Kad je "Tara" tekla drumovima

Kako je pao u zaborav nekada jedan od najpoznatijih autoprevoznika u ovom dijelu Evrope, osnovan na Cetinju odmah poslije Drugog svjetskog rata
765 pregleda 8 komentar(a)
Ažurirano: 13.08.2012. 14:11h

Kada je u ideološkom smislu vrlo lako pamtljive 1948. godine na Cetinju, koje se još dizalo iz ruševina tek okončanog rata, sa nekoliko starih autobusa osnovano prevozno preduzeće "Tara", teško da su i najveći sanjari napretka mogli pomisliti da će ono postati jedan od najpoznatijih prevoznika u ovom dijelu Evrope.

Još teže da će to postati i da će nestati kao da je nikada nije ni bilo.

Prema priči starih "Tarinih" vukova, sve je počelo sa jednim autobusom, koji se negdje pred kraj rata pun Italijana survao u Taru. Polako, kao domaćinska kuća, rasla je "Tara"kao njena planinska imenjakinja u proljeće, pa je svega tri godine po osnivanju nabavljeno 19 za to vrijeme modernih autobusa italijnske marke "fiat".

Jedan je dat Narodnom pozorištu na Cetinju, a sa ostalima i sa još nekoliko starih, "Tara" je krenula da krstari lomnim i prašnjavim crnogorskim drumovima. Drumovima, jer je jedini asfaltirani put u državi bio uska dionica od Budve do Miločera, osam kilometara izgrađenih još 1935. godine.

Ni takvi putevi, ni planiski prevoji i veliiki snijeg, ni to što se zemlja gradila iznova nijesu omeli “Taru” da hitro kao suza Evrope grabi ka svakom novom putniku i gradu u velikoj državi i Evropi i da izraste u velikog prevoznika, pa je nepun četvrt vijeka od osnivanja, 1972. godine, imala za to doba nevjerovatan vozni park od 156 autobusa.

Nije sve to "Tari" moglo ništa, ali jeste crnogorska tranzicija. Kao i mnogo štošta drugo, i "Tara" je opustošena tih nesrećnih devedesetih, nijesu od nje ostali ni točkići.

Kad tako nešto potuno nestane, kad ga majstori tranzicije izbrišu sa lica zemlje, prilično nevjerovatno zvuče i pisani podaci i prisjećanja onih koji su decenijama živjeli sa "Tarom".

"To je bio srećno vrijeme, svake godine smo dobijali po pet novih autobusa, pa smo stalno imali dobar vozni park. “Tara” je bila uzor, ne samo za tadašnju Jugoslaviju, nego i šire. To potvrđuje i podatak da su njeni autobusi vozili na primorje djecu iz svih republika bivše države, osim Slovenije. Imali smo nebrojeno domaćih i međunrodnih linija, ali od toga nije ostalo ništa osim prisjećanja" kaže stari "Tarin" vuk za volanom Đuro Knežević.

On se daleke 1966. godine zaposlio u tada već ozbiljnom prevoznom preduzeću.

"Tada se nije bilo lako zaposliti u "Taru". Iako sam imao vozačku dozvolu dvije godine, bio sam suvozač tada starim majstorima vožnje Krcunoviću, Milačiću, Jovanoviću, Sinanoviću, Vujoševiću i drugim. Uzalud dozvola, dok stari kolega ne kaže da ti se može povjeriti neka lokalna linija, cijepaš karte. Tek kada se na tim linijama dobro očeličiš, daju ti neku liniju za Skoplje, Beograd, Split. Tada su stariji vozači bili zakon i ako on kaže da nijesi za volan, uzalud ti i vozačka i žalba direktoru" priča Đuro.

Prisjeća se kako ga je tada stari vozač Alid Methadžović učio da ne vozi brzo i da istom brzinom ide i uz i niz brdo.

"Igrali u Beogradu "Partizan" i "Hajduk". Ja se sa starim kolegom Krcunovićem kladio u 150 dinara da će pobijediti "Partizan". Krenuo iz Podgorice popodne i malo nagazio ne bih li stigao na utakmicu. Kad je vidio da žurim, Alid poče poučnu priču. Kaže: "Znaš li ti Đuro da čovjek dobra konja kad razigra ne može ga zaustaviti kad mu je volja, a ti si razigrao 160 i misliš da će stati kad tebi bude drago. Grdno se varaš", kaže Đuro prepričavajući uz osmijeh razgovor sa kolegom Methadžovićem.

Decenijama je "Tara" bila više od prevoznika. Za putnike ona je bila znak sigurnog putovanja a za vojnike koji su iz Crne Gore otišli u daleke krajeve ondašnje države njeni autobusi su bili prepoznatljiv dio zavičaja.

Sve do 1976. kada je otvorena za saobraćaj pruga Beograd- Bar, "Tara" i drugi prevoznici su mijenjali željeznicu. Pred praznike bi prema Beogradu i obratno u kolonama u takozvanom karavanu krenulo po dvadesetak autobusa. Ostalim danima predveče bi redovno kretalo po pet-šest autobusa sa jedne i druge strane.

Danas od starih prevoznika postoji samo Auto Boka. Osim u sjećanjima, nema više ni "Pljevlja prevoza", ni "Ivangrad prevoza", ni poznatih podgoričkih prevoznika iz tog perioda. Sve se svelo na male prevoznike sa po nekoliko autobusa, a glavnicu međumjesnog saobraćaja obavljaju mimo propis,a kombijima. Gotovo da svi zjedno ne bi skupili pristojnih autobusa koliko ih je “Tara” imala sama u srećna vremena.

KAKO je dobila ime

Za mnoge je zanimljivo što su u prilično bezvodnom Cetinju dva prevozna preduzeća dobila imena po rijekama Tari i Bojani.

"Cetinjska "Tara" je dobila ime zato što se pred kraj rata autobus pun Italijana survao u rijeku Taru. Kasnije su naši ljudi izvukli taj autobus iz rijeke i osposobili ga za vožnju. On je bio jedan od prvih u voznom parku novog preduzeća koje je zbog toga i dobilo ime "Tara", po autobusu izvađenom iz istoimene rijeke" priča Mijo Perović, penzionisani vozač "Tare", titogradskog "Autotransporta" i podgoričkog PEP-a.

Prevezla četiri Jugoslavije za tri i po decenije

Kada se o "Tari" priča jezikom brojeva, onda postaje još nevjerovatnije koliko je to za to vrijeme, posebno za neveliku Crnu Goru, bio jak prevoznik. Prema podacima iz monografije "Tara" izdate prije skoro tri decenije piše da je ovaj prevoznik najviše putnika prevezao 1978. godine, preko 3,3 miliona putnika.

Za tri i po decenije, obuhvaćene monografijom, od 1948. do 1983. godine, "Tara" je prevezla nevjerovatnih skoro 87 miliona putnika, odnosno četiri puta više nego što je tadašnja država imala stanovnika. A kako je bilo voziti i putovati prvih godina "Tare" najbolje govori podatak da je putovanje od Ulcinja do Beograda trajalo dva dana sa presijedanjem u Užicu. Od Dubrovnika do Skoplja se putovalo isto toliko, ali se noćilo u Andrijevici.

U anegdotama i pričama

Vozači i kondukteri "Tare" pamte brojne anegdote, mnoge zgode i nezgode.

"Jedan naš stari kolega krenuo iz Beograda za Podgoricu. Taman kad je htio da izađe sa stanice u autobus je užurbano ušao mladić i ugurao mu u džep zgužvani papir. Misleći da ga je častio vozač mu reče da sjedne na iza njega, na mjesto koje vozači obično čuvaju za kolege, prijatlje i policiju".

"Tokom putovanja vozač radoznalo zaviri u džep da vidi koliko ga je častio kad tamo obično zgužvano parče papira. Nije htio da reaguje da kondukter ne bi vidio da ga je nasamario nego je do Podgorice kipio od bijesa. kad su stigli u Podgoricu zadovoljni putnik se pozdravi i ode a šofer mrzovoljno dobaci "ajde, ajde još će mo se sretati".

"Prošle godine i došlo vrijeme da vozač ide u peneziju. Došao u penziono kad tamo nije mu povezan staž. Počeo da se prepire sa službenicom toliko glasno da je čuo i direktor. Kad su direktoru rekli ko je čovjek koji pravi problem oko staža naredi da mu se odmah sve završi. Vozač i sam začuđen reakcijom upita direktora zašto mu je tako pomogao. On mu objasni da je sa njim kao student često putovao kao Beogradu i da jedne prilike nije imao za kartu pa je morao da mu umjesto para ugura u dže obični papir" priča Đuro Knežević jedan od šoferskih doživljaja. U monografiji "Tara" zapisane su i anegdote iz prvih godina njenog drumovanja.

"Jedan Francuz na svom jeziku zustavi Toša na cetinjskoj ulici i upita ga na svom jeziku govori li francuski. "Ne no ćeš me ti naučit" odgovori Tošo i produži. Francuz se nađe u čudu i na dosta dobrom našem jeziku upita Toša kad ga pristiže. "Molim vas da li znate kada ima brod za Dubrovnik"? Iako je shvatio da Francuz ne pita za brod nego za autobus misleći da se šali sa njim Tošo mu odgovori: "Utornikom, četvrtkom i subotom ako bude vode".

Iz jedne od angedota postaje jasno da je u autobusima "Tare" nerijetko bilo i neobičnih "putnika". Kad je "Tara" nabavila više autobusa određen jedan za liniju Cetinje-Peć.

Zadužili Nikolu za tu liniju i prije nego su trebali da krenu kaže on svom pomoćniku da očisti prtljažnik. Čim je ušao vozač zatvori vrta, upali autobus i prođe tri kruga neasfaltiranim cetinjskim ulicama. Kad se vratio začuđene kolege ga upitaše šta radi. "Dobio sam liniju za Peć, pa bih tamo kupio jedno prase jer čuh da su jeftina, pa probah oće li izdržati da ga dovedem" kaže Nikola.

Bonus video: