Teško je iz Nikšića doći do Donjih Crkvica, najudaljenijeg sela u opštini. Ne samo zato što je od grada daleko 70 kilometara, već i zbog lošeg puta pa vožnja traje, čini se, vječnost. U sela koja pripadaju mjesnoj zajednici Donje Crkvice skoro da se ne može doći bez terenskog vozila. Prošle godine je asfaltirano kilometar puta do sela Ubla i mještani su zadovoljni, iako iz asfalta već probija trava.
Ne smeta im kažu, samo da hoće asfaltirati još preostalih šest-sedam kilometara do Vučjeg Dola. Pored puta, mještani se žale zbog vode, često, kažu, “kubure” i sa strujom, od jeseni 2018. godine ostali su i bez autobuske linije, a posebno im fali dječja graja i komšijsko druženje.
“Sjećam se kada je u Donje i Gornje Crkvice bilo 110 ognjišta, a svaka kuća puna čeljadi. Danas ih nema tridesetak”, priča za “Vijesti” Veljko Novaković iz Donjih Crkvica koji uskoro puni 94 godine.
Iako mu je lakše prebrojati domaćinstva koja u selu zimuju, nego godine koje ima, starina se dobro drži, a gostima se uvijek obraduje, jer u kući žive on i deset godina mlađa supruga Milosava, dok su im prve komšije udaljene dva-tri kilometra.
U Donjim Crkvicama svega šest domaćinstava i petnaestak članova zimuje. Ima i šest vikendica i kako mještani kažu, neki od njih, poput Duško i Branislav Banja Bjelice, uspjeli su koliko-toliko da ožive selo i njegovu “surovost malo pripitome”.
“Rođen sam i podignut u velikoj porodici. Bio sam prvo muško dijete pa me nijesu školovali, nego me ostavili da radim, a druge pomalo školavali. Iako je tada život bio težak, opet je lakše bilo nego sad. Bilo dosta familija, omladine, živjelo se jako lijepo. A raseljavanje je počelo posle Drugog svjetskog rata kada je krenula kolonizacija. Prvo komunisti otišli za Vojvodinu, a onda ko je htio. I tako, malo po malo, kako koju godinu, sve manje ih osta. Sada se svi razišli, nema gotovo nikog i meni je ovo divlji život. Utuži ova samoća. Rijetko ko dođe, a ko god dođe mio mi je”, kaže starina i ljuti se što gosti hoće da idu a još im trpezu nijesu iznijeli.
I Milosava bi voljela da gosti što duže ostanu. Prija im razgovor.
“Imali smo dosta ovaca, koza, krava, volova, konja, držali smo i svinje, kokoške, ćurke, ma sve smo držali. Danas su nam jedino tri mace ostale. Nijesmo imali vode u kući, nijesmo imali svijeto, ni krevete kakve treba nijesmo imali, već one sa slamom. Sve nam je teže bilo. Danas svega ima, ali nema ljudi. Imamo i telefon, ali najbližeg komšiju više ne mogu zvati kada izađem ispred kuće, nego moram telefonom. Neka su nam ta đeca živa, ali kukam što smo sami. A ko će se vratiti ođe. Ja đeci nikada ne bih rekla da ođe dođu da žive. Teško je u pustinji živjeti”, kaže domaćica i hvali se kako ih djeca, koja žive u Beogradu i u Bileći, stalno zovu ali sada ne mogu doći zbog korone.
“Imamo dva sina i kćerku, osmoro unučadi, a počeli su i praunučad da stižu, ima ih petoro-šestoro”, dodaje đed Veljko.
Kako kaže, 16 i po godina je radio kao putar, od Donjih Crkvica do granice, i tako zaradio penziju. “Put je bio crn i onda i danas. Nije se mnogo promijenio. Bio sam inokosan. Majka stara, troje djece, tu žena. Hoću na put, a hoću pod put. Žao mi smaknut ovce, a žao mi ostaviti palu i krampu, pa sam oboje nekako gurao”, sa osmijehom kaže starina.
Prve komšiji su im Musići - osamdesetjednogodišnji Stevan, njegova supruga Ljubica i kćerka Miluša. “Imamo pet krava i 80 jagnjadi i ovaca. Teško je ovdje živjeti, ali mučimo se. Put je nikakav i onaj i ko bi htio da dođe, ne može zbog puta. Da nam nije Bileće, koja je udaljena tridesetak kilometara, ne bi imali gdje prodati tele. Dobro bi bilo da imamo otkup stoke kao što je bilo prije 30-35 godina”, kaže Ljubica, rodom Pivljanka.
Penziju, od nepuno 125 eura, zaradila je radeći u hotelu “Piva” u Plužinama i u školi “Janko Bjelica” u Donjim Crkvicama, dok je suprug radio u PTK i ima oko 150 eura penzije. Sada u školi, umjesto nje, radi kćerka Miluša. Ali samo na pola radnog vremena, dodaje Ljubica.
“Fali omladine, druženja. Razmišljala sam i ja, kada sam završila školu, da odem, ali nemam stan u Nikšiću, a ne mogu da plaćam privatno, tako da sam ostala ovdje i zaposlila se. Težak je ovdje život pa nije ni čudo što omladina neće da ostane. A i ne vjerujem da će se iko vratiti”, kaže Miluša.
U školi gdje radi ima 13 učenika, nijedno iz mjesnog centra, već iz okolnih sela, a dva učenika su u područnom odjeljenju u Somini.
Prema posljednjem popisu u Donjim Crkvicama je bilo 47 stanovnika. Dvadeset godina ranije, taj broj je bio duplo veći, dok ih je prije pola vijeka bilo 240. O novom popisu mještani i ne žele da razmišljaju jer ih je strah od brojke.
Todo Bjelica selu ostavio tri zadužbine
Čovjek koga Crkvičani uvijek rado pomenu je Todor Todo Bjelica, koji je selu ostavio tri velike zadužbine - čatrnju nad “živim“ izvorom, Bogojavljensku crkvu i školu.
Pomenute zadužbine je napravio prije nego svoju kuću. Prva njegova investicija bila je čatrnja koju je napravio 1882. godine. Dvije godine kasnije nikla je crkva, a kasnije i škola čije otvaranje nije dočekao. Umro je na proljeće 1897. godine, a škola je otvorena na jesen.
Bonus video:
