PROJEKAT NIKŠIĆKOG UDRUŽENJA ZA POMOĆ LICIMA OMETENIM U RAZVOJU

Suveniri "sa dušom" izlaze iz radionice: "Najljepše sam se osjećao kada sam pozvan da radim"

"Imao sam osjećaj kao da je sav svijet moj. Čini mi se da šest sati radnog vremena prođe za pola sata. Imam četiri godine i sedam mjeseci radnog staža", kazaoje Savo Backović
932 pregleda 0 komentar(a)
Rad pod nadzorom asistentkinja, Foto: Svetlana Mandić
Rad pod nadzorom asistentkinja, Foto: Svetlana Mandić
Ažurirano: 24.03.2019. 11:26h

Postoje lijepi i manje lijepi suveniri, kvalitetni ili ne, unikatni, ali i oni “sa dušom” - takve izrađuju članovi nikšićkog Udruženja za pomoć licima ometenim u psihofizičkom razvoju.

“Najljepše sam se osjećao kada me direktorica Udruženja pozvala da počnem da radim. Imao sam osjećaj kao da je sav svijet moj. Čini mi se da šest sati radnog vremena prođe za pola sata. Imam četiri godine i sedam mjeseci radnog staža. Sedam mjeseci sam radio u ‘Sunčanoj radionici’, preko Biroa rada, a ostalo u Udruženju. Sam dolazak na posao mi znači mnogo jer za mene posao nije rad, nego sreća. Dođem na posao srećan i vraćam se sa posla srećan”, sa ushićenjem priča tridesetjednogodišnji Savo Backović dok šmirgla drvene suvenire.

Voli, kako kaže, sve da radi, ali najdraže mu je kada boja suvenir sa motivom manastira Ostrog. Posebno lijep osjećaj mu je kada suvenire izlože na nekom sajmu, jer onda i drugi mogu da vide, kako reče, da su njihovi “proizvodi estetski lijepi” i da i oni “mogu mnogo”.

Prije skoro dvije godine Savo se oženio i sada on i supruga Jadranka zajedno rade na izradi suvenira.

“Čekamo da budu neki projekti pa da dobijemo posao. Jadranka i ja dođemo do Udruženja i radimo oko suvenira. Volimo to da radimo, a i ovdje se zaista osjećamo kao kod kuće. Živimo kao podstanari. Primam od Socijalnog 145 eura i nešto dodatno zaradim oko cijepanja i slaganja drva. Dosta je teško, ali se snalazimo”, kaže Backović, a na pitanje kako prolaze sa tolikim primanjem, sa osmijehom dodaje – “kao i mnogi drugi, kako se mora”.

Njegova supruga Jadranka, koja je dugogodišnji član Udruženja, odnedavno je počela da uči posao oko izrade suvenira. Vidjela, kaže, supruga, svidjelo joj se to što on radi i odlučila da se i ona oproba u tome. I tvrdi da se nije pokajala.

Milica Leković je u Udruženju od njegovog osnivanja. Voli da radi suvenire, ali priznaje da se najponosnije osjeća kada se organizuju priredbe a oni gostima pokažu šta sve znaju i umiju.

“Ništa od ovoga nijesam znala da radim, ali učim pomalo i polako. Najljepše mi je kada bojam suvenire i pravim kutije. Kod mene nema ništa teško jer sam navikla da se borim. I radim. Personalne asistentkinje su dobre i sve ovo radimo uz njihovu pomoć. Ponekad se desi da i mi nešto predložimo da se uradi, mada su uglavnom njihovi predlozi”, kaže Milica.

I Jelena Bulatović ima dug staž boravka u Udruženju i zbog toga je posebno srećna. Najviše voli da radi kutije u dekupaž tehnici i suvenire.

“Desi se da negdje odem i vidim da imaju suvenire koje smo mi napravili. Baš se tada super osjećam i obavezno kažem da sam i ja to radila. Volim kada ljudi vide ovo što radimo i kada kupe to što smo napravili”, priznaje Jelena.

Sa njima rade personalne asistentkinje Vesna Lončar i Bojana Durutović, koje su prošle obuku za izradu suvenira, a sada tome podučavaju članove Udruženja.

“Bilo je interesantno na tim radionicama, a sada se zajedno bavimo sa ukrasnim dekoracijama. Zaista su srećni kada urade suvenire, a i mi zajedno sa njima, jer sa osmijehom dolaze i odlaze”, kaže Lončar.

Durutović objašnjava da Udruženje od 2011. zapošljava osobe sa invaliditetom i da se broj zaposlenih mijenjao u skladu sa projektima.

“Njihov posao u Udruženju odnosi se na izradu suvenira. Za svaki suvenir imamo posebno izrađen kalup.

Osim suvenira pravimo i nakit od pečene gline, izrađujemo ukrasne kutije i ramove za slike u dekupaž tehnici. Imali smo i radionice koje su se odnosile na izradu novogodišnjih čestitki i ručno šivenih torbi i cegera. Prisustvujemo raznim manifestacijama, poput sajmova, gdje promovišemo kako njihov rad, tako i zapošljavanje osoba sa invaliditetom”.

Durutović hvali zainteresovanost članova Udruženja za posao i njihovu želju da nauče nešto novo.

“Žele da budu korisni članovi društva i da žive od svoga rada. Stalno bi da se dokazuju i vole da uče nove stvari. Obično ljudi kada vide njihove radove zastanu, pitaju da li su to oni samostalno radili, koliko im mi pomažemo, da li su strpljivi i zainteresovani za rad. Ne mogu reći kada smo bili najponosniji, kada su njihovi radovi u pitanju, jer smo uvijek ponosni na njih”.

Otvorili teretanu i frizerski salon

Direktorica Udruženja Miluša Cica Žugić podsjeća da je ono osnovano 1991. godine, a devet godina kasnije preregistrovano u nevladino udruženje i da je do sada kroz njega prošlo više od 300 osoba sa invaliditetom, dok je njih 36 imalo mogućnost i da radi.

Većini je to bilo prvo zaposlenje.

“Naše projektne aktivnosti su se prvo odnosile na to da im pružimo podršku potrebnih stručnih lica kao što su logoped, psiholog, fizioterapeut, učitelj, a onda i da, koliko smo u mogućnosti, pojedine zaposlimo. Svaki dan nam stižu novi članovi pa se i opseg potreba širi. Na dnevnoj bazi, kod različitih stručnjaka, kroz Udruženje profunkcioniše do 60 lica sa invaliditetom od tri do 58 godina”, kazala je Žugić.

Ono po čemu je Udruženje specifično je i to što su prije skoro tri godine osnovali frizerski salon, a godinu kasnije i prvu teretanu za OSI u Crnoj Gori.

“Teretana radi punom parom. Pošto nemamo nikakvu podršku za nju, od članarina drugih građana, koji vježbaju kada teretanu ne koriste naši korisnici, pokušavamo da obezbijedimo njenu održivost. Što se salona tiče, uskoro prelazimo u nove prostorije, a on će prerasti u DOO i pokušaće da radi sam. U salonu radi pet osoba od kojih je njih četvoro sa invaliditetom”.

U Udruženju je, objašnjava Žugić, trenutno zaposleno 18 osoba, uključujući i zaposlene u salonu i teretani. Tu su psiholog, logoped, fizioterapeut, personalni asistenti…

“Nadamo se da ćemo ovih dana kroz projekat javnih radova uspjeti da uposlimo još desetak osoba.

Moramo se pohvaliti da svima koji su bilo kada radili kod nas mi smo bili stepenica za dalje. Nemamo osobu koja je radila kod nas, a da danas nije zaposlena”.