Branislav Ljumović, učesnik legendarne bitke na Sutjesci, za šta je dobio i orden za hrabrost, danas ima 92 godine. Od toga je pet godina proveo na Golom otoku, od 1956. do 1961. U zatvor je poslat dok je bio nastavnik u školi rezervnih oficira u Karlovcu.
„Izbila je tzv. Tršćanska kriza i mi nastavnici dobili smo partijski zadatak da objasnimo pitomcima zašto Trst treba da bude dio Jugoslavije. Ipak, nakon godinu dana, povukli smo se iz Trsta i mi sada moramo da objasnimo tu novu situaciju oficirima. Ja kažem da neću“, priča uz osmijeh Ljumović.
Pošto je odbio partijski zadatak, dobio je strogi ukor pred isključenje iz partije. Konačno mu je „presudio“ njegov stav o Milovanu Đilasu, koga su svi prvo hvalili zbog njegovih kritika sistema, a kada je počeo obračun s njim, ti isti ljudi su ga oštro napadali. Ljumović to nije želio da radi.
„Odležao sam pet godina, ali se u zatvoru nisam ’popravio’.“
Sve je ostalo na obećanjima
Ljumović jedan je od, kako sam procjenjuje, svega dvadesetak Golootočana iz Crne Gore koji su još živi. Uprkos brojnim obećanjima vlasti, ali i Deklaraciji Skupštine Crne Gore iz 1992. godine, Crna Gora ostaje jedna od rijetkih država bivše Jugoslavije koja nije rehabilitovala ni obeštetila žrtve Golog otoka.
I sam Ljumović već 13 godina bezuspješno se bori da država donese zakon kojim će rehabilitovati i obeštetiti golootočke žrtve.
„Mi smo još 2006. godine, kao Udruženje golootočkih žrtava, napisali nacrt Zakona o poništavanju presuda osumnjičenim za podršku Rezoluciji Informbiroa 1948. godine. Dostavili smo ga najvišim državnim zvaničnicima, išli kod svih i dobijali obećanja, ali sve je ostalo na tome“, priča za DW Ljumović.
On podsjeća da je i aktuelni premijer Crne Gore Duško Marković još 2012, kao potpredsjednik Vlade, odgovarajući na poslaničko pitanje u Skupštini najavio da će „to pitanje biti stavljeno na dnevni red Vlade u četvrtom kvartalu (te) godine“. Ali to se nije desilo.
Žalosno i nepravedno
Izvršna direktorka nevladine organizacije „Akcija za ljudska prava“ Tea Gorjanc-Prelević smatra da je to žalosno i nepravedno, posebno zato što je, u odnosu na ukupan broj stanovnika, iz Crne Gore bilo najviše zatvorenika na Golom otoku.
Prema zvaničnim podacima iz 1963. godine, na Golom otoku je bilo zatočen ukupno 16.101 zatvorenik, ali je, prema nekim drugim procjenama, kroz zloglasni logor prošlo mnogo više ljudi. Iz Crne Gore je na Golom otoku bilo 3.390 osoba, a u zatvoru je umro 71 čovjek.
Tea Gorjanc-Prelević za DW ocjenjuje da je u ovom slučaju očigledan problem nedostatak volje političara na vlasti: „Vlada je odavno trebalo da formira radnu grupu koja bi napravila nacrt takvog zakona. Pretpostavljam da bi takav zakon podržala i opozicija.“
Najava tužbi protiv države
Tokom prošle i ove godine u par navrata je u crnogorskim medijima najavljivano da će porodice žrtava pokrenuti tužbe pred sudovima, jer neće više da čekaju na državu da ih obešteti. Pominjalo se najpre deset, pa onda još 100 porodica koje će tužiti Crnu Goru i navodno tražiti odštetu od po 40 eura po danu provedenom u zloglasnom kazamatu. Ako bi se to i desilo, ukupan zahtjev za odštetu sigurno bi bio višemilionski.
Organizacija „Akcija za ljudska prava“ ipak nema informacije da su tužbe podnijete. Državu nije tužio ni Ljumović, ali kaže da ga u posljednje vrijeme često zovu potomci golootočkih žrtava i interesuju se za tu mogućnost. Tu ipak postoji jedan realan problem:
„Može da se tuži i da se traži obeštećenje preko crnogorskih sudova, ali pošto ne postoji zakon o rehabilitaciji, sudovi ne mogu da donesu valjanu odluku o obeštećenju. Ipak, da smo tužili, prošli sve sudske instance i bili odbijeni, smatram da smo mogli da idemo pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu i da tamo tražiti odštetu“, kaže Ljumović.
Odšteta: Sedam eura po danu na Golom otoku
Gorjanc-Prelević kaže da je njihov stav da bi i nasljednici trebalo da budu obeštećeni, posebno zato što se toliko kasni s odštetom: „Mislim da bi za državu Crnu Goru svakako bilo poražavajuće da ona jedina u regionu tužbama bude primoravana da oduži dug pravičnosti.“
Izvršna direktorka „Akcije za ljudska prava“ objašnjava da bi se donošenjem već pomenutog zakona mogao propisati i iznos odštete: „Pretpostavljam da bi se uzeo u obzir način na koji su to učinile susjedne države. U Sloveniji je 2003. žrtvama ponuđena naknada od 6.300 eura za svaku godinu provedenu na Golom otoku, u Hrvatskoj i Srbiji su propisane naknade iznosile oko sedam eura po danu“, objašnjava Gorjanc-Prelević.
U tim državama bivši politički zatvorenici, odnosno članovi njihovih porodica, na osnovu zakona su sticali pravo na rehabilitaciju, naknadu štete i penziju, i Ljumović smatra da upravo primjeri Slovenije i Hrvatske mogu da budu dobri i za rješavanje pitanja crnogorskih Golootočana.
U Srbiji rehabilitovano 6.000 Golootočana
Zakon o rehabilitaciji u Srbiji stupio je inače na snagu krajem 2011. godine. Zahtjevi za rehabilitaciju mogli su se podnositi do kraja 2016.
„Еvidencija podataka vodi se od 2014. godine. Do sada je podnijeto više od 8.000 zahtjeva, a rehabilitovano je više od 6.000 žrtava Golog otoka“, saopšteno je za DW iz Ministarstva pravde Srbije.
Žrtve su dobile različita obeštećenja. „Na to utiče da li odštetu traže sama rehabilitovana lica ili njihovi potomci, a uzima se u obzir i vrijeme provedeno na Golom otoku, kao i težina i priroda djela, ali i društvene okolnosti u vrijeme hapšenja“, objašnjavaju iz Ministarstva Srbije i navode da je od aprila 2014. do sada za odštetu isplaćeno 243,8 miliona dinara odnosno više od dva miliona eura.
Bivši Golootočanin Branislav Ljumović kaže da je još prilikom susreta sa zvaničnicima prije desetak godina govorio da je „ključ u rukama tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Dokle god je ključ u njegovim rukama, naše pitanje neće biti riješeno, jer on radi po diktatu velikih sila“, smatra Ljumović. „Jedino ako bude nekog pritiska sa strane, Crna Gora će to donijeti.“
Bonus video:
