazao je, predstavljalo je to što pokret nije uspio da u generalnom javnom mnjenju učvrsti imidž izvorno nestranačke i nezavisne inicijative, te, shodno tome, nije stvoren inkluzivni, opštenarodni momentum koji bi transcendirao stare identitetsko-ideološke polarizacije.
“S druge strane, kada govorimo o unutrašnjim faktorima, jedan od problema predstavljale su interne podjele. Konfliktni mentalitet je jedna od hroničnih boljki crnogorskog društva, dok uspješno organizovanje građanskog aktivizma zahtijeva komunikacionu zrelost, kulturu dijaloga i sposobnost za kompromis”, rekao je Jovanovski.
Đukanović je kazao da ključni izazov studentskog aktivizma u Crnoj Gori jeste pretvaranje početne energije i nezadovoljstva u dugoročan, organizovan društveni pritisak.
“Protesti često nastaju kao reakcija na konkretnu nepravdu, privuku pažnju javnosti i mobilišu građane, ali vremenom slabe zbog nedostatka organizacione strukture, kontinuiteta i jasne strategije djelovanja”.
Ozbiljnu prepreku, kazao je, predstavljaju i politički pritisci i pokušaji diskreditacije studentskih inicijativa. Umjesto rasprave o njihovim zahtjevima, pažnja se preusmjerava na pitanje ko navodno stoji iza protesta.
“To smo vidjeli i na primjeru inicijative ‘Kamo śutra?’, čiji su organizatori bili izloženi optužbama o povezanosti s političkim i kriminalnim strukturama. Kada se mladi koji zahtijevaju odgovornost javno etiketiraju i zastrašuju, šalje se poruka da građanski angažman nosi rizik, a ćutanje predstavlja sigurniji izbor. Time se obeshrabruju ne samo organizatori, već i potencijalni učesnici budućih inicijativa”.
Đukanović je istakao da se studentski pokreti često oslanjaju na entuzijazam malog broja pojedinaca, bez dovoljno razvijenih mehanizama za podjelu odgovornosti, komunikaciju sa studentima i građanima i planiranje daljih aktivnosti, zbog čega inicijative slabe kada splasne početna mobilizacija.
Nikolić je kazao da je učestvovao na protestu prije 15-ak godina, pa zna da su mu umnogome škodile raznorazne unutrašnje i vanjske opstrukcije, što je brzo vodilo apatiji i prosipanju početnog entuzijazma.
“Svi se s pravom ovih dana divimo fantastičnom ishodu dvogodišnjih studentskih borbi u Srbiji, no istovremeno zaboravljamo koliko je surevnjivosti, zlobe i lažne sitničavosti pratilo opravdani bunt ekipe ‘Kamo śutra’”, kazao je on.
Istakao je da su nesreće na Cetinju trebalo da budu samo kap koja je prelila čašu, jer su i te kako bile društveno uslovljene, iako se nastoje podvesti isključivo pod izolovane incidente.
“Trebalo je da pokrenu organizovani, masovno prihvaćeni i učinkoviti gnjev protiv dubinske kriminalizacije crnogorskog društva, korupcije koja je odavno stvar brižno čuvanog i prenošenog nasljeđa, partitokratije kojoj je javni interes maska za privatno avanzovanje”.
Rastoder: Potrebno je da se ne bojiš
Hana Rastoder je istakla da bi bolja organizacija i preciznije definisani ciljevi sigurno pomogli.
“Za prvo su potrebni vrijeme i novac, a za ovo drugo vjerovatno mnogo više političkog iskustva. Ako, ipak, hoćeš da vršiš promjene bez novca, bez vremena i bez političkog iskustva, potrebno je da se ne bojiš više, da nemaš šta da izgubiš i da vas je mnogo baš takvih ujedinjeno u borbi”.
Ona je istakla da je Aleksandar Vučić cijelu svoju zemlju doveo u to ponižavajuće stanje:
“Možda mi još uvijek ne osjećamo da smo dovedeni na takav rub. Poenta je u tome da i ne treba biti na rubu da bismo zahtijevali stručnost i integritet od ljudi koji nam odlučuju o životima”.
Ona je istakla da su protesti u Crnoj Gori imali podršku velikog broja građana, ali je prilično brzo došlo do raslojavanja podržavaoca zbog različitih političkih uvjerenja, što se vjerovatno i moglo predvidjeti.
“Nova politička opcija se nije mogla ni pojaviti, a protesti su se već doživljavali kao nekakav Trojanski konj. To nije ni malo čudno, jer ako nema nade da će nastati nova i bolja politička opcija, strah da se vrtimo i da ćemo se još dugo vrtjeti u krug, nije ni malo iracionalan”, ocijenila je Rastoder.
Nekada su guslarski tonovi i deseterci veličali stare pobjede i bodrili pred buduće. A danas, u savremenom dobu, na prosvjetarima je zadatak da novim generacijama približe istoriju borbi za slobodu i pravednije institucije, na način koji neće uspavljivati, već buditi i ulivati hrabrost, poručio Filip P. Jovanovski
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
