Behaudin Selmanović Selman

Najiskrenije aplauze nije stigao da čuje

Behaudin Selmanović Selman, prvi pljevaljski akademski slikar, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika 20. vijeka, navodi u Monografiji istoričarka umjetnosti Aida Abadžić Hodžić
 

17656 pregleda 39 reakcija 7 komentar(a)
Selmanović iz gimnazijskih dana, Foto: Privatna arhiva
Selmanović iz gimnazijskih dana, Foto: Privatna arhiva

Behaudin Selmanović Selman bio je prvi pljevaljski akademski slikar i jedan od najpoznatijih umjetnika kojeg je ta sredina iznjedrila. Iako je riječ o vrsnom umjetniku, njegovo umjetničko djelo tek posljednje dvije decenije poznato je široj javnosti.

Nedavno je objavljena i Monografija autorke istoričarke umjetnosti prof. dr Aide Abadžić Hodžić, koja Selmanovića svrstava u jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika 20. vijeka.

Selmanović je rođen 1915. godine u Pljevljima, u porodici koja je imala veliki uticaj u pljevaljskom kraju. Djetinjstvo je proveo u staroj porodičnoj kući paša Selmanovića, smještenom u naselju Ševari.

U Pljevljima je završio osnovnu školu, a osmogodišnje gimnazijsko školovanje započeo je u Beranama, a kasnije nastavio u Pljevljima i Sarajevu. Iz njegovih gimnazijskih dana ostalo je sačuvano desetak slika manjeg formata.

Direktor Zavičajnog muzeja u Pljevljima Branko Banović kaže da se iz te najranije faze u Zavičajnom muzeju u Pljevljima čuvaju dva Selmanovićeva ulja na platnu sa motivima Pljevalja i manastira Svete Trojice.

Učio u Zagrebu, stvarao u Sarajevu

Nakon završene gimnazije, Selmanović upisuje studije na tadašnjoj Kraljevskoj akademiji u Zagrebu 1937. godine, u klasi Krsta Hegedušića.

Rektor Akademije bio je poznati vajar Ivan Meštrović.

Narednu studijsku godinu završio je u slikarskoj školi Joze Kljakovića. Treću slikarsku klasu, koja je ostavila najviše traga na Selmanovićev dalji likovni put, vodio je profesor Marino Tartalja.

Po završetku studija Selmanović se vratio u Sarajevo 1943. godine. Radio je kao profesor u dvije sarajevske škole od 1945. do 1948. godine, kada je napustio službu nezadovoljan ideološkim obojenim nastavnim programom. Nije želio da slikarstvo predaje po upustvima i direktivama tadašnjeg Centralnog komiteta...

Autoportret s jabukama
Autoportret s jabukamafoto: Goran Malidžan

“Nakon studija u Zagrebu, vraća se u Sarajevo kao predstavnik nove generacije školovanih slikara. Iako je bio jedan od rijetkih akademskih slikara na tadašnjoj likovnoj sceni Bosne i Hercegovine, njegov slikarski postupak nije nailazio na razumijevanje krugova u kojima se određivao karakter i tok likovnog života. Iz svijeta u koji mu osobenosti autentične prirode i profesionalne etike nisu dozvoljavale da se uklopi, Selman se povlačio u tišinu svoga ateljea. U Sarajevu je živio sam, povučen. Egzistencijalne probleme prevazilazio je uz pomoć brata Šefkije i njegove porodice. Tek pred kraj života dobio je priznanje i potvrdu svoga mjesta u likovnom životu Bosne i Hercegovine - postao je stalni saradnik Umjetničke kolonije u Počitelju, dobio nagradu 27. jul, najveće priznanje SR Bosne i Hercegovine, stekao je status samostalnog umjetnika. Nedugo zatim, u godini kada je otvorena Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, u pedeset sedmoj godini skončao je život. Sarajevu, gradu u kome je proveo najveći dio života, ostavio je preko sto slika i crteža na dar. Kao i mnogi veliki umjetnici, najiskrenije aplauze dobio je onda kada više nije mogao da ih čuje. Oni koji su ga poznavali ili o njemu pisali naglašavaju njegovu jednostavnost, povučenost, skromnost, osobenu principijelnost i iznad svega činjenicu da mu je slikarstvo bilo osnovna životna preokupacija. U tom periodu izlagao je samo dva puta”, rekao je Banović.

Loše kritike i put za Istanbul

Početak pedesetih godina za Selmanovića je bio nepovoljan jer su vodeća imena tadašnje likovne kritike bila veoma kritički nastrojena prema mladom slikaru.

Mrtva priroda s ćupovima
Mrtva priroda s ćupovimafoto: Goran Malidžan

“Kod sestre u Istanbulu boravio je 1954. godine, gdje je intenzivno proučavao islamsku umjetnost. Raskoš kolorita islamske minijature i želja sa se dosegne zasićenost i punoća boje podstakli su slikara da sam proizvodi svoje uljane boje, za koje je pigmente nabavljao u apotekama i laboratorijama. Period od sredine pedesetih do sredine šezdesetih odlikovalo je sazrijevanje i jasno oblikovanje slikarskog rukopisa. Tada su nastale neke od antologijskih Selmanovićevih kompozicija, a period je zaključen prvom samostalnom izložbom u proljeće 1966. godine, čak dvadeset godina nakon završetka Akademije. U septembru 1965. godine boravio je u tek tada pokrenutoj Međunarodnoj umjetničkoj koloniji u Počitelju, kada je započeo ciklus počiteljkih pejzaža, koje je kasnije dorađivao u ateljeu. Kratko je boravio u Francuskoj. Susret sa Stocem 1969. godine i iskustvo begovine, kuće i imanja porodice Rizvanbegović, bili su za Selmanovića posebno emotivno iskustvo, snažna reminisencija na njegovo djetinjstvo i odrastanje u Pljevljima. Posljednje Selmanovićeve kompozicije vezane su za Dalmaciju i Mediteran. Drugu samostalnu izložbu održao je u Domu armije u Sarajevu aprila 1971. godine. Izložba nije dugo trajala, ali značila je punu afirmaciju visokih vrijednosti Selmanovićevog slikarstva. Na izložbi je bio i njegov profesor Marino Tartalja”, navodi u Monografiji Abadžić Hodžić.

Igra boja za prepoznatljivi opus

Naučna monografija koja analizira život i djelo Selmanovića izašla je iz štampe u izdanju Bošnjačkog instituta - Fondacija Adila Zulfikarpašića.

“U namjeri da što dublje i potpunije pronikne u inicijalne impulse koji su u različitim razvojnim fazama snažno uticali na umjetnikovo stvaralaštvo, autorka ove kapitalne studije, sa timom saradnica provela je više dana u Pljevljima, rodnom gradu Behaudina Selmanovića. Trudila se da obiđe sve lokalitete koji su uticali na Selmanove prvobitne predstave o svijetu koji ga okružuje - od kamenog zida uz porodičnu kuću na kome i dalje stoji njegov potpis, a koji je bio dio ljetnje kuhinje stare kuće Selmanovića građene u stilu islamskog feudalnog dvorca podignutog još u šesnaestom vijeku, do Gimnazije u kojoj se jedno vrijeme školovao. Analizirala je igru boja unutrašnje dekoracije Husein-pašine džamije - crvene, plave i žute, istih boja po kojima će i Selmanovićev opus postati prepoznatljiv. Manastir Svete Trojice, kao jedan od motiva iz najranije faze, bio je razlog da se detaljno upozna sa značajem ovog vjerskog i kulturnog centra u istoriji Pljevalja. Razgovarala je sa članovima porodice Selmanović, članovima prijateljskih porodica, sa starim Pljevljacima koji pamte gradski život iz prve polovine dvadestog vijeka. U fotografijama starih Pljevalja tražila je impulse koji su uticali na Selmanov likovni izraz. Listala je porodične albume. Izblijedjelu dokumentaciju”, navodi Banović.

Rodna kuća Selmanovića nije sačuvana
Rodna kuća Selmanovića nije sačuvanafoto: Goran Malidžan

On kaže da su ukupna veza sa prirodom i odrastanje u islamskoj kulturi u značajnoj mjeri oblikovali likovni senzibilitet Selmanovića.

Kako je autorka istakla u predgovoru - predstaviti slikara čije je slike tako lako prepoznati, a tako teško definisati, bio je izazov. “Povučen, gotovo asketski stil umjetnikovog života, takođe nije lako bilo predstaviti riječima. Stoga sam i impulse sjećanja na dane saradnje sa profesoricom Abadžić Hodžić u Pljevljima podijelio sa čitaocima kako bi stekli potpuniju predstavu koliko je rada i suštinske posvećenosti autorka uložila da bi monografija bila na ovom nivou. Jer istom energijom, širinom i posvećenošću Aida Abadžić Hodžić pristupala je i Zagrebu i Počitelju, i Stocu, i Sarajevu i svim drugim toposima Selmanovog životnog kruga”, rekao je Banović.

Hercegovački jug za kraj

Slikarstvo Selmanovića, ističe Abadžić Hodžić, ostavilo je neizmjerljiv uticaj na razvoj bosanskohercegovačkih likovnih umjetnosti.

“Selmanovićev slikarski rukopis je prepoznatljiv i drugačiji u cjelini bosanskohercegovačkog slikarstva, a koji se, u svojoj punoj zrelosti i najboljim ostvarenjima, činio lakim i jednostavnim. Naglašeno stilizovan volumen, ravni čiste boje, snažna kontura linija, ornamentizacija prostora postali su jasno prepoznatljivi elementi Selmanovićevog rukopisa. Pune, kompaktne, rezonantne čiste boje podsjećaju na intenzivni kolorit dekoracije enterijera Husein-pašine džamije i raskoš islamske minijature. Potpuno ovladavanje takvog načina slikanja dešava se negdje između 1958. i 1959. godine, kada nastaju neka od najboljih djela tog perioda: Plava vaza, Autoportret s jabukama, Mrtva priroda u smeđem, Dječak s jabukom, Crvena mrtva priroda, Jesen II i Neretva. Posljednje godine života prošle su u znaku, mirisu i bojama hercegovačkoj juga i Mediterana: vrelina zemlje i studen rijeka, intenzivna smaragdna modrina Neretve i zasljepljujuća bjelina kamena i sunca bili su iznova otkriven krajolik njegovog djetinjstva, prostor koji je bio idealna scenografija za karakter njegovog slikarstva. Simbolično, umro je u godini kada je otvorena Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu i kada ne scenu stupaju neki novi mladi zanesenjaci, kojima je bio blizak i drag”, navela je Abadžić Hodžić.

Plava vaza
Plava vazafoto: Goran Malidžan

U znak sjećanja na velikog umjetnika, jedna ulica u Pljevljima nosi ime Behaudina Selmanovića Selmana.

I jedna škola i ulica u Sarajevu nose njegovo ime.

Preporučujemo za Vas