STRUČNJAK ZA BALKAN

Sergej Gruzinov: Crna Gora nije interes Rusije

Profesor iz Moskve za "Vijesti" priča o još uvijek živim planovima Velike Albanije, ko je spriječio Miloševića da puca na demonstrante 5. oktobra, kako Rusija vidi Crnu Goru...
62 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 26.06.2011. 12:34h

Sergej Grizunov, ruski novinar, jedan od vodećih stručnjaka za Balkan, bio je šef dopisništva RIA „Novosti“ na Balkanu. Pisao je o Titovoj Jugoslaviji, a potom je bio svjedok njenog krvavog raspada.

Nakon toga, Grizunov je bio ruski ministar informacija (1994–1996), pa glavni urednik popularnih novina, a stekao je iskustvo i u međunarodnom biznisu. Trenutno je profesor Moskovskog državnog univerziteta za međunarodne odnose i član Stručnog savjeta za spoljne odnose parlamenta Ruske Federacije.

Sa svojim kolegom Genadijem Sisojevim, Grizunov je napisao knjigu „Balkanski prorok“ („Laguna“) koja baca novo svjetlo na političko djelovanje Milana Panića u vrijeme jugoslovenskih sukoba i izolacije Srbije 90-ih godina prošlog vijeka. Intervju sa Sergejem Grizunovim prevela je Nela Radoičić.

∙ Sa Genadijem Sisojevim napisali ste knjigu „Balkanski prorok“ o Milanu Paniću. Zašto Panić i zašto prorok?

" Odgovor na to pitanje nalazi se u knjizi. Od trenutka kad smo se Panić i ja upoznali, 6. jula 1992. u beogradskoj Palati federacije na prijemu povodom inauguracije novog premijera, shvatio sam da sam se sreo sa vanserijskim čovjekom, interesantnim ne samo za novinarsko istraživanje, već i za neformalne kontakte.

Za mene je dragocjeno to što se praktično ne rastajemo posljednjih dvadeset godina. Bilo je pauza u našoj komunikaciji, ali su se, hvala bogu, završavale i mi smo ponovo bili zajedno. Veoma cijenim naše prijateljstvo, iskreno vjerujem tom čovjeku i spreman sam da mu pomognem u bilo kom poduhvatu.

Zašto prorok? Zato što se uvijek ispostavljalo da je bio u pravu, čak i kada je formalno gubio.

Najobjektivniji sudija - istorija, pokazala je to vrlo ubjedljivo. Bio je u pravu kada se suprotstavio Miloševiću. Bio je u pravu kada je htio da harmonizuje odnose između Jugoslavije i Hrvatske.

Bio je u pravu kada je predlagao da se prizna Bosna, u kojoj bi Srbi imali svoju republiku. Bio je u pravu kada je dao svoj predlog rješenja za Kosovo.

Pokazalo se da je prorok kada je govorio da glavnu opasnost za sve balkanske narode predstavlja nacionalizam. Na Balkanu bi danas mnoge stvari izgledale drugačije da su na vrijeme čuli svog proroka.

∙Važan trenutak za sve zemlje istočnog bloka u novijoj istoriji bio je pad Berlinskog zida i promjene koje su potom uslijedile. Smjene režima i sistema vlasti su uglavnom prošle mirno, osim u SFRJ. Šta je po Vašem mišljenju bio razlog za to krvoproliće? Ko je najodgovorniji za to?

" Smjena režima nije ni u mojoj domovini, SSSR-u, prošla bez krvoprolića. Izginuli su ljudi u Baltičkom regionu, na Južnom Kavkazu.

Žrtava je bilo mnogo manje nego u vrijeme balkanske krize, ali imam zabrinjavajući predosjećaj da proces raspada postsovjetskog prostora nije završen i da može biti praćen novim žrtvama, kao što se nedavno desilo u Tadžikistanu.

Najveću odgovornost za to što se desilo u vašoj zemlji snose dva čovjeka: Milošević i Tuđman. Ali, ako ih postavimo na pijedestal, ne časti - već srama, na najvišem stepeniku biće - Slobodan Milošević.

Njega apsolutno nije bilo briga za sudbinu naroda Jugoslavije. Interesovala ga je isključivo sopstvena persona, a takođe i očuvanje liderske pozicije, a veoma negativnu ulogu u tome odigrala je njegova supruga, Mira Marković. Uzgred, ne slažem se sa odlukom moskovskih vlasti da njoj i njenom sinu daju politički azil u Rusiji.

Najveću odgovornost za to što se desilo u vašoj zemlji snose dva čovjeka, Milošević i Tuđman

Moskva se pretvorila u smetlište istorije i tu pribježište nalaze političke grupe ne samo iz zemalja bivše Jugoslavije, već i iz republika postsovjetskog prostora, Istočne i Jugoistočne Evrope.

Svi oni koji se nijesu mogli prestrojiti u uslovima demokratije, slobodne ekonomije i poštovanja ljudskih prava. Oni i dalje žive kao da Berlinski zid još postoji. Što se tiče razloga krvoprolića, tu sam potpuno saglasan sa Panićem - to je nacionalizam, a nikako religiozni ili neki drugi faktori.

∙ Panić je bio novi tip političara na jugoslovenskoj sceni, zastupao je novi pristup politici. Zašto njegove ideje nijesu zaživjele?

- Panić je pokušao da na jugoslovensko tle posije rezultate svog ličnog životnog iskustva koje je dobio postavši slobodan američki građanin koji je u životu dobio ono o čemu je maštao i čemu je težio.

Moskva se pretvorila u smetlište istorije i tu pribježište nalaze političke grupe ne samo iz zemalja bivše Jugoslavije

Nažalost, za kratki vremenski period, zamračen ratom, to nije bilo moguće učiniti. Stvarnost je takva da Srbija i sada živi u starom sistemu. Dvadeset godina za istoriju nije nikakav rok. Ne sumnjam da će Srbi imati bolju budućnost, ali posla koji treba obaviti na putu ka njoj i evropskim integracijama ima jako mnogo.

∙ Po Ustavu SAD Milan Panić kao američki državljanin nije mogao da bude premijer druge zemlje. Ali, tadašnji predsjednik SAD, Džordž Buš stariji, potpisao je dokument da Panićev izbor za premijera SRJ odgovara interesima Amerike. Kojim interesima Amerike? Zar to nije dokaz da je Panić u to vrijeme na Balkanu zastupao i interese Amerike. Da su ga zbog toga u Srbiji zvali „američkim čovjekom“? Da je zbog toga imao hrabrosti za one svoje smjele političke poduhvate.

" Pouzdano znam da je dolazak Panića na balkansku političku scenu bio njegova sopstvena odluka. Njemu je mnogo važnija bila molba pokojnog patrijarha Pavla, a ne odluka američkog predsjednika.

Neistinito je govoriti da je Panić bio „američki agent“. Njega je nemoguće natjerati da ispunjava tuđu volju ako se ona ne podudara s njegovim ličnim principima. Što se tiče interesa SAD o kojima govorite, oni su upisani u američki Ustav i usmjereni su, prije svega, na dostizanje slobode u svim njenim aspektima – političkom, ekonomskom i moralnom.

∙ Navodite i podatak da su SAD imale u to doba plan da primijene silu na SRJ, ali su odustale jer je u premijerskoj fotelji bio američki državljanin. Kako je taj (mali) razlog mogao promijeniti tako važan projekat Amerike, ako je, kako na nekim mjestima govori Panić, Amerika čak odnemagala, a ne pomagala, njegov (demokratski) angažman na Balkanu?

" Da, Panić je predstavljao takav faktor. To je istina, ali je istina i da se svi američki visoki funkcioneri lansirani u balkansku orbitu nijesu ponašali besprekorno u pogledu zaštite opštih ljudskih vrijednosti.

Navešću samo dva primjera: bivši državni sekretar Iglberger i specijalni izaslanik predsjednika SAD za Balkan, Holbruk. Obojica su odigrali veoma negativnu ulogu u eskaliranju krize.

Sjećam se epizode iz svog ličnog iskustva. Kada je NATO avijacija počela bombardovanje 1999. godine, Jegor Gajdar, bivši premijer Rusije, još dva ministra - Boris Njemcov i Boris Fedorov - i ja krenuli smo za Beograd.

Usput smo se u Budimpešti sreli sa Holbrukom i pokušali da mu objasnimo da bombardovanje nije usmjereno protiv Miloševićevog režima i da mu tako samo učvršćuju poziciju. Da je bombradovanje upereno protiv običnih ljudi koji apsolutno nijesu odgovorni za prestupe svog diktatora. Holbruk je samo treptao, ćutao i nije učinio ništa da promijeni situaciju.

∙ Kako je Panić (u svojoj režiji) mogao činiti sve ono što je činio u to doba na Balkanu, a da iza toga nije imao dobru podršku neke moćne sile?

" Panić nije marioneta. Nije bio ni tada, nije ni sada. Mogu da kažem da ni Bijela kuća ni Brisel ni Kremlj prije 20 godina nijesu dejstvovali adekvatno.

Kao i u Americi, i u Rusiji još postoje suprotstavljene strane. Imaju svoje golubove, ali i svoje jastrebove. Koordiniranu podršku, kako kažete, neke moćne sile Panić nije imao.

∙ Milan Panić je imao hrabrosti da kaže Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku i da se dobrovoljno žrtvuje za budućnost zemlje i naroda. Miloševiću je ponuđen pasoš i dozvola za rad u SAD u jugoslovensko-američkoj banci koju bi za njega otvorili, plata od sto hiljada dolara godišnje, vila i jahta. Prvo, kako je sve to Panić mogao ponuditi Miloševiću, a da iza toga nije stajala Vlada Amerike, i drugo, kako je to Milošević mogao da odbije?

" Počeću od kraja: Milošević se, znam to pouzdano, najprije saglasio da podnese ostavku i tada sam, veoma mi je prijatno da se toga sjetim, noću poslao o tome tekst svojoj agenciji. Jugoslavija i cijeli svijet čuli su za te tajne pregovore iz Moskve.

Milošević je pod uticajem, prije svega svoje supruge, prekršio obećanje dato Paniću, još jednom prevarivši i njega i sve ostale.

Ipak, sljedećeg jutra Milošević je pod uticajem, prije svega svoje supruge, prekršio obećanje dato Paniću, još jednom prevarivši i njega i sve ostale. Tvrdim da iza toga događaja nije stajalo američko rukovodstvo.

∙ Jedno vrijeme se spekulisalo tezom da Milošević, kao zakleti komunista, ima (tajnu) podršku Rusije ili Kine. Koliko je u tome moglo biti istine. Koliko je tačno da je Rusija stalno okretala glavu od sve očitijeg stradanja slovenskih naroda na Balkanu? Zapravo, koliko je to slovenstvo Rusiji važan faktor da bi uticalo na njenu spoljnu politiku?

" To je moja lična tačka gledišta, koja se ne poklapa sa zvaničnom politikom Rusije na Balkanu. Mislim da Rusija ne koristi faktore sadržane u vašem pitanju, već upravo zajedničke slovenske korijene sadržane u zajedničkoj kulturi, religiji i drugim ljudskim faktorima.

Imam utisak da Rusija ima toliko svojih unutrašnjih problema, da joj nije do Balkana.

Mislim da Rusija poslije raspada SSSR-a nije obraćala dužnu pažnju na veze kako sa bivšim sovjetskim republikama, tako i sa socijalističkim blokom i Jugoslavijom koja mu se pridružila. Moskvu je više brinula veza sa Vašingtonom, Bonom, Parizom, Londonom, itd. Kao rezultat te pogrešne politike danas imamo napete odnose sa zemljama Zapada, masu neriješenih pitanja u azijsko-tihookeanskom regionu i loše skrivenu zategnutost odnosa od Kine do Talina i Viljnusa.

Što se tiče Istočne i Jugoistočne Evrope, javno mnjenje tih zemalja nije zaboravilo sovjetsku agresiju u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Njemačkoj. Hvala bogu da sovjetska vojska nije ušla u Poljsku, iako je političko rukovodstvo bilo spremno na taj korak kako bi ugušilo pokret „Solidarnost“.

Imam utisak da Rusija ima toliko svojih unutrašnjih problema, da joj nije do Balkana. Ipak, to ne znači da će tako biti uvijek. Uvjeren sam da će prije svega ekonomija izmijeniti ruske pozicije u tom dijelu svijeta.

Stalno govorim svojim kolegama koji su na važnim položajima u Moskvi da su poljoprivredni proizvodi Crne Gore i Srbije mnogo kvalitetniji, nego na primjer paradajz iz Izraela i jabuke iz Maroka. Vjerovatno je to obostrana greška. Čini mi se da crnogorski i srpski trgovci loše rade u tom pravcu. Samo jedna Moskva bi mogla biti ogromno tržište za izvoz balkanskih proizvoda.

Što se tiče Miloševića, on je naravno imao takvu podršku dijela ruskog rukovodstva. Nažalost, i kod nas i kod vas još su živi i funkcionišu ljudi koji su po načinu razmišljanja slični srpskom diktatoru.

Milošević bio spreman da puca na demonstrante

∙ Za Tuđmana, Milan Panić je rekao: „Pljunuti Milošević, samo još tvrdoglaviji. Kada je riječ o nacionalizmu, tu su isti. Kao braća blizanci.“. Za Miloševića je tvrdio da je „kao piroman – najprije sam izazove požar, a onda sebe predlaže kao vatrogasca“... Sa kojim od te dvojice tadašnjih predsjednika je Panić imao bolju saradnju?

" Nakon što je Milošević prevario Panića, obećavši mu da će dati ostavku, ni o kakvoj daljoj saradnji nije moglo biti riječi. Otprilike su se takvi odnosi formirali i sa Tuđmanom, kojem Panić, naravno, nije vjerovao, ali je bio prinuđen da sa njim vodi pregovore.

∙ Milan Panić je odigrao veliku ulogu u svrgavanju Slobodana Miloševića, čak se i obratio Moskvi s molbom da da politički azil Slobodanu Miloševiću. Ko je najzaslužniji za odustajanje od toga plana i pribjegavanje onom drugom, znatno surovijem?

" Milošević je 5. oktobra 2000. bio spreman da otvori vatru na demonstrante u Beogradu.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin je, umjesto da pošalje avion za Miloševića, u Beograd poslao šefa diplomatije Igora Ivanova koji je ispunio svoju misiju i nagovorio Miloševića da prizna poraz na izborima i pobjedu Koštunice i podnese ostavku.

∙ Da je Ante Marković uspješno završio reformu u SFRJ, da li bi sudbina Balkana bila srećnija?

" Mislim da bi. Suština Markovićeve reforme bila je u decentralizaciji zemlje. To je pružalo veće šanse nego konfederacija.

Ekonomski potencijal SFRJ bio je blizu pokazatelja evropskih zemalja - recimo, veći nego u tadašnjoj Grčkoj i Portugaliji. Istorija ne poznaje kondicional, ali bi sudbina Balkana bila drugačija da je Marković ostvario zamišljeno. Isto tako, drugačija je mogla biti sudbina naroda koji su živjeli u SSSR-u.

Nažalost, ekonomske veze između Moskve, Kijeva, Tbilisija, Viljnusa, Taškenta... bile su prekinute, ali centralizacija, protiv koje se borio Ante Marković, do sada se čuva u Rusiji.

Enver Hodža i knjige sa praznim listovima

∙ U knjizi navodite anegdotu da ste bili prvi ruski novinar koji je poslije 30 godina (od kada je Hruščov kritikovao Staljina, učitelja tadašnjeg albanskog lidera Envera Hodže) otišao u Tiranu. Koja je bila svrha tog Vašeg puta u albansku prijestonicu?

- Počeo sam da se interesujem za Balkan praktično odmah poslije okončanja Moskovskog državnog univerziteta 1971. godine. U Ruskoj informativnoj agenciji (RIA) „Novosti“, gdje sam radio više od 20 godina, postojala je redakcija koja se bavila Balkanom i zato je Albanija ulazila u krug mojih profesionalnih obaveza i interesovanja.

Diplomatski odnosi Albanije i SSSR-a prekinuti su poslije Hruščovljevog istupa koji ste pomenuli i obnovljeni su u vrijeme kada sam ja bio akreditovan u Beogradu. Čekao sam albansku vizu pet godina i jednog prekrasnog dana neočekivano su me pozvali iz albanske ambasade u Beogradu i rekli da dođem po nju. Poslije toga sam sjeo u auto, prošao cijelu zemlju.

Kroz Makedoniju i Ohrid po praznoj cesti došao do željezne kapije na kojoj je visio ogroman katanac. To je bila albanska granica. Odnekud se pojavio graničar, izvadio ključ, otključao katanac, otvorio kapiju i ja sam se našao u Albaniji. Saznavajući da sam Rus, Albanci su prilazili i dodirivali me. Otprilike kao što pipaju cirkuskog slona na gradskim ulicama.

Osim toga, imam i porodičnu vezu sa Albanijom. Moj dalji rođak, admiral iz Sankt Peterburga, bio je komandant sovjetske vojno-pomorske baze u luci Valona i odlično pamtim da mi je pričao kako su ga 1960. godine usred noći probudili albanski oficiri i rekli mu da je on, njegova baza (a to su bili ratni brodovi i nekoliko stotina mornara) - uhapšeni. Poslije su ih pustili i poslali u SSSR.

To je bio lažnjak za posjetioce koji su dolazili u kabinet albanskog diktatora, kao što je falsifikat bio i politički sistem Albanije

Dakle, kada sam stigao u Albaniju, bilo je prirodno da odem tamo gdje je uhapšen moj rođak i vidio sam tužnu sliku. Tamo se do današnjeg dana nalazi albanska vojno-pomorska baza, a u moru trunu ostaci sovjetskih podmornica.

U Tirani sam bio u kabinetu Envera Hodže - tamo je upravo u toku bilo renoviranje – i zamolio sam da uzmem jednu knjigu iz njegove biblioteke, zato što je na korici na francuskom bio napisan naziv romana sovjetskog pisca Vasilija Grosmana „Ljubav“.

Ali kada sam otvorio knjigu otkrio sam samo - prazne listove. To je bio lažnjak za posjetioce koji su dolazili u kabinet albanskog diktatora, kao što je falsifikat bio i politički sistem Albanije.

Uzgred, razgovarajući sa liderima novog albanskog režima, vidio sam u njihovim kabinetima kartu tzv. Velike Albanije u koju su ulazile teritorije koje danas pripadaju Makedoniji, Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Nažalost, san o stvaranju Velike Albanije živ je, kao i onaj o stvaranju Velike Srbije, i to u nekim usijanim glavama u Tirani i Beogradu. Napisao sam tada seriju reportaža koje su objavljene ne samo u mojoj domovini, već u mnogim drugim zemljama.

∙ Vodeći ste ruski stručnjak i novinar za Balkan. Bili ste veoma ažurni u praćenju događanja u bivšoj SFRJ. Kada se, po Vama, dogodio onaj prelomni (inicijalni) trenutak za rasturanje Jugoslavije? Ko je stajao iza toga plana? Zašto?

- Ne mislim da je neka zla sila u Vašingtonu, Briselu ili Moskvi stajala iza raspada Jugoslavije. I kod vas i kod nas desilo se isto – suvišna centralizacija, o kojoj je govorio A. Marković, plus pseudokomunistička ideologija koja je svima dojadila, kao što je i, i kod vas i kod nas, svima dojadio strah od represije specijalnih tajnih službi. Zato je raspad bio umnogome tragičan, ali neizbježan.

Jedina federacija koja je taj period prošla bezbolno je Čehoslovačka. Danas su Češka i Slovačka samostalne, nezavisne države, koje sarađuju u miru u okviru EU, i tuku se jedino na terenu za hokej.

Lijeni Rusi neće da uče strane jezike

∙ Dosta ruskih državljana i političara ima nekretnine u Crnoj Gori? Da li je Crna Gora strateški interes Rusije?

" Ne. Crna Gora nije strateški interes Rusije, ali Ruse ovamo vuče nekoliko okolnosti. Kulturni, istorijski korijeni. Niko u Rusiji nikada neće zaboraviti da je Njegoš bio prvi sveštenik koji je pročitao molitvu nad grobom Puškina.

Puškin, koji je umro poslije dvoboja 1837. godine smatran je u to vrijeme disidentom i ruski car zabranio je svojim popovima da ga sahrane po crkvenom obredu. Njegoš je smogao hrabrosti i učinio to.

Osim toga, nas zbližava sličnost jezika - lijeni Rusi ne moraju da uče strani, Crnogorci ih i tako razumiju. Uspostavljena je odlična avionska veza između Moskve, Podgorice i Tivta. Čudesna priroda, sjajna kuhinja. Rakija, koja je mnogo korisnija i ukusnija od votke. Sve to, kao magnet, privlači hiljade Rusa u Crnu Goru, gdje su već kupili, čini mi se, veći dio obale.

Htio bih da, kada odem iz aktivnog novinarstva i politike, posmatram kako sunce zalazi iza Svetog Stefana.

Nažalost, među njima postoji određeni broj onih koji su povezani sa ruskim kriminalnim miljeom. Izgleda da su ovdje našli zajednički jezik sa crnogorskim prestupnicima. To je ozbiljan problem i nadam se da će rukovodstva Crne Gore i Rusije uspostaviti kanale saradnje kako bi napravili barijeru za slične osobe i onemogućili im da se ugnijezde u Crnoj Gori, uđu u njenu bit i biznis.

Govorim o tome barem zbog toga što mi se dogodio jedan tužan slučaj, kada sam prije mnogo godina uložio novac u nekretninu i zajedno sa mojim prijateljima, dobro poznatim predstavnicima moskovske elite, bio prevaren.

Nedavno sam saznao da je jedan od učesnika te afere ubijen u Budvi. Nadam se da to nema veze s našim slučajem.

Htio bih da, kada odem iz aktivnog novinarstva i politike, posmatram kako sunce zalazi iza Svetog Stefana.

Ne mogu da nabrojim sve crnogorske prijatelje

∙ Kako gledate na današnju Crnu Goru?

" Sa zadovoljstvom. Imam mnogo prijatelja u Crnoj Gori. Ako počnem da im nabrajam imena, nećete imati mjesta u novinama. Poznajem se sa političkim rukovodstvom zemlje, sa kolegama - crnogorskim novinarima.

Pomenuću samo jedno ime. To je Krsto Niklanović. Povezuje nas 30-godišnje prijateljstvo. On, istina, nije Crnogorac, već Srbin, tako mu piše u ličnoj karti, ali izgleda kao pravi Crnogorac. Visok, s brkovima i ne odvaja se od mobilnog telefona.

Bojim se da ni Crnogorci ni sam majstor ne znaju pravu cijenu tih djela

Na koji ga često zovem iz Moskve, Singapura, Los Anđelesa ili Strazbura kako bih pozdravio njegove roditelje, sjajnu suprugu, kćeri i sina, koji dolaze u Moskvu i na Arbatu pijemo po čašicu za zdravlje njegove porodice i druge domovine. Isto to radimo i u restoranu „Jadran“ u Budvi, najboljem crnogorskom restoranu na svijetu.

Bio bih nepravedan kada ne bih pomenuo ime istinskog Crnogorca: to je umjetnik Predrag Gazivoda sa Cetinja.

Riječ je o tome da ja dugo godina sakupljam slike i dragulj moje kolekcije, po mišljenju moskovskih prijatelja i moskovskih istoričara umjetnosti, čine djela tog sjajnog umjetnika.

Bojim se da ni Crnogorci ni sam majstor ne znaju pravu cijenu tih djela. Nadam se da će ruska prijestonica u skoroj budućnosti moći da vidi njegovu samostalnu izložbu.

Preporučujemo za Vas