FOLKLOR JE ZA NJEGA SVE

Radule Petrušić ne može bez "Zahumlja": Srce bije u ritmu melodije

Nikšićanin Radule Petrušić relativno kasno je počeo da se bavi folklorom, ali tvrdi da ne može bez igre i “Zahumlja”
3451 pregleda 2 komentar(a)
Folklor je za mene sve: Radule Petrušić, Foto: Privatna arhiva
Folklor je za mene sve: Radule Petrušić, Foto: Privatna arhiva

Nikšićanina Radula Petrušića je 2011. godine, taman kada je postao punoljetan, drugarica pozvala da dođe na koncert “Zahumlja” i pogleda koja kola ona i njeni folkloraši izvode. To je bio okidač da i Radule postane član “Zahumlja” i veoma brzo nadoknadi sve ono što je kao tinejdžer, kada je folklor u pitanju, propustio, ali i da shvati da, kako kaže, bez “Zahumlja” i igre ne moža.

“Relativno je kasno za igrača, koji treba da se formira u poluprofesionalnom smislu, da sa 18 godina počne da se bavi foklorom. Zato sam posjećivao probe svih uzrasta, u želji da što prije i što više naučim. Prve korake naučio sam od Ane Stanišić, a nedugo zatim i od Marka Đokića”, priča za “Vijesti” Petrušić koji, kada skine nošnju, obuče bijeli mantil i radi kao radiološki tehničar.

Kaže da je svega godinu nakon što je naučio prve korake u fokloru postao i koreograf, a zatim i umjetnički rukovodilac KUD-a “Župa”.

“Posebno mjesto i dužnost u folkloru dobiješ onda kada imaš priliku da druge podučavaš i svoja znanja prenosiš. Na sreću, meni se ta prilika ukazala sasvim slučajno 2012. godine, na poziv direktorice KUD-a ‘Župa’ Slavke Lončar, da im izađem u susret i odradim nekoliko proba dok se ne snađu”.

To nekoliko, traje do danas, a Radule dodaje da su mu pomoć pružili njegovi “učitelji” - Stanišić i Đokić, kao i Radivoje Mušović.

Radule Petrušić
Bez Župljana nezamisliv kulturno-umjetnički događaj u Nikšiću: Radule Petrušić(Foto: Privatna arhiva)

Mladi Župljani pokazali su se da im je folklor u krvi pa su brzo savladali sve što je od njih Petrušić tražio i počeli da nižu nastupe, kao i nagrade. Danas je u gradu pod Trebjesom, ali i šire, neki kulturno-umjetnički događaj skoro nezamisliv bez KUD-a “Župa”.

“Zaista sam ponosan na to kulturno-umjetničko društvo, posebno na sada već velike i odrasle ljude sa kojima sam kao umjetnički rukovodilac postigao velike uspjehe na raznim međunarodnim takmičenjima. Najteže je bilo opustiti ih i izvesti ih iz forme krutosti, a najlakše, a ujedno i najljepše, je naše prijateljstvo”.

Vedrog duha, uvijek nasmijan, pun energije i optimizma, Radulu je “malo” bilo folklora u “Zahumlju” i “Župi”. Morao je da se “oproba” i sa rekreativcima i u KUD-u “Jeleče” radi sa onima koji su uvijek željeli da nauče da igraju kola ali, ko zna iz kog razloga, to nijesu mogli. Mladi, ambiciozni koreograf odlučio je da ih ne sprema za “svadbarska” slavlja, već za prave nastupe. I uspio je u tome.

“Na iznenađenje svih pojavilo se veliko interesovanje za ovu sekciju, pa društvo broji oko 120 članova koji su raspoređeni u više grupa. Moram priznati da nigdje kao kod rekreativaca nema želje i volje za igrom. Oni mogu poslužiti svima za primjer. Nikada ih ne tretiram kao kategoriju sa kojom treba raditi nesto ‘lakši’ repertoar. Oni su takođe igrači i svi mogu sve da nauče, samo ako žele, pa me često kritikuju i govore mi da sam ‘lud’ koliko sa njima radim igara. Ali, ja znam da oni to mogu”.

Folklor za njega, kako kaže, nije samo igra. On je mnogo više od toga zato i od mališana iz Župe, kao i od rekreativaca, traži da im srce bije u “ritmu melodije”.

“Folklor je za mene sve. To nije samo igra. Tu stičeš razna saznanja o svim narodima čije igre i pjesme njegujemo, nova poznanstva, prijatelje za cijeli zivot. Dobijaš jednu od najkvalitetnijih, kako fizičkih, tako i socijalnih aktivnosti. Kroz igru vratiš sebe u neko drugo, po mom mišljenju, ljepše vrijeme, iskažeš svoje emocije i daš lični pečat na sceni. Ne postoje posebna kola koja volim jer su sva sebi svojstvena, i svako govori svoju priču, prenosi duh i život naroda”, kaže Radule i priznaje kada je bio najponosniji kao igrač.

Nije to bilo na nekom takmičenju već onoga trenutka kada su mu njegovi učitelji odali priznanje za igru.

“Oni su uvijek tražili više i nikada za njih nije bilo dovoljno dobro to što pokažem, jer su govorili da mogu i znam bolje od toga. Zbog toga posebno mjesto imaju njihove pohvale nakon koncerata. Ponosan budem i kada mi priđu nepoznati ljudi i čestitaju na igri, kada me na ulici ili poslu prepoznaju kao igrača. To je potvrda da ono što volim i čime se bavim radim kvalitetno”.

Folklor se, kažu, igra iz srca, voli iz duše, a čovjek mu se predaje iz ljubavi. Radule Petrušić je pravi primjer toga.