Sasvim slučajno saznala sam za grad Kolmar. Prvo što sam pomislila je da je grad poznat po čuvenim kolmar jaknama. Greška. Jakne su iz Italije, a grad Kolmar nalazi se u Francuskoj, na čuvenoj ruti vina i smatraju ga „prestonicom vina Alzasa“.
Na fotografijama grad je izgledao kao iz bajke – kuće kao iz priče Ivica i Marica, puno cvijeća, roda, sve živopisno, veselo, primamljivo. Odluku je, i pored činjenice da je Kolmar od Nikšića udaljen oko 2.000 kilometara, bilo lako donijeti – „put pod noge“ i pravo za Alzas.
Kada sam stigla u Alzas nijesam mogla pogled da odvojim od mjesta koja su smještena u podnožju planine Vogezi i u kojima je gradnja manje više slična – u samom centru crkva, oko nje kuće, a u brdu nepregledni vinogradi ispred kojih se nalazi statua Isusa Hrista.
Poznatije vinarije su obilježile svoje vinograde i stavile na njima naziv kuće. Tek da se zna kome pripadaju.
Jedno od najbajkovitijih mjesta Evrope
Kolmar je u prirodi mnogo ljepši nego na fotografijama, tako da sam tek tada shvatila zašto ga ubrajaju u jedno od najbajkovitijih mjesta na planeti. Ima oko 120.000 stanovnika i smatraju ga najljepšim gradom Evrope. Ne bez razloga jer toliko je nestvaran da kada ga vidite pomislite da sanjate. Srećom, širom otvorenih očiju.
Na samom ulazu u grad dočekao me je veliki Kip slobode, replika onog u Njujorku. Skulptor Frederik Bartoldi, koji je bio iz Kolmara, prvo je napravio alzaški pa tek onda njujorški Kip slobode.
Kroz grad protiče rijeka Lauh koja je kanalima povezana sa Rajnom, a mostići su ukrašeni saksijama punim cvijeća, uglavnom muškatli, pa Kolmar ima još jedan nadimak – „Mala Venecija“. Za fotografije nijesam morala da brinem. Gdje god da sam okrenula fotoaparat prizor od koga zastaje dah.
U samom centru grada dominira dominikanska crkva svetog Martina izgrađena u baroknom stilu i na čijem vrhu se nalazi gnijezdo roda. Tu je i biblioteka sa najvećom kolekcija inkunabula u Francuskoj, više od 2.300 knjiga, „kuća glava“ iz 17 vijeka čija fasada je prekrivena sa 111 životinjskih glava i lica. Ulice su uske, kuće raznobojne a cvijeća ima toliko da sam pomislila da čitav grad predstavlja jednu veliku kuću cvijeća.
Kolmar je još i grad svijetala. Kada padne noć grad obasjavaju četiri svijetla – plavo koje osvijetljava krovove a simbolizuje vazduh i nebo, zeleno predstavlja prirodu a osvijetljava zgrade i obale rijeka, bijelo, koje je simbol vjere, obasjava crkvene tornjeve, dok zlatno predstavlja zemlju Alzasa.
Ako imate sreće uveče možete sresti i duh mljekarice koja je, kaže legenda, osuđena na vječito lutanje gradom jer je usipala vodu u mlijeko. Ja sam ostala “uskraćena” bliskog susreta sa mljekaricom.
Putevi vina – 170 kilometara uživanja
Kroz Kolmar prolazi čuveni put vina, ruta duga 170 kilometara, koja počinje u Tanu, prolazi kroz 67 mjesta, i završava se u Marlenajmu.
U Tanu, u kome se nalazi kula vještica iz 15 vijeka, je i dvorac Engelburg iz 13 koji je izgrađen kako bi kontrolisao ulaz u dolinu i koji je srušen po nalogu Luja 14. Tokom rušenja jedna od kula se razbila a dio, koji je ostao u obliku prstena, lokalno stanovništvo zove „vještičije oko“.
Tu sam prvi put probala picu čije tijesto je napravljeno od palente. Neobično lijep ukus.
Sve je mirno, usnulo i da nema čuvara, koji turiste nenavikle na rano lijeganje izmami vani, pomislila bih da su se svi stanovnici odselili
Egvizajm je mjesto koje ima četiri zvjezdice po cvijeću, a vina iz toga kraja nalazila su se na stolovima u Engleskoj i Holandiji. U njemu se nalazi dvorac iz osmog vijeka gdje se rodio papa sveti Leon IX.
Legenda kaže da je Hugo IV od Egvizajma imao sina Bruna koga je najviše volio. Proročica, do čijeg mišljenja je držao, kazala mu je da će njegov sin biti moćniji od njega i da će ljubiti „prašinu sa njegovih cipela“.
I pored sve ljubavi Hugo je naredio lovcu da mu ubije sina a kao dokaz da je izvršio naređenje tražio je srce dječaka. Lovac je odveo dječaka u šumu i ubrzo se vratio sa srcem. Umjesto mira Hugo je dobio kajanje.
Godine su prolazile a on je sve više patio zbog zločina koji je uradio. Počeo je i da stari i odlučio da oproštaj traži od pape Leona. Otišao je do njega i ispričao mu šta je uradio.
Od pape je dobio oproštaj ali i saznanje da zločin nije počinio jer lovac nije mogao da izvrši naređenje pa je ubio lisicu i donio njeno srce. Hugo je pao na zemlju i počeo da ljubi noge pape koji je u stvari bio njegov sin. Proročanstvo je bilo ispunjeno – sin je postao moćniji od njega a Hugo je ljubio „prašinu sa sinovljevih cipela“.
Mjesto Turkajm njeguje tradiciju staru preko 300 godina. Svake večeri u 22 časa noćni čuvar obučen u crno sa fenjerom u jednoj i kopljem u drugoj ruci prolazi gradom pjevušeći pjesme i pozivajući narod da čuva ognjište i porodicu. Za njim u hodu idu turisti, spremni da kao i ja vide i nauče nešto novo.
Pored svake raskrsnice čuvar stane, ispriča nešto za taj dio grada i ispjeva refren koji smo do trećeg stajališta svi naučili. Ne i razumjeli, ali riječi nijesu bitne jer ljepotu i sreću svi razumiju.
Ono što me u Alzasu iznenadilo je da radnje rade do 18 ili 19 časova i da gradići poslije 20 časova, makar je tako bilo sa Turkajmom, prestaju da žive. Sve je mirno, usnulo i da nema čuvara, koji turiste nenavikle na rano lijeganje izmami vani, pomislila bih da su se svi stanovnici odselili.
Za razumijevanje dovoljan osmijeh i čaša vina
U Rikviru, koji pripada grupi najljepših sela Francuske, „dragulju Alzasa“, kako ga zovu, bila sam u prilici da vidim i „neboder“ - petospratna kuća koja je jedna od najvećih u Alzas
Ali ono što nijesu uradili je razgovor na engleskom jeziku. Pojedini ne znaju, drugi ne žele da znaju, uglavnom tek tamo sam vidjela da engleski i nije „svjetski jezik“ i da nijesam mnogo uskraćena što od tog jezika ne znam puno. Kod Alzašana je osmijeh dovoljan za sporazumijevanje. Srećom i njima i meni osmijeha nije falilo.
U Rikviru, koji pripada grupi najljepših sela Francuske, „dragulju Alzasa“, kako ga zovu, bila sam u prilici da vidim i „neboder“ - petospratna kuća koja je jedna od najvećih u Alzasu. Još uvijek ne znam koje mjesto je najljepše od svih koje sam posjetila. Ali ako moram da biram to bi bili Egvizajm i Rikvir.
U Rikviru je i najčuvenija vinarija „Hugel i Fils“ koju godišnje posjeti preko dva miliona turista. Vinarija je bilo jedino mjesto u Alzasu gdje sam naišla na nekog ko zna ili hoće da priča na engleskom.
Osnovana je 1639 godine i njom upravlja 12 generacija porodice Hugel. Hugelova prosječna godišnja proizvodnja iznosi oko milion boca od čega 90 odsto čini izvoz u preko stotinu zemalja širom planete tako da je ime ‘Hugel’ najčešće sinonim za Alzas.
Ukusi su različiti ali kvalitet je zagarantovano dobar. Onima koji vole reskija vina favoriti će biti rizling i silvaner, sladokuscima gevurctraminer, dok pino noar prija svima
Tu sam mogla da degustiram sva vina po kojima je Alzas poznat. I to besplatno. Broj vina koja želite da probate je neograničen a tamo, kao i u mnogim drugim vinarijama, mogla sam sebi dozvoliti takav luksuz da probam vina koja su mnogo skuplja od cijene koju mi budžet dozvoljava da kupim.
U julu je sajam vina u alzaškom regionu, tako da ako ne stignete da posjetite neki od sajmova ne žalite. Mjesec je dug, stići ćete. Jedino ako se ne zapijete kod prvog sajma, pošto je na pojedinima cijena prazne čaše, koju ste obavezni da kupite, četiri eura i možete da pijete onoliko koliko vam to stomak i noge dozvole.
Alzas je primarno region bijelog vina i čuven je, prije svega, po rizlingu i gevurctramineru. Pored njih tu su još i pino blan, muskat, pino gri, silvaner, kao i jedino crno vino, pino noar, i kreman – pjenušavo vino poput šampanjca.
Ukusi su različiti ali kvalitet je zagarantovano dobar. Onima koji vole reskija vina favoriti će biti rizling i silvaner, sladokuscima gevurctraminer, dok pino noar prija svima.
Da bi se probala sva ta vina, a pravi je grijeh otići iz Alzasa i ne osjetiti njihov ukus, neizostavna je i njihova hrana. Pošto je Alzas u svom najvećem dijelu postojanja bio Njemački vidljivo je primjetan uticaj germanistike. Tako je karakteristično jelo Alzasa šukrut - kisjeli kupus sa koljenicama, kobasicama, suvim mesom ili slaninom.
Tu je i bekof, tri vrste kuvanog mesa mariniranog u bijelom vinu sa krompirima, tart flambe, nešto kao pica, tanka kora a preko slatka pavlaka, sitno sjeckana slanina, luk i kačkavalj, kiš loren – razne vrste pita. A tek poslastice - kroasani, kuglofi, kolači, puslice, domaće čokolade. Tu su i pereci, zaštitni znak Alzasa… Ma, “prste da poližeš”.
In vino veritas
U Ribovilu se nalaze tri dvorca, utvrđenja, koja su sagrađena u 12 i 13 vijeku, a zaštitni znak grada je svirač. Legenda kaže da je svirač slomio instrument i ostao bez sredstva pomoću koga je porodici obezbjeđivao egzistenciju. Gospodar Ribopjer mu je dao tašnu od zlata a on je njemu u zahvalnost organizovao veliku povorku muzičara. Od tada prve nedjelje septembra u gradu se održava festival violinista.
Iz Ribovila put vodi do zamka Kenigsberga koji potiče iz 12 vijeka, a koji je procvat doživio u 19 i 20. vijeku, kada je car Vilhelm II naredio njegovu rekonstrukciju želeći da sebi stvori dvorac koji će simbolizovati srednji vijek i dugovječnost njemačke kulture, kao i da pojača vezu Alzašana sa Njemačkom. 1962. godine Kenigsberg je nacionalni istorijski spomenik i godišnje ga posjeti oko dva miliona turista.
Cijena karte je osam eura a sam pogled iz dvorca, koji se sa odbrambenim sistemom od tri gradske kapije i stijenom na kojoj je smješten i zbog čega se čini neosvojivim, vrijedi toga novca. Kažu da kada je vrijeme lijepo pogled dopire do Švarcvalda. Nijesam bila te sreće da vidim čuveni Švarcvald ali zato jesam sva ona mjesta i vinograde koje sam prethodnih dana posjetila.
Bergajm, kao i Egvizajm ima četiri zvjezdice u cvijeću. Gradić je karakterističan po tome što je u 17 i 18 vijeku cijelo stanovništvo zbog kuge i ratova nestalo sa lica zemlje pa su pozvani ljudi da imigriraju u Bergajm. Došli su Švajcarci, Njemci, Mađari, Austrijanci, Rumuni.
Putevi vina završavaju se u Marlenajmu, selu koje je oko crkve sagrađeno u koncentričnim krugovima i u kome se nalazi dvorac „mala Sorbona“ koji je sagrađen na mjest nekadašnjeg feudalnog dvora koji je 1510. godine predat Strazburu. Sadašnji dvorac sagrađen je u drugoj polovini 18 vijeka…
Kraj odmora. Prvi put ne želim još uvijek da se vratim kući. Kada sam dolazila oči su bile pune divljenja a pjesma koja me asocirala na Alzas bila je “tamo su kuće od čokolade, prozori su od mermelade”.
Na rastanku za Alzas sam sačuvala suzu jer je red da se tako rastanu dva prijatelja. I stihove Branka Radičevića:
“Vinogradi zbogom umiljati, zbogom grožđe neću te ja brati. Ao berbo, tebe žalim kletu, ta šta lepše od tebe na svetu!”.
Galerija
Bonus video:
