Pogled sa krova svijeta, deceniju kasnije

Izlazak sunca na Everestu urezan u sjećanju

Danas, deceniju kasnije, njihova sjećanja na podvig koji je zadivio Crnu Goru još ne blijede. Ipak, izblijedjeli su iz sjećanja onih koji su ih dočekali sa lovorikama, dali im zvanje vrhunskog sportiste, prve ordene za hrabrost u nezavisnoj Crnoj Gori i dičili se njihovim uspjehom
3054 pregleda 2 komentar(a)
“Javorčani” ispisali istoriju, Foto: Privatna Arhiva
“Javorčani” ispisali istoriju, Foto: Privatna Arhiva

Izlazak sunca u jutro 23. maja 2010. godine trojica alpinista nikšićkog “Javorka” Đorđije Vujičić, Dragutin Šlagi Vujović i Marko Blečić pamtiće uvijek - tu zoru dočekali su na krovu svijeta, na 8.848 metara visokom Mont Everestu.

Danas, deceniju kasnije, njihova sjećanja na podvig koji je zadivio Crnu Goru još ne blijede. Ipak, izblijedjeli su iz sjećanja onih koji su ih dočekali sa lovorikama, dali im zvanje vrhunskog sportiste, prve ordene za hrabrost u nezavisnoj Crnoj Gori i dičili se njihovim uspjehom.

Blečić, Vujičić i Vujović
Blečić, Vujičić i Vujović(Foto: Privatna arhiva)

U razgovoru za “Magazin” Nikšićani pričaju da su ponosni na taj rezultat - njihov sportski podvig upisao je Crnu Goru kao 65. državu svijeta čija zastava je iznijeta na Mont Everest, ali i razočarani odnosnom države prema njima i klubu “Javorak” koji je proslavio našu državu.

Od ponosa do razočarenja

“Ekspedicija je trajala 68 dana. Za duže od dva mjeseca neizvjesnosti u ledu i himalajskom snijegu, nagrađeni smo uspješnim izlaskom na krov svijeta.

Koliko sam bio ponosan tog 23. maja 2010. godine što sam kao Crnogorac stajao na vrhu svijeta, svjestan da smo okrenuli novu stranicu u crnogorskom planinarstvu, toliko sam danas razočaran ponašanjem Ministarstva sporta i odnosom prema meni i mojim kolegama”, rekao je Vujović.

A tog 23. maja 2010. godine, dok su njihove porodice, prijatelji i klupski drugari strepili i čekali vijesti sa Himalaja, trojica Nikšićana skupa su pisala istoriju crnogorskog planinarstva. Prvi Crnogorac koji se popeo na krov svijeta je Marko Blečić. Učinio je to oko tri sata poslije ponoći. Dvadeset minuta kasnije na vrh je izašao Đorđije Vujičić, a poslije još dvadeset Dragutin Šlagi Vujović. Razdvojili su se na 8.300 metara nadmorske visine i ka 8.848 metara krenuli svaki sa svojim šerpasom. Vujović se i sada sjeća hladnoće, olujnih udara vjetra, ali i fantastičnog timskog rada, priprema koje su trajale četiri godine.

Objašnjava da je na toj visini najvažnije odrediti tempo hoda koji neće naškoditi organizmu u takvim, specifičnim uslovima. Na krovu svijeta stajali su po oko 10 minuta, sve preko toga opasno je zbog hladnoće, a i jer je povratak u bazni kamp zahtjevan i opasan. “Na vrhu morate napraviti makar jednu fotografiju kako bi vojni činovnici, koji ovjeravaju licencu, imali dokaz da smo bili na vrhu. Kada sam kročio na vrh pomislio sam na svoju porodicu, a onda me preplavio osjećaj ponosa zbog te velike stvari koju sam uradio”, priča on.

Sreća na krovu svijeta

Vujović se prisjeća i sreće kada se na krovu svijeta sreo sa saborcima i uvjerio se da su dobrog zdravstvenog stanja, da imaju dosta snage za povratak, da visinska bolest nije uradila svoje ni kod jednog od njih.

“Za povratak je potrebna velika snaga i koncentracija, jer se nesreće u planini najčešće dešavaju pri silasku sa vrha. Mi koji idemo u planinu znamo da snaga i koncentracija čuvaju život na tim visinama i bio sam srećan kada sam vidio da je sve u redu. Nismo imali previše vremena za radovanje na vrhu, već smo odmah razmišljali kako da se što bezbjednije vratimo”, priča Vujović. Na nesreće u planini opominjala su ih i tijela alpinista okovana snijegom na padinama Himalaja.

Vujović priča da je to prizor koji ledi krv u žilama i opominje da se sa planinom ne igra.

“Himalaji su zauvijek, u svom ledu, zadržali brojne vrhunske alpiniste i planinare svijeta. Neki su stradali u lavinama, neki zbog greške, druge sreća nije poslužila, niti ih je planina sačuvala... Ipak, moramo znati da su pripreme za odlazak na Himalaje najvažnije. I fizičke i psihičke. Mi smo se spremali četiri godine. Imali smo kondicione treninge na crnogorskim planinama, pješačili satima sa teškim rancem na sebi. Visinske pripreme odrađivali smo u francuskim i italijanskim Alpima, a onda je na red došla završna faza - Argentina. Na Andima smo se popeli na najviši vrh južne hemisfere, Akonkagvu, a onda je na red došla ekspedicija ‘Everest 2009’ koja se završila neuspješno po nas zbog jako lošeg vremena. Naredne godine, ipak, ostvarili smo generacijski san planinara našeg kluba”, kaže on.

Alpinista “Javorka” tokom ekspedicije
Alpinista “Javorka” tokom ekspedicije(Foto: Privatna arhiva)

Vratili bi se Himalajima

Sva trojica su vrhunski planinari, alpinisti i gorski spasioci. Najveći dio života su u planini, za njima su brojni crnogorski i svjetski vrhovi, ekspedicije, spaseni životi.

Najteže je, ipak, osvojiti Mont Everest, priča Vujović. “Marko i ja smo išli na Everest dva, Đoko tri puta. On je išao 1996, 2009. i 2010. godine. Prvi put - 1996. godine, falilo mu je 44 metra do vrha. On malo duže, a Marko i ja smo za dvije godine proveli šest mjeseci na Tibetu, u užasnim uslovima. Ipak vrijedjelo je i osjećaj koji sam imao kada sam kročio na krov svijeta ništa, pa na ignorisanje čelnih ljudi Ministarstva sporta, ne može umanjiti”, kazao je on. Na Everest bi se vratio ponovo, a isto bi učinio i Vujičić. “Vratio bih se uvijek. Ne samo na Himalaje i ne samo na Mont Everest, nego bilo gdje u planinu”, rekao je Vujičić.

O tome koliko je neizvjesnosti sa sobom nosila ekspedicija, nedostajućih 44 metra iz 1996. godine, hladnoća, promrzline, noći provedene u šatoru okovanon ledom - više ne razmišlja. “To je sve prošlo”, kazao je.

Najmlađi od njih, Marko Blečić, kazao je da se uspona na krov svijeta sjeća kao da je “juče bilo”.

Blečić na Himalaijma
Blečić na Himalaijma(Foto: Privatna arhiva)

“Proletjelo je brzo ovih 10 godina. Kao da je juče bilo. Ponosan sam na taj rezultat, i smatram da je šteta što nemamo uslova da odradimo ‘Seven summit’. Od svega, i lijepog i surovog što se tamo dešavalo, najupečatljiviji mi je izlazak sunca tog 23. maja kada smo se popeli na krov svijeta i sijenka Everesta koja se proteže na preko 50 kilometara”, rekao je on.

Blečić kaže da se ne bi, da ima uslova, vratio na Everest: “Na Himalaje da, ali na neki vrh na kojem nisam bio”. Blečić sa klupskim drugovima prenosi iskustvo i znanje na mlađe članove kluba i žali što planinarenje, kao “sport” nije dobilo podršku koju zaslužuje u Crnoj Gori. Taj Nikšićanin ranije je, opisujući osjećaj kada je kročio na Mont Everest, kazao:

“To je osjećaj koji se pamti cijeli život. U istom trenutku vam se plače, smije, vrišti”.

Pobijedili “zonu smrti” ne i birokratiju

Trojac iz nikšićkog “Javorka” usponom na Everest pokazao je da je spreman pobijediti “zonu smrti” kako se zove visina iznad 8.000 metara nadmorske visine. Ipak, kruna planinarske karijere u Crnoj Gori kratko je bila mirna na njihovim glavama. Nedavno je Ministarstvo sporta pokušalo da im je “skine”.

“Sramno je da mi, kao nosioci zvanja vrhunski sportista, moramo sudskim putem tražiti svoje pravo na mjesečnu naknadu koju nam je država dodijelila 2010. godine. Jadno je i što na bezbroj molbi kojim smo tražili prijem kod ministra Nikole Janovića nismo dobili nikakav odgovor. Apsurdno je da PSD “Javorak” nije u sastavu Planinarskog saveza, klub koji je formirao taj savez i koji je pronio slavu crnogorskog planinarstva. Ministarstvo sporta ne dozvoljava nam da se registrujemo zato što u klubu djeluje deset sekcija, pa navodno, kao takav, “Javorak” ne može da se registruje”, kazao je on.

Mogu na krov svijeta, ne i na sajam sporta u Nikšiću

Vujović je rekao da su njih trojica, upisivanjem Crne Gore pod brojem 65 u države svijeta čija zastava se zavijorila sa Everesta, postigli uspjeh za sve građane.

No, uprkos čestitkama sa adresa najviših Vladini zvaničnika, koji su im prije deceniju poručili da je njihov podvig zadivio sve građane Crne Gore i da su napravili istorijski uspjeh koji zavređuje poštovanje cjelokupne države, Vujović, Vujičić i Blečić te godine nijesu “upali” ni u 10 najboljih sportista grada Nikšića.

“Jer je Sekretarijat za sport procijenio da ne mogu dati tri iste nagrade. U znak revolta, vratio sam pehar koji je naš klub ‘Javorak’ dobio kao najbolji te godine. Od tada, nemamo nikakav odnos ni sa Sekretarijatom za sport Nikšića. Ove godine nisu nam poslali ni poziv da učestvujemo na sajmu sporta koji je održan u Nikšiću. No, vrijeme je pokazalo da nam takav odnos gradskih i državnih vlasti ne može ništa - svih ovih godina učestvujemo u edukaciji mladih članova kluba, sa njima svake godine napravimo iskok na neke od inostranih planina. Jedini smo planinarski klub koji stavlja akcenat na podmladak i organizuje obuke polaznika iz orijentacije, alpinizma, sportskog penjanja... Svakako, što god da čine, to govori o njima, a naši i rezultati našeg kluba o nama”, poručio je Vujović. Kazao je i da ga raduje što je od maja 2010. više crnogorskih planinara i alpinista napravilo sjajne rezultate:

“Drago mi je što smo svojim primjerom i upornošću utabali staze za nove generacije. Nažalost, pojedinci pokušavaju da se prave slijepi, gluvi i nijemi kada treba nabrojati najznačajnije sportske rezultate u nezavisnoj Crnoj Gori. Pažljivo sam slušao pobrojavanje sportskih rezultata, ali za nas nisam čuo. No, to govori o njima, ne o nama”, kazao je on.

Preporučujemo za Vas