Zahvaljujući fudbalu, koji igra svakog dana na terenu kod Sportskog centra “Morača”, Podgoričanin Ratko Rakočević (70) posljednjih pet decenija još je na istoj tjelesnoj težini, starost je za njega daleka, tuđa misao i briga, a usljed svakodnevnih fizičkih aktivnosti i dobrog zdravlja, još nije okusio bilo koju tabletu, čak ni andol.
"Jutro počinjem prvom serijom od 30 do 40 sklekova, slijedi doručak, vožnja biciklom 5-6 kilometara do Beri, gdje živi sin sa porodicom, a od 12 do 13 sati je utakmica kod Sportskog centra „Morača“. Poslije utakmice uradim još jednu seriju sklekova, i odlazim na ručak. Potom prošetam, a prije spavanja uradim i treću seriju sklekova", rekao je Rakočević, napomenuvši da je oduvijek živio sportskim životom.
Rakočević je završio umjetničku školu u Herceg Novom, a sa 15 godina prvi put je zaigrao u FK „Primorju“. Igrao je samo u republičkoj ligi. Posljednju utakmicu odigrao je u svojoj 42. godini u FK „Ribnica“. Tada je zvanično „okačio o klin“ kopačke, ali je nastavio da „tipka“ loptu na terenima malog fudbala.
"Uvijek sam igrao polutku, a i sada sam na sredini terena... volim da organizujem igru. Najveći problem su patike, na betonu se brzo potroše", rekao je Rakočević.
"Uvijek sam igrao polutku, a i sada sam na sredini terena... volim da organizujem igru. Najveći problem su patike, na betonu se brzo potroše", rekao je Rakočević.
Posebnu brigu o ishrani, Rakočević kaže da nikada nije vodio i ističe da je ljubav prema fudbalu i svakodnevna aktivnost preduslov za zdrav život.
"Sve do svoje 50. godine, svako jutro sam radio 100 sklekova, a i sada radim više od sinova. Kada su išla u školu, jednog od njih pitali su kojim se poslom bavim. Rekao je da otac, kada se vrati sa posla, odmah odlazi na fudbal. Tačno je da se ne savijam kući i da me ne drži mjesto. Stalno sam u pokretu i uvijek pješačim" rekao je Rakočević koji nikada nije poželio da položi vozački ispit.
Fudbalska družina okuplja se svakog dana kod Sportskog centra „Morača“, kazao je Rakočević napomenuvši da fudbal nije jedini sport koji se upražnjava na tom terenu. Prosjek godina je oko 50.
Fudbalska družina okuplja se svakog dana kod Sportskog centra „Morača“, kazao je Rakočević napomenuvši da fudbal nije jedini sport koji se upražnjava na tom terenu. Prosjek godina je oko 50.
"Igramo šah, pokoju partiju betla, a sve se zalije na kraju pivom. Na terenu često se nađe i po nekoliko generacija. Pobijedio sam u šahu sve igrače po jednom. I više ne igram sa njima. U šali kažem da volim da igram sa boljim od sebe i da tražim jačeg šahistu", kazao je Rakočević.
Jednom godišnje njihovi gosti su članovi Društva fudbalskih veterana iz Beograda.
"Svakog ljeta odigramo utakmicu, a isto za nas oni organizuju kada ih posjetimo u Beogradu. Ljetos smo bili u selu Zabrđe pored erana kod jednog našeg prijatelja Bakića", rekao je Rakočević.
Ljeti, dok su u Podgorici vrućine, Rakočević boravi na Veruši gdje ima vikendicu. Tamo bere pečurke, vozi bicikl, živi po paroli „nema odmora dok traje obnova“...
"Ako ima pečuraka, ustajem u pet sati i čitavi dan sa porodicom provedem u potrazi za gljivama. U slučaju da nema pečuraka, vozim bicikl. Ruta je ponekad od Veruše do Kolašina, nekih 30 kilometara u jednom pravcu. Rođen sam u Kolašinu i vožnju uvijek iskoristim da posjetim rođake, da vidim stari kraj", rekao je Rakočević.
Stari, fali nam igrač
"Mislim da sam tada imao oko 60 godina. Završili smo utakmicu. Prišao je momak i rekao: 'Stari, fali nam igrač'. Rekao sam da hoću da igram, ali protiv njegove ekipe. Podijelimo se, trčao sam čitavu utakmicu, nagrdimo ih..., a kada smo završili, taj momak pruži ruku i reče: 'Ja sam star, nijesi ti...' Na terenu ima dosta penzionera, ali bez obzira na to, svi volimo fudbal i utakmice se ne propuštaju – rekao je Rakočević, poznat kod suigrača po tome što uvijek, bez obzira na temperaturu, igra go do pojasa i u šortsu."
Nemojte da mlatite nekoliko dana
"Prije pola godine otekla mi je noga. Otok se pojavi, pa nestane. Na nagovor porodice pođem kod doktora. U ambulanti zateknem doktoricu. Popričamo malo, ona kaže da se bavila odbojkom, a ja da još igram fudbal. Pitao sam je mogu li da nastavim sa igrom, a ona u jednom trenutku kaže '...i tako...nemojte da mlatite nekoliko dana'. Tada sam vidio da ona ne shvata ozbiljno moju priču o fudbalu. Objasnio sam šta za mene predstavlja 'najvažnija sporedna stvar'. Smijali smo se oboje njenim riječima i doktorica je tek tada shvatila da zaista igram", rekao je Rakočević.
Bonus video:
