Nakon šest godina provedenih u patnji za djecom koju je zbog smrti supruge morao da smjesti u Dječji dom “Mladost” u Bijeloj, Vuko Korać je odlučio da ih po svaku cijenu vrati kući. Nema stalno zaposlenje, nema svoj stan, ali kaže da ima snage da se bori za njih dok god je živ.
“Prije šest godina kada je moja žena umrla u 29-toj godini života naša djeca bila su mala. Dušanka je imala samo dva mjeseca, Davor četiri, a Danilo sedam godina. Da je bilo ko mogao da ih pričuva samo dva dana, do poslije sahrane, ne bi ih nikada odveo u dom, ali nijesmo imali nikoga. Došli su iz socijalnog, rekli da je to najbolje rješenje i odveli ih u dom. Tada su nastale moja i njihove patnje. Kao radnik Komunalnog preduzeća prve dvije godine mogao sam od plate da ih posjećujem, a onda sam ostao bez posla i najčešće nisam imao novca ni da odem do njih”, priča Vuko.
Godine koje su djeca provela u domu za sve njih bile su teške, a sada već treći mjesec od kad su ponovo na okupu, radost se vratila u njihove živote. Uprkos nedaćama i nemaštini.
Prije šest godina kada je njegova žena umrla samo dva mjeseca nakon porođaja, problemi su počeli da se gomilaju. Djeca smještena u dom, on sam, bez posla i sa samo jednom brigom – kako da ih vrati kući.
“Prve dvije godine i nekako su prošle, jer sam ih viđao i dovodio kući za raspuste, a onda je nastala prava patnja. Sve manje sam imao mogućnost da ih posjećujem, nisam imao od čega. Išao bih negdje da radim za dnevnicu, ako bih imao gdje, a vrlo često nijesam ni imao mogućnost da radim, jer je ovdje situacija takva da sve i da džabe ponudiš nekome da radiš nema što, a ne za pare.
U stan nisam mogao da idem, bez uveče. Nisam mogao podnijeti prazninu i ova četiri zida. Ako bih negdje zaradio dnevnicu svratio bih da kupim hranu, došao kući da jedem, sjetim se njih, pomislim na to kako je sad njima, da li su jeli, da li su dobro, obično bih bacio onu hranu, sjeo na kauč, pobjegnem u krevet da toboš zaspem. Onda mi bude još gore, mislim o njima, o tome kako kuća nije kuća ako je prazna, ako nema dječjeg smijeha, prevrćem se po krevetu, nisam mogao ni zaspati. Takve noći počele su da me pitiskaju na kraju sam počeo odlaziti u kafanu zbog čega je bilo i kritika, opravdanih. Pred Novu godinu odlučio sam da ih dovedem kući pa kako nam bude”, priča Korać.
Centar za socijalni rad je porodici Korać platio stan za šest mjeseci, od kojih su tri već prošla, Vuko je i dalje bez stalnog zaposlenja, a sve troje djece su đaci. Nije im lako, ali saglasni su da se više ne žele razdvajati.
“Sad nam je stan plaćen, ali ne znam kako ćemo nakon toga, no ne žalim se. Ne dam ih više nikom. Za ovih šest godina bilo je dovoljno neprospavanih noći i meni i njima, da bismo ponovo to radili. Nisam se žalio nikom, ne znam ni kome bih, nisam ni pomoć tražio, jer mislim da u ovako malom gradu svi znaju kakva je kod koga situacija. Samo je bitno da se snalazim i zarađujem za nih, za ono najnužnije, a ostalo ćemo postepeno. Žao mi je što njih dvojica ne mogu nastaviti sa treniranjem fudbala, jer su jako talentovani, ali možda nekad i budu mogli. Najvažnije je da smo zajedno, niko ne zna kako je odjednom, nakon velike srećne porodice ući u praznu kuću, zbog toga ih nikad više neću pustiti, dok god budem mogao da vodim računa o njima”, priča Korać.
On kaže da ljudi znaju u kakvoj su situaciji, i da su dolazili neki ljudi iz Podgorice da mu pomažu, a najviše su mu pomogli iz danilovgradskog Socijalnog.
“Mene je i ovoga sramota. Ja nisam navikao da živim od pomoći, naprotiv. I sad radim sve oko njih, nije mi muka da kuvam, pečem, čistim, perem, evo sad sam ih kupao, samo gledam kako preko dana da im zaradim koji dinar, jer njima svaki dan treba džeparac, svaki dan moraju jesti, moraju se obući. Ne žalim se, srećen sam što opet mogu da brinem o njima. Sad mogu da radim po cijeli dan i da se ne umorim, jer jedva čekam da otvorim vrata kuće i ugledam njih troje”, kaže Korać.
Centar za socijalni rad je porodici Korać platio stan za šest mjeseci, od kojih su tri već prošla, Vuko je i dalje bez stalnog zaposlenja, a sve troje djece su đaci. Nije im lako, ali saglasni su da se više ne žele razdvajati
Djeca konačno srećna
Djeca su konačno srećna, kažu da im u domu nije bilo loše, ali da “to nije to”. Najstariji Danilo pamti najviše dana prije doma, ali najbolnije pamti i dane u domu.
“Prvih dana je bilo nekako čudno, poslije smo se morali navići, ali nije to kao uz tatu. Učili smo, trenirali, igrali se, ali ipak nije bilo lako. Nas dvojica smo se viđali svakodnevno, kad bi se završio ručak ja odem do Davora ili on dođe kod mene, Dušanku smo najmanje gledali, jer je ona najmlađa i bila je u grupi gdje su mala djeca. U početku smo dolazili kod tate i on je dolazio kod nas, ali onda je to prestalo. Sad smo došli kući zauvijek i srećni smo”, priča trinaestogodišnji Danilo.
Danilo i Davor bi opet u kopačke
Danilo i Davor odlični su fudbaleri, igrali su za “Orijen”, “Bijelu”, “Obilić”. Danilo je bio u Velsu na utakmici naše reprezentacije i pred utakmicu izveo na teren Mirka Vučinića. “Ja sam išao u Vels kad je Crna Gora igrala tamo. Bilo je mnogo lijepo, prvo smo odgledali trening, a onda smo istrčavali na teren sa našim fudbalerima, ja sam izveo Vučinića” sjeća se Danilo. On i brat nažalost sada ne treniraju iako su već odigrali veliki broj utakmica, ali nadaju se da će uskoro moći ponovo u kopačkama istrčati na teren.
Galerija
Bonus video:
