Nikšićanka Slavka Adžović je vjerovatno jedina Romkinja na ovim prostorima koja se bavi stočarstvom

Ake vriama, usti Rom akana, men khutasa misto kai kerasa

Naslov je dio iz romske himne Đelem, đelem. U prevodu, znači - Sada je vrijeme, ustanite Romi svi, dići ćemo se visoko ako se potrudimo

38262 pregleda 1442 reakcija 32 komentar(a)
Slavka Adžović, Foto: Svetlana Mandić
Slavka Adžović, Foto: Svetlana Mandić

Kažemo da vole pjesmu i igru, da slave život, iako taj isti život najčešće nije pravedan prema njima. A nijesu ni ljudi, jer toliko predrasuda i stereotipa je vezano za narod čije ime u prevodu znači čovjek. Kada o njima govore, mnogi ih zamišljaju kako sa ispruženom rukom čekaju da im neko udijeli milostinju ili kako stoje ispred opštine ili crkve i obigravaju oko veselog svata nadajući se da će “otvoriti kesu”. Nju nećete sresti na takvim mjestima. Ali, nećete je vidjeti ni na romskom balu dok njeni sunarodnici slave ljepotu i biraju misicu. Ljeti je možete vidjeti kako po krnovskoj visoravni, četrdesetak kilometara od Nikšića, čuva stado ovaca i budnim okom prati raštrkana goveda. I bori se sa “vjetrenjačama”. Ne sa onim krnovskim, nego nekim svojim.

Njeno ime je Slavka Adžović i jedina je Romkinja u Crnoj Gori, a možda i šire, koja se bavi stočarstvom.

Od jedne ovce do velikog stada

„Otac je pravio kotlove i imala sam tri-četiri godine kada sam sa majkom išla po selima da ih prodajem. Bilo mi je simpatično, ali i teško, da idem sa njom, jer se dešavalo da me i odrasli i djeca prozivaju. Starija sestra je išla ispred Opštine, kada su svadbe i vodila me kao malu. Tamo sam se osjećala grozno. Nijesam željela da prosim, a boljelo me prozivanje. Sestra je znala da mi kaže: Evo svatova, ovaj mi je dao ovoliko novca, ovaj onoliko. Ja bih samo slegla ramenima i gledala. Nijesam htjela da prilazim svatovima”, prisjeća se Slavka djetinjstva.

Iako mala za borbu, ali velika da shvati značenje romske poslovice, “Sramota bogataša i smrt siromaha ne čuju se daleko”, Slavka je tada odlučila – neće živjeti kao većina njenih sunarodnika. I neće biti gladna i bosa.

„Vidjela sam kako moji žive i željela sam da živimo bolje od toga. Voljela sam još kao dijete da radim i da imam nešto svoje. Iako mala, shvatila sam da bi bilo pametnije da radim i da mi jedino tako može biti bolje“.

Kaže da djetinjstvo ne pamti po igri, druženju, po školi. Pamti ga po jednoj ovci.

„Nijesam imala drugova i drugarica. Nijesam ni imala kad da se nešto puno družim, jer sam sa majkom išla po selima. A tamo sam sretala ljude koji su čuvali stoku. Čini mi se da bih čitav dan gledala u tu stoku. Imala sam sedam godina kada su roditelji kupili tri ovce da ih zakolju, da bismo imali da jedemo. Molila sam ih da to ne rade, da mi ih ostave, da će se one ojagnjiti. Rekli su mi da su ovce jalove, ali kako sam bila uporna, izašli su mi u susret. Zaklali su jednu ovcu, a dvije ostavili. Od te dvije jedna se ojagnjila i od te ovce ja imam ovaj buljuk što sam danas stvorila“, ne bez ponosa kaže djevojka koja je kao sedmogodišnja klinka riješila da ruši tabue o Romima.

Sa osmijehom priča kako je prve ovce stalno držala svezane, jer se plašila da joj ne pobjegnu, kako je svakoj dala ime i da i danas njene ovce, ali i koze, imaju imena.

„Ljudima je i tada, a i sada, bilo neobično da me vide sa stokom. Kako našima, tako i vašima. Svi su se čudili odakle ovce, jer Romi nikada nijesu držali stoku. Iskreno, ni ja ne mogu da vjerujem da sam stigla dovde. Sada imam 120 velikih ovaca, imam jagnjad, koze, 13 govedi, dvije svinje. Nije tako davno bilo kada ništa nijesam znala o stoci. Najviše sam učila od komšinice Time Erović, koju sam za sve pitala. Puno sam joj zahvalna što me je savjetovala. Tu su i veterinari koje sam zvala kada god mi je nešto bilo potrebno i koji su mi uvijek izašli u susret“.

Voli da radi, da se bori

Slavka nema ni pedalj sopstvene zemlje. Nema ni adekvatnu štalu, mehanizaciju. Ali, ima volju jaču od čelika.

„Sredinom maja izdižem na Krnovo, gdje koristim državnu zemlju, kao i livade koje platim, a ispod Trebjese, gdje živim, vratim se kada počne snijeg. Nemam adekvatne uslove ni za mene, a kamoli za stoku, ali, borim se“.

A borba je njeno srednje ime. Bori se sa predrasudama, sitnim i velikim ljudskim pakostima, čak i sa prirodom.

„Dosta toga mi je bilo teško da naučim. Najteže mi je bilo jagnjenje ovaca i striganje, a sve to radim. Teško mi pada i pripremanje zimnice i sijena, koševina. Imala sam i imam hiljadu problema. Vukovi su mi zaklali ovce, ljudi ubili kravu, sijeno gorjelo, tukli mi oca i gluvonijemog brata od ujaka koji je sa nama... Policija i sud su nam uvijek izašli u susret. Bez obzira na sve, opet me nešto ćeralo da se ne dam, da idem naprijed. Život ide dalje, pa šta mi Bog da. Borim se k’o ostali narod. To što mi se dešava ne dešava mi se od Boga, nego od ljudi. Nijesam nikome ništa dužna, nikoga ne diram, a Bog neka svima vrati po zasluzi“, reče Slavka i za trenutak zaćuta.

Kratak uzdah koji se oteo iz grudi odao je da, iako se trudi da bude jača od svega, krhka nježna ženska duša ponekad je savlada.

„Teško mi je bilo što niko od mojih Roma, kada mi se sve to dešavalo, nije pitao kako sam, šta se desilo. A meni je dovoljno bilo da me pitaju kako sam, k’o da su mi pomogli. Gledaj ti mene kad mi je muka, a kada pjevam mogu i sama...I onda dođu trenuci kada sam htjela da dignem ruke od svega... A opet, ne mogu da idem po gradu ispružene ruke. Više volim da radim, da se borim. Kada sam počela ovim da se bavim nema odustajanja. Moram i ono što ne mogu. Od mog rada žive roditelji, sestra, brat, snaha, njihovo četvoro djece, brat od ujaka. Pomažu mi i oni, ali pomalo. Najviše sestra Nada i brat od ujaka Safet”.

Slavka Adžović
Slavka Adžović foto: Svetlana Mandić

O prodaji jagnjadi i mlijeka ne mora da brine, a ni o, kako kaže, prodaji bijelog mrsa.

„Mlijeko predajem mljekari i to mi puno znači. Kupim skorup i sirim sir, i moji ukućani, a i oni kojima sam prodala, kažu da je bijeli mrs dobar. Jagnjad prodam i onda kupim sijeno, uzimam livade, kupujem stočnu hranu, ako sam kome šta dužna platim. Kada sve sabereš na papiru, zarada je tanka. Ali, nije mi porodica gladna i žedna, što je najvažnije. Mnogi misle da Slavka ima para. Neki su mi rekli da su čuli da sam kupila stan u centru grada, a ja sam lim za štalu morala da platim iz dva puta. Nije ovo rad da se obogatim. Da sam se obogatila imala bih svoju kuću, auto, ne bih mlatila 40 kilometara pješke po potrebi. Ovo je rad da se preživi i da ne budeš gladan. Zato, ako neko misli ovim da se bavi, mora da bude hrabar“, kaže Slavka i stidljivo dodaje da nikada novac nije potrošila na neki luksuz.

Njen radni dan počinje u tri ujutro, a završava se kasno uveče. Stiže ona i da spremi ručak, ispeče hljeb i pitu, oplete čarape. Priznaje da samo za kolače nema mnogo vremena.

„Kada je slava majka, a najviše snaha, spremaju, a ja sam zadužena za jagnjad. Težak je ovo rad. Više je nespavanja nego spavanja. Ne znam ja šta je odmaranje, slava, šta su svečevi. Nema odmaranja kada imaš ovoliko živo. Ali, to sam izabrala i neću se predati dok me život i zdravlje služe“.

Kaže da joj često ljudi priđu da joj čestitaju na njenoj upornosti i radu, da joj prija kada joj kažu da je „među boljim domaćinima“.

„Imam mnogo više podrške od vaših ljudi, nego od mojih Roma, i na tome sam im zahvalna. Ima i onih koji kada me vide sa ovcama, kažu kako ovce smrde. Ćutim jer neću da im kažem kada se kuva u kotao da im tada ne smrdi. Trudim se da mi je više stoka sita, nego ja. Ako hoćeš nešto da držiš, treba to držati da valja. Zato se i trudim koliko mogu, ali i koliko ne mogu“.

Žaliće dok je živa što je roditelji nijesu školovali

O udaji, kaže, ne razmišlja i kroz šalu dodaje da je više interesovala stoka, nego momci.

“Roditelji su mi govorili što ne prodam ovce i ne tražim svoju sreću, šta će mi sve ovo, a meni to na jedno uvo uđe, na drugo izađe. Ne interesuje me udaja. Nije bilo momka da mi se svidio, ili da mu se ja obraćam ili udvaram. Još taj nije došao. I kada bih se udala vjerovatno se ne bih odrekla stada, kada nijesam do sada. Ali, šta mi Bog sudi. Od sudbine čovjek ne može da pobjegne”.

Nema vremena, kaže, za serije i društvene mreže, iako joj mlađi to stalno predlažu. Nema vremena, dodaje, ni da mašta. Ili…iako to ne želi da prizna, nema hrabrosti da se upusti u maštanje. Onako lukavo, ipak joj “izvukoh” želje.

“Voljela bih da imam dovoljno novca da imam svoju kuću, zemlju, da ne zavisim od drugih. Nikada nijesam vidjela more, a naravno da bih voljela. Ali, kako ću stoku ostaviti. Kada bih imala nekog sigurnog da moje obaveze obavlja, otišla bih na more nekoliko dana. Ovako ne mogu”.

Ne razmišlja mnogo kada treba da uputi poruku sunarodnicima

“Nijesam učila školu. Neke jade znam da napišem ime i prezime, ali to je slabo. Mnogo mi je žao što nijesam školu završila. Ljutim se na roditelje što me nijesu školovali, jer možda bi mi život bio lakši. Čini mi se, žaliću za tim dok sam živa. Zato bih mojim Romima poručila da se opismenjavaju i obrazuju. Koji god bude obrazovan imaće svoj posao i naći će koru hljeba. Da rade i da ne prose”, poruči vrijedna stočarka.