Poznati glumac Boro Stjepanović proslavio se sa više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, osvojio je brojne nagrade, bio profesor glume, osnovao dvije pozorišne akademije (u Sarajevu i na Cetinju), napisao četiri knjige o glumi, bio nasilno mobilisan, doživio raspad Jugoslavije i preživio opsadu Sarajeva. Rođen je i odrastao u Varešu, a glumačka želja mu se javila već u srednjoj školi.
Nedugo nakon početka rata, sredinom juna 1992. godine "srpska vojna ili policijska formacija" je provalila u njegov stan i nasilno mobilisala njega i njegovog 18-godišnjeg sina. Odveli su ih na Vraca gdje su dobili naređenja da pucaju na zgradu Lorisa.
"Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili pucati u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili gađati u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti", izjavio je glumac za nedjeljnik "Vreme".
Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo
"To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks zapovijedništva srpske vojske", kazao je on.
Glumac je, međutim, morao da ostane na frontu. Njegov izlazak iz Sarajeva je uslijedio tek desetak dana poslije zahvaljujući istoj rođaki njegove žene koja je napisala molbu u kojem se traži da Stjepanović, sa svojim studentima, bude prebačen u Beograd.
"Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima: "Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!"
Rat je doveo i do razočarenja u njegove brojne kolege.
Kako su pisci i reditelji postali pogani ljudi
"Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zašto Sidranu granate padaju na glavu, zašto ih je zaslužio... Smučilo mi se... Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi...", kazao je.
Stan u Sarajevu mu je vraćen, ali se u taj grad više nije vraćao.
"Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan."
Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svatko iznosi svoje razloge za stid
"Trebalo bi da se stidimo... Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svatko iznosi svoje razloge za stid", dodao je.
Uprkos svemu što se događalo početkom 90-ih godina, slavni glumac nikada nije očekivao da će doći do rata.
"Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A, moglo je... I to baš – onako... I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci!
U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do tančina da zamisli priču i da je drži u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se "ličnosti vraćaju iz hrama", upropastio sopstveni komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote".
Prevara crnogorskog ministra
Nakon godinu i po dana u Beogradu, Stjepanović odlučuje da ode u Crnu Goru i odazove se pozivu da pomogne u osnivanju fakulteta dramskih umjetnosti.
"Obećali su mi stan... Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.
"Dakle, prevarili ste me?", pitao sam.
Skoro sve što sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa
Ipak, nije se, kako kaže, pokajao što je došao u Crnu Goru, iako nekad nije bilo lako...
"Skoro sve što sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa. Trudio sam se, recimo, da na Akademiju, kao obavezan predmet, uvedem lutkarstvo, vjerujući da se bez njega gluma ne može savladati. Naime, kada se zavjesa spusti, glumac želi da kaže – evo, nisam lik koga sam do prije pet minuta tumačio; majstor sam koji ga je, zahvaljujući svom talentu, takvog napravio.
E, to je lutkarstvo! Ima li boljeg dokaza da je vaš proizvod izvan vas? Jedva sam uspio da taj predmet uvedem, a onda, čim sam otišao u penziju, ukinuli su ga. I mislite da se zbog toga pobunio neko iz jedinog lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori? Naravno da nisu. Predmet lutkarstvo je ukinut i u Sarajevu..."
Bonus video:
