Već nekoliko godina agencija “WAT Montenegro” crnogorskim studentima omogućava put u Ameriku, kako bi preko ljeta zaradili džeparac i ujedno iskoristili priliku da se upoznaju sa studentima iz drugih zemalja, ali i sa kulturom van Evrope.
Prvi korak ka ispunjenju ovog sna je razgovor sa Davidom Kneževićem, agentom, koji prilikom prvog razgovora objašnjava zainteresovanima šta je sve potrebno da bi došli do konačnog cilja.
"Program je otvoren za sve redovne studente, mlađe od 30 godina, sa osnovnim poznavanjem engleskog jezika. Prije nego što se prijave moraju biti spremni na rad i samostalnost u stranoj državi tokom 3 do 5 mjeseci. Takođe, treba istaći da sami snose troškove programa u iznosu od 1500 eura ", ispričao je Knežević, koji je i sam kao student koristio usluge ove agencije. Tada nije postojao podgorički ogranak, pa je sama procedura bila zahtjevnija.
"Jedna od razlika je što se za vizu moralo ići u Beograd, a sada je sve znatno lakše. Do sada sam tri puta išao preko ovog programa za Ameriku. Radio sam u Njujorku, Baltimoru i Majamiju, kao spasilac, odnosno konobar u restoranu. Živio sam sa ljudima iz osam zemalja Afrike, Evrope i Južne Amerike", objašnjava David, koji je tokom rada u Americi poboljšao znanje engleskog jezika i naučio španski. Nakon povratka odlučio se za volonterski rad u organizaciji, kako bi omogućio što većem broju studenata iz Crne Gore da provedu ljeto kao njihovi vršnjaci širom svijeta.
Tu priliku je prošlog ljeta iskoristila Milena Šćepanović, studentkinja završne godine Fakulteta za turizam, kao i student treće godine ekonomije koji je želio da ostane anoniman.
"Moj brat od tetke je putovao prije dvije godine, ali sam ja tada bila neodlučna. Prošle godine sam to predložila mom momku, a zatim i drugu. U početku smo samo razmišljali o tome, ali su meni lično roditelji pomogli da prelomim i prijavim se u agenciju", ispričala je Šćepanović kojoj je ovo bilo prvo putovanje van regiona. Njen saputnik savjetuje da je bolje prijaviti se u grupi, ali da i to ima svoje nedostatke.
"Ukoliko želite da idete sa nekim, postoje mogućnosti da radite u istom mjestu, ali vam to sužava izbor, a samim tim utiče i na zaradu. Većina poslodavaca traži mali broj studenata, neki zapošljavaju isključivo muškarce, dok drugi traže samo ženske osobe, pa i to otežava odlazak u društvu", objasnio je on. Šćepanović ovo potvrđuje i dodaje kako su upravo zbog toga izabrali Sandaski i rad u najvećem luna parku na svijetu.
Hotel bez zvjezdica
"U Sider pointu, mjestu u kojem smo radili, primali su u prosjeku po deset ljudi iz svake države koja šalje studente. Mi smo možda izabrali pogrešnu godinu za odlazak, pošto je upravo 2010. zaposleno više ljudi nego što je trebalo. Po mom mišljenju i pored toga bolje je kada se ide u grupi, jer kada odeš tamo to je neka potpuno druga priča ", kaže Šćepanović, koju je prvo razočarenje dočekalo kada je u tri sata nakon ponoći stigla u Sandaski. Prva stvar koju su joj saopštili je da su sobe za muškarce i djevojke u odvojenim zgradama i da se nalaze na različitim stranama parka. Pošto je uveče muškarcima zabranjen ulaz u ženski dio i obrnuto, morala je sama da nosi svoje stvari.
"Na recepciji su mi rekli da se moja soba nalazi na trećem spratu. Lifta nije bilo, pa sam morala da nosim sve stvari i kofere odjednom, jer nisam smjela da ostavim dio. Niko se nije ponudio da mi pomogne, a nisu dopustili ni mom momku da mi ponese stvari", ispričala je ona, dodajući da je namještaj u sobi krajnje oskudan, naročito za nekoga ko je živio sa roditeljima.
"Veliki je propust kada veći dio dana sjediš u sobi i čekaš da te pozovu, naročito kada ti plaćaju po satu"
Ona ističe da smještaj nije bio besplatan, već su ga plaćali po povoljnoj cijeni. Samim tim, postojala je opcija da sami pronađu smještaj u gradu, ali su odustali kada su saznali da su cijene visoke i uglavnom uključuju godinu dana iznajmljivanja i da je dom za studente i mjesto u kojem rade odsječeno od ostatka grada, zbog čega bi morali dodatno plaćati i prevoz. Njen drug se slaže i konstatuje da smeštaj nije “ništa posebno”.
"Liči na hotel, ali svakako ne sa zvjezdicama. Nije mi se svidjelo uopšte. Kada stigneš, prvo moraš da prođeš obuku, pa tek onda počinješ da radiš. Dobra stvar u Americi je što ti vrijeme koje provodiš obučavajući se plaćaju kao da radiš. Uslovi tokom rada su veoma loši, a naročito sam bio nezadovoljan time što nam poslodavac nije obezbijedio dovoljno radnih sati, da ne pričamo o prekovremenom kojem smo se svi nadali kada smo se prijavili za ovaj program. Veliki je propust kada veći dio dana sjediš u sobi i čekaš da te pozovu, naročito kada ti plaćaju po satu, ali pretpostavljam da to nije slučaj u svim gradovima", objašnjava izvor „Vijesti“, čija je satnica iznosila 7,40 dolara, dok je kako kaže, u međuvremenu saznao da je u svim američkim državama po zakonu minimalna satnica 7,20 dolara za bilo koji posao.
Svi studenti koji su se prijavili za posao u Americi su prije razgovora za vizu preko Skypea razgovarali sa poslodavcem, ali i imali mogućnost da biraju šta žele da rade.
"Dobili smo posao u skladu sa dogovorom, našim željama, ali i u skladu sa znanjem engleskog jezika. Naravno, na konačnu odluku poslodavca je uticalo i naše ranije iskustvo. U svakom slučaju, bili smo pripremljeni i znali smo koji će biti naš posao", objašnjava Šćepanović i dodaje da nije postojala mogućnost da nađu drugi posao, zbog lokacije koju su izabrali.
Čudna pravila
I pored nevolja koje su ih snašle, oni se sjećaju i lijepih momenata, prijatelja koje su upoznali i sa kojima su još uvijek u kontaktu, pa svima koji su zainteresovani poručuju: “To je nezaboravno iskustvo koje svakako treba proživjeti, sa svim negativnim i pozitivnim događajima. Dobro razmislite gdje ćete da pođete i pročitajte sva njihova pravila. Amerikanci su bukvalisti! Ma koliko vam zvučale smiješno njihove zabrane određenih stvari, oni su ozbiljni”, kaže Šćepanović koja je sa ovim pravilima gore prošla. Ona dodaje da postoje neka koja su logična, kao na primjer da smijete piti alkohol samo ako imate preko 21 godinu, da u svojoj sobi smijete imati samo pivo i to šest limenki, da ne smijete piti van sobe.
"Ali, ima i onih uvrnutih, pa su tako sve djevojke koje su imale ofarbanu kosu morale vratiti prirodnu boju, skinuti minđuše sa ušiju i uopšte bilo kakav pirsing, a bilo je zabranjeno i nošenje uniforme van posla i trčanje u istoj", govori ona kroz osmijeh.
Neki ne dobiju vizu
Studenti kojima ova pravila ne smetaju, a ujedno bi voljeli da rade preko ljeta u Americi, mogu se prijaviti u agenciji “WAT Montenegro” od septembra do polovine marta.
"Zainteresovani mogu doći na intervju i razgovor svakoga radnog dana, osim petka. Ukoliko ispunjavaju i najosnovnije uslove mogu se odmah i prijaviti. Sugerišemo da to urade što prije, zbog većeg izbora poslova", kaže Knežević i dodaje da procedura nije komplikovana, a s njim se slažu već iskusni sagovornici „Vijesti“.
"Procedura nije previše komplikovana. Malo je naporno vađenje razne papirologije i dokumenata"
"Procedura nije previše komplikovana. Malo je naporno vađenje razne papirologije i dokumenata, ali David izlazi u susret kao neko ko je već išao i ko je iskusan u tim stvarima. Uputio nas je u sve i puno pomogao, takođe nam je u startu rekao da postoji mogućnost da ne dobijemo vizu. U slučaju da vas odbiju, novac uplaćen do tada se vraća, ali ne i novac uplaćen direktno ambasadi. Što se tiče razgovora za vizu, ne znam da li smo mi imali sreće ili je sa svima tako, ali smo super prošli. Dobili smo neka moguća pitanja prije razgovora kako bismo bili spremni, ali su u suštini postavljali opšta pitanja, a neke su zadržali na razgovor svega dva minuta", ispričala je Šćepanović koja je na kraju priznala da su prije odlaska u ambasadu svi imali tremu.
Univerzitet nema razumijevanja
Nakon povratka u Crnu Goru, umjesto pohvale zbog želje za radom i iskustvom, naše studente dočekalo je nerazumijevanje od strane fakulteta, odnosno asistenata i profesora. Prema riječima sagovornika „Vijesti“, ni prije polaska im nisu izlazili u susret.
"Prije polaska sam pisao molbu kako bih jedan od ispita polaga prije vremena, jer u zakazanom terminu je već trebalo da budem u Americi. Naravno, nisu mi ni odgovorili. Od strane Univerziteta Crne Gore nisam dobio nikakvo razumijevanje ni po povratku. Samim tim što smo propustili prva predavanja, nismo dobili nikakvu pomoć, kako bismo bili upućeni kao i ostali studenti. Univerzitet ima dogovor sa američkom ambasadom, koji omogućava samo tri mjeseca radne vize, dok studenti u Srbiji mogu da idu na šest mjeseci", ispričao je on.
Dugo putovanje do Amerike
U sklopu cijene za usluge agencije, razgovora u ambasadi, uključena je i povratna avionska karta, ali iz Crne Gore nema direktnog leta. Tako da će oni studenti koji se odluče na put, dodatno iz svog džepa platiti gorivo, voznu ili autobusku kartu do Beograda. Ali ni sa JAT-ovog aerodroma nema direktne linije za Čikago, bar ga nije bilo tada kada je bilo potrebno, pa su tri studenta iz Crne Gore 14 časova proveli na aerodromu u Londonu.
"Ne postoji neka posebna organizacija puta. Agencija ti predloži najpovoljnije, ali konačnu odluku donosiš sam. Mi smo našli jeftiniju opciju, ali nismo željeli da rizikujemo, pa smo pristali na predlog agencije" kaže Šćepanović.
"Prvi izazov na koji smo naišli, bilo je čekanje leta u Londonu, cijelih 14 sati. Na našu sreću, osoblje aerodroma nam je izašlo u susret, pa smo dobili vizu na 24 časa za Veliku Britaniju, kako bismo prošetali Londonom, ali je već bila noć i preporučili su nam da ne izlazimo", dodao je jedan od studenata koji je prošlog ljeta radio u Americi.
Bonus video:
