Novi medijski zakoni - korak naprijed, a dva nazad

Dvije godine buke ni oko čega

Novi Zakon o medijima i Zakon o javnom emiteru potpuno su razočaranje, a sporne su odredbe o zaštiti izvora informacija, budućeg fonda za pluralizam medija, izbor i samostalnost u radu članova Savjeta RTCG, ali i činjenica da nije definisana dužna novinarska pažnja...

27493 pregleda 46 reakcija 7 komentar(a)
Brojne zamjerke medijskih poslenika i civilnog sektora na nove propise, Foto: Luka Zeković
Brojne zamjerke medijskih poslenika i civilnog sektora na nove propise, Foto: Luka Zeković

Novi Zakon o medijima i Zakon o javnom emiteru potpuno su razočaranje, a sporne su odredbe o zaštiti izvora informacija, budućeg Fonda za pluralizam medija, izbor i samostalnost u radu članova Savjeta Radio-televizije Crne Gore, ali i činjenica da nije definisana dužna novinarska pažnja...

To su za „Vijesti“ ocijenili medijski poslenici, ali i lideri civilnog sektora. I međunarodna organizacija Repoteri bez granica pozvali je juče predsjednika Mila Đukanovića da ne potpiše Zakon o medijima. Iz te organizacije su ocijenili da bi obaveza novinara da otkrije izvor, na zahtjev državnog tužioca, bila teška povreda povjerljivosti izvora novinara.

“Bez toga je ugrožena vitalna uloga novinara u demokratskom društvu i rizikuje se da izvori budu odvraćeni od dijeljenja informacija od javnog interesa sa medijima. Čak i u vrijeme kriznih situacija, novinari moraju da budu u mogućnosti da komuniciraju sa svojim izvorima ali na povjerljiv način”, kazao je za Radio Slobodna Evropa (RSE) šef odsjeka za Evropsku uniju i Balkan Pavol Szalai.

I portparolka Evropske komisije (EK) Ana Pisonero saopštila je da je “zaštita novinarskih izvora presudna za slobodu medija”, te da njihovo otkrivanje “predstavlja ozbiljno uplitanje u slobodu izražavanja”. Ona očekuje da će se ta nova odredba Zakona primjenjivati u skladu sa međunarodnim i evropskim standardima i praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Ministar kulture Aleksandar Bogdanović pohvalio se prije dva dana u Skupštini time da je taj resor, nadležan i za medije, imao širok krug konsultacija s domaćom i međunarodnom zainteresovanom javnošću. Na zakonima se radilo skoro dvije godine, da bi u skupštinsku proceduru stigli krajem 2019. Donešeni su prije dvije noći glasovima vladajuće koalicije.

Zaštita izvora - napad na istraživačko novinarstvo

Glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) Slavoljub Šćekić upozorava na to da način na koji je ograničeno pravo novinara da štiti svoj izvor, ukoliko to tužilaštvo zatraži, a navodno zbog zaštite nacionalne bezbjednosti i zdravlja, može proizvesti dvije posljedice.

„Prvo, to nanosi štetu istraživačkom novinarstvu i može obeshrabriti potencijalne izvore. Druga posljedica su moguće konsekvence koje će novinar imati ukoliko ne prihvati zahtjev tužilaštva da otkrije izvor i drži se kodeksa povjerljivosti. Ovim zakonom nije navedena kaznena mjera za to, što znači da se primjenjuju odredbe iz Krivičnog zakona ili Zakona o krivičnom postupku. Tako, u najboljem slučaju po novinara, mogao bi da odleži dva mjeseca zatvora, kako je bilo u slučaju poslanika Nebojše Medojevića, kada nije htio da otkrije svoj izvor. Ili nešto još gore. Insistiranje na ovoj odredbi nema uporišta u domaćoj praksi, pa nije bilo razloga za to.

I pomoćnik glavnog i odgovornog urednika “Dana”, koji je i predsjednik Komisije za praćenje istraga napada na novinare Nikola Marković, smatra da se radi o napadu na istraživačko novinarstvo, ali smatra da se radi o sinhronizovanoj akciji ograničavanja pristupa informacijama.

„Problem je što KZ definiše da se pod ugrožavanjem bezbjednosti države smatra i odavanje službene tajne. Tako da sada tužilac može da traži i goni novinara da mu oda izvor ako objelodanimo, recimo, dokument koji je proglašen stepenom tajnosti interno, a koji govori, recimo, o tome kako su pojedini funkcioneri dobijali stanove ili kome je sve država davala novac u predizbornom periodu. Da se ne radi o slučajnosti, već o sinhronizovanoj akciji režima, ukazuje činjenica da je vlast prvo izmijenila Zakon o tajnosti podataka, pa se sada sve živo do banalnosti proglašava tajnom, a sada Zakonom o medijima tjera novinare da odaju svoje izvore ukoliko, ipak, dođu do tih dokumenata i objave ih. Jasan je cilj da se spriječi svaki istraživački tekst koji govori o zloupotrebama vlasti i korupciji“, poručuje Marković.

Ni izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc-Prelević nije zadovoljna ovim rješenjem: “Iako se odustalo od obaveze objavljivanja izvora informacije novinara radi otkrivanja krivičnih djela, sistem zaštite izvora je i dalje ostao neusklađen s međunarodnim standardima i ostavlja prostor za zloupotrebe“.

Fond za pluralizam medija - šargarepa na štapu

Dugo najavljivani ‘paket medijskih zakona’ je, nažalost, veliko razočarenje jer očito ne postoji politička volja da se medijsko tržište reguliše, smatra izvršna direktorica “Vijesti” Marijana Kadić-Bojanić.

„A bez regularnog tržišta nema ni zdrave ‘utakmice’ koja treba da počiva na profesionalnim standardima i da se mediji za čitaoce i gledaoce kao i za oglašivače - ‘bore’ tačnim, brzim i provjerenim informacijama, a ne da žive od novca iz državne i paradržavnih kasa. Fond za medijski pluralizam je trebalo da bude kratkoročna, ali snažna pomoć profesionalnim medijima da ‘prežive’ do trenutka kada će institucije sistema uz pomoć dobrog zakona, konačno, urediti medijsko tržište i kada će svako moći da živi od svoga rada tj. čitanosti i gledanosti. Ovako, pare iz Fonda će biti tek ‘šargarepa na štapu’ kojim maše Ministarstvo kulture. Građani će, iz zajedničke kase, još skuplje nego do sada, plaćati poslušne medije bez svoje volje, a oni kojima vjeruju i koji ih informišu će i dalje biti osuđeni na puko preživljavanje“, poručila je ona.

I izvršni direktor Medijske asocijacije Jugoistočne Evrope (MAJE) Vuk Maraš smatra da je institut Fonda obesmišljen, zbog izrazito male vrijednosti, što jasno „pokazuje namjere Vlade da nastavi s urušavanjem medijskog tržišta i uništavanjem slobodnih medija koji jedine prihode generišu na takvom, krajnje razorenom tržištu“.

„Umjesto da samoregulaciju prepusti medijima, Vlada je amandmanima ’nacrtala’ Medijski savjet za samoregulaciju, kao jedino kolektivno samoregulatorno tijelo koje može ostvarivati prihode iz Fonda, iako se radi o organizaciji koja u svom sastavu nema ni jedan nezavisni medij. Sve ovo, ali i mnogi drugi nedostaci u zakonima pokazuju da je navodna inkluzivnost Vlade prilikom izrade zakona, što kroz radne grupe, a što kroz “Savez za Evropu” i skupštinsku debatu propali predizborni trik, koji je pokazao da Vlada, nažalost, nije rješenje, već problem crnogorske nezavisne medijske scene“, kazao je Maraš.

Samoregulacija s državnog budžeta je Vladina regulacija

Izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborka Uljarević navodi da će ta NVO dati detaljan osvrt na oba zakonska teksta kada vidi konačne verzije, jer je dosta amandmanski intervenisano: “Pošteno je reći da je značajan dio prijedloga koje smo uputili u okviru inicijative Saveza za Evropu usvojen“.

„Među najvažnije novine Zakona o medijima, a koje su proizvod našeg zagovaranja, istakla bih regulisanje transparentnosti finansiranja medija iz javnih fondova. Upravo je diskreciono finansiranje medija dovelo do ’meke’ cenzure i urušavanja profesionalnih standarda. Svjedoci smo rastućeg negativnog uticaja komentara, a to će sada, na naše insistiranje, biti regulisano i osnivači portala će morati da uklone komentare s nezakonitim sadržajem u roku od 60 minuta od saznanja ili dobijanja prijave drugog, što bi mogao biti početak dekontaminacija javnog diskursa. Loše je što je ovim Zakonom predviđeno budžetsko finansiranje samoregulacije. To je naopako jer ne možete nekog platiti da bude etičan, ali možete pogoršati situaciju finansiranjem loših praksi“, kazala je ona.

I Šćekić poručuje da je skandalozno rješenje uporno nastojanje vlasti na tome da se iz budućeg Fonda finansira samoregulacija medija: „Ne postoji samoregulacija, ako to neko drugi plaća osim samih medija. Sve ostalo je regulacija: ko daje novac, hoće da se pita. Vlada je već predlogom zakona neskriveno poručila šta želi. Iako je formalno u jednom članu popisala i interna i eksterna samoregulatorna tijela kao ravnopravne oblike, u nastavku prilikom podjele novca iz ovog fonda dala je prednost medijima koji su članovi eksternog tijela. Može se samo zamisliti šta će se još izroditi, nakon ove početne diskriminacije, kada Vlada formira tijela za raspodjelu novca koja će onda skrojiti pravila. Druga jasna namjera je da Vlada na ovaj način riješi i problem uhljeba, medijske posluge koja već dugo kroz slične forme tijela pokušava da utiče na javnost i satanizuje profesionalne medije koji se opiru kontroli.“

Nikola Marković upozorava na to da je iz Zakona izbačen član koji je predviđao da se mediji moraju pridržavati Kodeksa novinara: „Zato licemjerno zvuče priče vlasti da je ovim zakonom učinjen napredak na polju samoregulacije. Da je režimu zaista bilo stalo do profesionalnog novinarstva, u Zakon bi unio odrednicu da se organi javne uprave i preduzeća čiji je država većinski vlasnik ne mogu oglašavati u medijima koji ne poštuju kodeks novinara. Ovako ostaje sumnja da je sve to urađeno kako bi se omogućio nesmetan rad tabloidima i novinaroidima, jer znajući ovu vlast ne bi me čudilo da obnove stare ljubavi s ’Pinkom’ i ’Informerom’.“

(Ne)samostalnost Savjeta RTCG

Direktor Media centra Goran Đurović podsjeća da je postupak izrade novog Zakona o javnom emiteru počeo uz najavu i objašnjenje potpredsjednika Vlade Zorana Pažina da je ključni cilj da se zakonom poveća samostalnost Savjeta RTCG. „Samostalnost Savjeta RTCG se povećava kada se smanjuje mogućnost uticaja političkih partija na izbor članova ovog tijela. Novim Zakonom povećan je uticaj političkih partija na izbor članova Savjeta RTCG, dok je istovremeno potpuno ukinuta mogućnost sudske zaštite u postupku imenovanja i razrješenja članova Savjeta. Novi Zakon otvorio je mogućnost i da članovi Savjeta budu razriješeni na osnovu drugih propisa, a ne isključivo na osnovu Zakona o RTCG i zbog razloga koji propisuje ovaj zakon. Ministarstvo je vodilo ovaj proces od samog starta na neprimjeren način, pa je prilikom formiranja radne grupe za izradu ovog propisa nezakonitom odlukom omogućilo učešće predstavnika NVO bez bilo kakvih referenci u ovoj oblasti, da bi tokom procesa usvajanja Zakona ukazivali na jednistven stav radne grupe u izradi ovog propisa“, kazao je Đurović.

I Uljarevićeva smatra da je kod Zakona o javnom emiteru „uskopartijski interes, nažalost, zgazio javni interes“.

„Kod tog Zakona, pored niza korisnih predloga koji su usvojeni od onog za što smo se zajedno s Media centrom zalagali, napravljeni su konstrukcioni propusti koji se odnose na Savjet RTCG. Nema istinskog javnog servisa dok je Savjet RTCG kontrolisan, a građani su sada osuđeni na ovaj Savjet, koji je RTCG doveo do najnižih grana, još minimum devet mjeseci uz napomenu da je Zakon omogućio da i sljedeći sastav Savjeta bude takav ili još gori“, zaključila je ona.

I Gorjanc-Prelević smatra da Zakon ne obezbjeđuje izbor članova Savjeta RTCG koji će garantovati njihovu nezavisnost i nepristrasnost: „A posebno smo razočarani, jer uprkos svoj pažnji i domaće i međunarodne zajednice na slučaj razrješenja članova Savjeta (Gorana) Đurovića i (Nikole) Vukčevića, koji se zbog toga sude već dvije godine, nije propisano da sudska zaštita u slučaju neizbora ili razrješenja mora biti hitna.“

Ona upozorava i na to da Zakon o medijima ne definiše termin koji koristi dužnu novinarsku pažnju, niti predviđa osnove isključivanja odgovornosti novinara u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava. „Zaštita prava na privatnost je sasvim zapostavljena, to je vrijednost do koje se u Crnoj Gori očigledno i ne drži, iako je osnovno ljudsko pravo. Pravo na ispravku i odgovor umrlog lica i onog koje je nesposobno da se samo stara o svojim interesima, ostalo je takođe neregulisano...“, naglasila je Gorjanc-Prelević.