"Dobar dan dragi moji Crnogorci. Ja sam Almira Grčić, djevojački Redžepagić. Moj otac je iz Plava iz one poznate Kule Redžepagića. Ne zna se šta je poznatije – kula ili familija", ovim riječima turistički vodič i vlasnica agencije u Mostaru pozdravlja goste iz Crne Gore.
Iako o svojim korijenima još "uči" ponosna je, kaže, na crnogorsku krv koja teče njenim venama.
"Čovjek, kada je mlađi, ne razmišlja puno o svojim korijenima, svom porijeklu. Kada dolazi u godine onda gleda odakle je, gdje je potekao, ko su njegovi preci, zašto smo takvi kakvi smo i na koga smo. Tako je i sa mnom. Jako me vuče taj crnogorski dio u meni. Kada mi dođu grupe iz Crne Gore kao da mi dođe neko moj. To crnogorsko je dio mene i to sam ja", priča Almira dok prelazimo preko čuvenog mosta sa koga mostari za goste, uz napojnicu od 50 eura, izvode vratolomne skokove u bilo koje doba dana ili godine.
Kaže da kada bi morala da bira neku drugu zemlju gdje će da živi ni tren se ne bi razmišljala, jer Crna Gora je njena druga domovina - zemlja njenih predaka, korijena, zemlja koju još uvijek „otkriva“.
Prkosna i ponosna
"Kada odem u Plav osjećam se srećno, srce mi je puno svega. Puno ličim na oca i nosim puno crnogorskih gena u sebi. Prkosna sam, ponosna, svjesna svojih vrijednosti i kvaliteta, a ponizna sam i malom djetetu i onome koji ima i onome koji nema.Kada bi me pitali kako da se odredim mogla bih za sebe reći da sam crnogorska Hercegovka", sa ponosom reče kćerka pukovnika Tahira Redžepagića, komandanta garnizona u Ljutoj kod Konjica za vrijeme Drugog svjetskog rata.
kada bi morala da bira neku drugu zemlju gdje će da živi ni tren se ne bi razmišljala, jer Crna Gora je njena druga domovina - zemlja njenih predaka, korijena, zemlja koju još uvijek „otkriva“
Nakon njegove smrti usvojila ga je jedna familija u Plavu kod koje je bio sve dok nije počeo Drugi svjetski rat i on otišao u partizane", priča Almira dok briše suze, jer kaže da ne može o ocu pričati, a da ne zaplače.
Jače je to od nje. Nakon rata Tahir je službovao u Konjicu 35 godina i za to vrijeme nikada nije otišao u Plav.
Da je bilo po očevom, bila bi vojno lice
"Jako malo nam je pričao o Plavu jer ga je boljelo sjećanje na teško i nesrećno djetinjstvo. Međutim, kada se penzionisao poželio je da ponovo obiđe mjesto gdje je rođen, odakle su njegovi korijeni. Vratio se iz Plava plačući i sa riječima: “Sada mogu umrijeti, vidio sam Plav i ponovo sam bio tamo gdje su moji korijeni”. Svi smo kući bili dirnuti njegovim emocijama. A da su Plav i Pljavljani bili vezani za njega najbolje se pokazalo kada je umro. Umro je mlad, u 56. godini od moždanog udara i cijeli Plav je došao na sahranu", sa ponosom i tugom priča Almira, vlasnica istoimene turističke organizacije koja se nalazi u centru starog dijela Mostara.
Almira ima tri sestre koje žive u Konjicu. Samo je ona u Mostaru.
"Možete zamisliti šta je za jedno vojno lice, koje je uz to još i Crnogorac, značilo imati sve žene u kući, nemati sina. Zato je uvijek govorio da ću ja, pošto sam najmlađa, završiti vojnu akademiju i biti vojno lice. Mama mi nije dala da ispunim njegovu želju jer nije htjela da budem željna porodice i oni mene, kao što je to sa njom i ocem bio slučaj. Imala je muža, a više je bila bez njega nego sa njim... Otišla sam u Sarajevo i umjesto vojne akademije završila Ekonomski fakultet", priča Almira.
Nju i sestre otac je vaspitavao po strogim vojnim pravilima. U devet uveče se zaključavala kapija kuće, tako da nijedna od njih nije smjela ni da pomisli na kasne noćne izlaske.
"Bio je jako strog kada je naše vaspitanje u pitanju i drago mi je zbog toga jer smo zahvaljujući njegovoj strogosti postigli puno u životu, lijepo smo se udale, lijepo živimo. Kada su ocu predlagali da bira gdje će da uzme vikendicu u Konjicu odbio je. Govorio je: “Neću da mi se kćerke posvađaju, a zetovi razgrabe. Ja ću njima umjesto vikendica dati školu i posao”.
I dao je... Dičim se čija sam kćerka jer je on bio ponositi i pošten čovjek, uvijek nasmijan i pozitivan i volim što ličim na njega. Za Crnogorce kažu da su ili dobri ili loši. Sredine nema. E, moj otac je bio jedan od tih dobrih, poštenih, plemenitih i ponosnih Crnogoraca", kaže Almira Grčić, dok mostarskom kaldrmom odzvanjaju koraci zadovoljnih turista.
Susreti Redžepagića svakog 3. avgusta
"U Plavu je od naše familije jako malo ostalo, ali mi se tamo sastajemo svakog 3. avgusta. Tada dolaze Redžepagići iz svih krajeva svijeta", iz Australije, Amerike, Italije, Albanije, Bosne. Mi se i dan-danas tražimo i kada neko sazna gdje se nalazi ko od Redžepagića dolazi da se upoznaje", reče i dodade da je tako i njena kćerka, magistar farmacije, dobila posao.
Haris Redžepagić iz Sarajeva, koji u tom gradu ima 13 apoteka kada je došao u Mostar upoznao je Almiru, saznao da su rođaci i sada njena kćerka radi kod njega.
Almira ima i sina koji je druga godina ekonomije, dok joj je suprug hemijski inženjer.
Tuđina nikome ne prija
Svaki rat je strašan. U njemu čovjek izgubi porodicu, sve što je stekao i sebe. Često rat od ljudi napravi neke druge osobe. Almira kaže da iako su oni izgubili sve ostalo im je ono najvažnije – familija i čist obraz.
"Za vrijeme rata radila sam u Evropskoj uniji i imala sam priliku da idem van zemlje, po desetak dana, jednom čak i šest mjeseci. Otišla sam sa djecom za Francusku, bez pasoša, i dobilu priliku da tamo svi ostanemo, da muž dođe... Ali, nijesam mogla. Iako su me svi dobro primili moja duša je bila na drugoj strani. Moja zemlja je samo moja zemlja i tu sam prva, a gdje god dođem pripadaću nekom trećem, četvrtom staležu.
Teško bih se mogla naviknuti na tuđinu. Iako je sve to lijepo novac ne znači sve. Može se njim kupiti mnogo toga, ali duša i srce nemaju cijenu", kroz osmijeh reče žena kojoj se ljubav prema Mostaru vidi u svakoj izgovorenoj riječi, upućenom pogledu, osmijehu. Ona i Mostar su neraskidivo vezani.
Kula Redžepagića pretvorena u muzej
Kula ili čardak Redžepagića je najstarija sačuvana građevina u Plavu i jedan od najinteresantnijih spomenika stambeno-odbrambene arhitekture u Crnoj Gori, zbog čega je stavljena pod zaštitu države i nakon restauracije pretvorena u Muzej grada.
Prema nekim izvorima kulu je sagradio 1671. godine Hasan- beg Redžepagić, dok predanje kaže da je u 15.vijeku sagradio Ali Muče sa sinovima, potomak Ali-bega Redžepagića, radi odbrane Plava od Bunjana (Klimenata).
Kada je sagrađena imala je prizemlje i dva sprata koji su bili od kamena, a debljina zidova je na pojedinim mjestima iznosila i preko metra. Na zidovima su bile osmatračnice i puškarnice.
Kasnije je dograđen i treći sprat koji je napravljen od drveta, dok je nekadašnji krov, koji je bio pokriven kamenim pločama, zamijenjen pokrivačem od šindre. U prizemlju je bio prostor za smještaj konja i magacini, a na spratu sobe za sjedjeljke, ručanje, odmaranje i spavanje. Sa svake strane, na drugom spratu, bili su pokriveni drveni balkoni.
Galerija
Bonus video:
