NEMOGUĆI USLOVI

Heroji sa Zekove glave održavaju predajnik i na minus 30

“Nekad smo uglavnom iz Berana pješačili i po skoro 30 kilometara po ledu i snijegu da bi došli do vrha."
92 pregleda 0 komentar(a)
Bjelasica, Foto: Vesko Belojević
Bjelasica, Foto: Vesko Belojević
Ažurirano: 27.04.2011. 20:03h

Kada bi neko rekao da je 30 puta po snijegu i ledu izašao na Zekovu glavu, treći po visini vrh Bjelasice, to bi bilo shvaćeno kao podvig vrijedan poštovanja.

Kada Milija Delević i Slobodan Šljivančanin kažu da toliko godina rade na vrhu ćudljive planine, održavajući u životu predajnik sa kojeg televizijski signal dobija više od pola Crne Gore, to zvuči kao herojski čin.

Na 2.117 metara nadmorske visine Delević, Šljivančanin i drugi, po dužini staža, mlađe kolege iz Radiodifuznog centra provode godine pamteći mnoge teške i nevjerovatne situacije.

Kažu da planina ne mijenja ćud ali i priznaju da je nekada bilo još teže.

“Nekad smo uglavnom iz Berana pješačili i po skoro 30 kilometara po ledu i snijegu da bi došli do vrha Zekove glave. Ponekad je to bilo i dva dana pješačenja”, prisjeća se Delević.

"A dani kao godina..."

Posljednjih godina je dolazak olakšan jer u zimskom periodu, kad dozvoljava vrijeme, smjene na predajniku dovoze helikopterom.

"Ne bi bilo lako da ste u najudobnijim uslovima odvojeni od porodice i ostatka svijeta, a kamoli na vrhu planine okovane snijegom i ledom”

“Ostalo je sve isto kao nekada. Planina ne mjenja ćud. Padne veliki snijeg koji jaki vjerovi nagomilaju u namete do trećeg sprata našeg objekta. Onda se zatvorimo i čekamo da prođu dani, a oni kao godina”, priča Delević.

Ekipe se, ako vrijeme dozvoli, smjenjuju svakih osam dana.

“Ova zima je bila jedna od 'najboljih' po količini snijega otkako ja radim na predajniku, pa je jedna smjena trajala 26 dana. Zbog lošeg vremena smjena nije mogla doći ni helikopterom ni pješke, pa su isti ljudi ostali u smjeni 26 dana.

Bilo je i gorih situacija kada je smjena trajala nevjerovatnih 36 dana. Ne bi bilo lako da ste u najudobnijim uslovima odvojeni od porodice i ostatka svijeta, a kamoli na vrhu planine okovane snijegom i ledom”, kaže Delević.

Gusta magla žuri niz tek prošaranu planinu

Njegov kolega iz smjene, koja se prekjuče zajedno sa reporterima “Vijesti” vratila u Podgoricu, Slobodan Šljivančanin kaže da nije nimalo lako prekratiti duge zimske dane, iako je rođen na Žabljaku pa je navikao na duge i oštre zime.

Nijesu stigli ni da se pozdrave sa kolegama koji će najmanje narednih osam dana čuvati od ”kvara” Zekovu glavu, jer je helikopter morao odmah nazad. Iako je april na izmaku, na vrhu Bjelasice prekjuče u podne bilo je kao usred zime.

Iako je to nekada bio dobro plaćen posao, ko je jednom otišao sa predajnika, nikada se više nije vratio

Duvao je jak hladni vjetar a gusta magla je žurila niz tek prošaranu planinu okovanu debelim smetovima, pa je svaki trenutak zadržavanja za vrlo predusretljive pilote policijske helikopterske jedinice Raka Nikolića i Igora Delevića bio predug. Moralo se odmah nazad.

“Nekada je tu bilo više ljudi i nas iz radiodifuzije i vojske koja tu ima svoj objekat. Kad je više ljudi bude malo lakše, nekako prođe vrijeme. Ali to ne pomaže kada treba nekud krenuti, kad se nešto mora učiniti.

Jednom se desilo da je pozlilo vojniku, bilo je loše vrijeme i kada je nakon neopisivih napora donesen do Kolašina, ljekari su samo mogli konstatovati smrt. Prije neku godinu naš kolega iz Vranjaštice, sela udaljenog desetak kilometara od Zekove glave, tri dana nije mogao da krene na sahranu majci.

Iako je to nekada bio dobro plaćen posao, ko je jednom otišao sa predajnika, nikada se više nije vratio. Delević i ja zajedno radimo 29 godina i nekako smo izdržali. Valjda je pomoglo što smo se u mladosti bavili sportom, on plivanjem a ja skijanjem”, priča Šljivančanin.

"Ubi nas ova demokratija"

Iako makar pola godine rade u nevjerovatnim uslovima, ljudi koji svoj radni vijek provode na vrhu Bjelasice i Lovćena, od 2003. godine nemaju dodatak za rad u otežanim uslovima.

"Sad više ništa ne važi pa ispada da je isto raditi na vrhu Bjelasice i Lovćena i usred Podgorice”

“Ako nijesu otežani uslovi to što radiš na preko 2.000 metara nadmorske visine, kilometrima daleko i potpuno odsječen od civilizacije, što i danas često moraš da pješačiš satima da bi došao na posao ili otišao kući, 'jedan radni dan' traje osam dana ili mjesec i više, ako vrijeme zarobi planinu šta je onda teško.

Temperatura noću pada i do minus 30. Dok sam ja radio gore, a to je trjalo debelo preko 20 godina, spavao sam u sobi koju nijesam grijao i na minus 10. To se danas ne računa kao rad u otežanim uslovima, pa se zbog ukidanja dodatka koji je nekada iznosio i do 40 odsto zarade godinama sudimo sa poslodavcem.

Pola vijeka su ljudima na ovim poslovima bila garantovana posebna ali zaslužena prava ali nas ubi ova demokratija. Sad više ništa ne važi pa ispada da je isto raditi na vrhu Bjelasice i Lovćena i usred Podgorice”, kaže Ljubo Vujović, koji je u radiodifuziju došao daleke 1972. godine, a skoro 20 godina bio je šef predajnika na Bjelasici.

Lakše je biti predsjednik

Koliko je teško raditi u tim uslovima i kako je to nekada cijenjeno i dobro plaćano govori anegdota koju prepričavaju Vujović i njegove najstarije kolege.

“Kada su mi uručivali nagradu našalio sam se da bi bilo pravednije i korisnije da su mi dali tri moje plate"

Kada je početkom šesdesetih, kako pričaju, tadašnji predsjednik Skupštine Crne Gore Andro Mugoša sa tehničkim direktorom Radiotelevizije Titograd Ljubom Kosovićem došao na Zekovu glavu dočekao ga je Mišo Čukić, prvi šef tog objekta i, kako oni ističu, čovjek koji je prvi na Balkanu radio na TV uređajima.

“Tada je Kosović, želeći da se našali, pitao Mugošu kolika mu je plata. Kada je visoki komunistički činovnik rekao kolika je, Kosović se obrati Čukiću riječima 'vidiš li Mišo koliko je veća tvoja plata od plate predsjednika'. Mišo mu ravnodušno odgovori 'ništa strašno, ja bi njega i nekako mogao zamijeniti, a on mene ne nikako'”, ispričao je Vujović.

On je rekao da je prije tri decenije dobio prvu nagradu za tehničko stvaralaštvo, dobio i iznos u visini tri plate generalnog direktora tadašnje Radiotelevizije.

Šljivančanin je ispričao kako na vrhu planine, nakon dva tri dana sve počne da smeta

“Kada su mi uručivali nagradu našalio sam se da bi bilo pravednije i korisnije da su mi dali tri moje plate jer sam tada kao šef objekta na Bjelasici platom debelo šio generalnog direktora.

Tada je to bilo normalno, a danas je 'normalno' da veću platu od tih ljudi ima neki činovničić koji nešto piskara u toploj kancelariji u Podgorici”, kaže sa gorčinom Vujović.

Nakon nekoliko dana sve počne da ti smeta

Šljivančanin je ispričao kako na vrhu planine, nakon dva tri dana sve počne da smeta.

“Sa Milijom sam u smjeni gotovo 30 godina, ali uzalud, ponekad čovjek smeta sam sebi. Takvi su uslovi, odvojen si od porodice i svijeta, a vrijeme te danima zatvori u sobu. Nije to lako izdržati ni sa ljudima koje znaš toliko dugo”, kaže Šljivančanin.

"Tada sam po vremenu kojeg ne želim ni da se sjetim morao otići do Jelovice da bi donio sklopku tešku oko 15 kilograma"

Njegov kolega Delević je poznat i po tome što je ponekad po lošem vremenu znao po dva puta dnevno da sađe do Jelovice udaljene petnaestak kilometar od predajnika.

“Nije bio problem daljina, problem je bilo loše vrijeme i što ideš pravo uz brdo i niz brdo, pa ne znaš šta je teže. Sjećam se krajem osamdesetih, kada je počelo da se kuva u ondašnjoj Jugoslaviji.

Bio je januar i trebalo je popraviti jedan uređaj i omogućiti prenos neke važne sjednice savezne skupštine iz Beograda. Tada sam po vremenu kojeg ne želim ni da se sjetim morao otići do Jelovice da bi donio sklopku tešku oko 15 kilograma. Čovjeku sada zvuči nevjerovatno kada se prisjeti šta se sve preživjelo”, ispričao je Delević.

Preporučujemo za Vas