Rovčanin Nemanja Vlahović ima samo 20 godina, a već pet se bavi stočarstvom.
Da zakrdi ovce riješio je odmah poslije 15. rođendana, kada je, kaže, i donio odluku da, iako još formalno živi u zajednici sa roditeljima, bude sam “svoj gazda“.
Ovce su, objašnjava, samo njegovo vlasništvo i njegova briga.
“Kad sam napunio 15 godina, odmah pošto sam završio osnovnu školu, kupio sam na veresiju devet ovaca. Odužio sam ih prodajom jagnjadi sljedeće godine. Malo-pomalo, sada ih sa jagnjadima imam oko 120. To mi je zanimanje, moj izbor. Želio sam da zarađujem sam za sebe, da nemam nikog nad glavom, da preuzmem odgovornost. Roditelji drže krave, a ove ovce su samo moje“, priča Nemanja za “Vijesti“.
I ovog ljeta je u katunu Rupe ravanjske na Bjelasici. Iz zaseoka Bugutov do, u rovačkom selu Vlahovići, već nekoliko godina izdiže na tu planinu. Kolibu dijeli sa još jednim stočarom.
“Iz Rovaca do Kolašina je oko 34 kilometra, onda do katuna još 20. Selidba je naporna, skupa i komplikovana, ali je na Bjelasici paša dobra. Za izdig svake godine potrošim oko 300 eura, ali nemam drugog izbora“, priča Nemanja. Život stočara opisuje kao “nesigurnost i stalnu muku“.
Nije ga, objašnjava, dosadašnje iskustvo uvjerilo da treba biti pretjerani optimista.
Nema u njegoj priči ni mnogo entuzijazma ni mnogo očekivanja. Prizanaje da nije ni siguran da li će nastaviti da se bavi ovčarstvom.
Do grada, objašnjava, rijetko dolazi, samo kad nešto mora da oposli. Ne ostaje mu mnogo vremena za hobije i zabavu. Zbog toga, smatra, mnogo se razlikuje od svojih vršnjaka.
“Teško je, preteško. Nemam vremena ni za šta drugo. Nemam čak vremena ni da pokosim livade koje su u vlasništvu moje porodice. Za ovcama se mora biti cijeli dan. Kupujem sijeno. Za ovoliko ovaca, koliko ja imam, treba oko 800 bala sijena, što je oko 1.600 eura. To je veliki izdatak, značajan dio zarade od jagnjadi ode na hranu za ovce preko zime“.
U njegovom glasu je briga primjerena ljudima mnogo poznijih godina. Ne zna, kaže, je li pogriješio kada se okrenuo selu i poljoprivredi. Teškoća i nesigurnost svakodnevice ga tjera na stalna preispitivanja. Najviše muke ovih dana mu zadaje tridesetak neprodatih jagnjadi.
“Neku sam prodao. Za veći dio treba da sačekam za naplatu, ali to su mi sigurni ljudi, daće kad budu imali. Ne može drugačije, besparica je... Jagnjad koja su ostala ne znam kome ću prodati. Nakupci ucjenjuju niskim cijenama. Neću u bescijenje da dajem svoju muku. Nemam vremena da tražim kupce, jer sam svakodnevno moram da čuvam ovce. Ponekad mi pomognu prijatelji, pa jave ako nekom treba jagnje“, kaže mladić.
Muke s otkupom su iste od kada ima ovce. Od države, objašnjava, malo šta očekuje, jer do sada nije osjetio brigu o mladim stočarima.
Olakšalo bi mu to da zna da ima sigurnu prodaju, “da zna da će se muka i trud isplatiti“.
“Ne bih tražio ništa drugo. Samo da znam da mi je prodaja sigurna, da ne moram oko toga da se sjekiram. Ne bih onda žalio ni svog rada ni truda. Onda bih znao da sam donio dobru odluku kad sam se odlučio da držim ovce. Ako i ubuduće bude kao do sada, ne mogu reći da ovo ima mnogo smisla. Živim isključivo od prodaje jagnjadi, to jest, mesa. Ne muzem ovce, previše bi to bilo posla“.
Priča da je svjestan da idu godine kada bi trebalo da počene razmišljati i o porodici, ali i o načinu da sa nekim podijeli svoj način života. Teško će, kaže Nemanja, i to biti. Pribojava se da neće nekoj djevojci uspjeti da objasni zbog čega se odlučio za stočarstvo, selo i planinu.
Još komplikovanije je, tvrdi, motivisati nekog da cijele godine naporno radi, a da je zarada neizvjesna.
Bonus video:
