KOVAČKA RADNJA STARA SEDAM DECENIJA

Ziko sanja da okuje otvore na Sahat kuli

Staropodgoričanin Nijazim Alković ni u sedmoj deceniji ne odustaje od zanata predaka, a raduje se što će mu se uskoro i sin pridružiti

31636 pregleda 51 reakcija 24 komentar(a)
Zanat učio od predaka: Ziko Alković, Foto: Luka Zeković
Zanat učio od predaka: Ziko Alković, Foto: Luka Zeković

Uskoro će mu se ispuniti jedna od najvećih želja - da stazom predaka i njegovom krene i sin Ćiro, a volio bi da mu se i ostvari ona da okuje četiri otvora na Sahat kuli u Podgorici i tako ostavi gradu i potomcima djelo za sva vremena. U sokaku, do kojeg se dolazi krivudavom, uskom ulicom kada se prođe Kapadžića most i Bostan, na Draču - Cvijetinom brijegu, nedaleko od pruge, nalazi se kovački kutak, gdje radi i stvara jedan od posljednjih zanatlija toga kova Nijazim Ziko Alković.

Ziko je četvrta generacija kovača u porodici, a dugo je govorio da će zanat sa njim izumrijeti, jer sin nije želio da nastavi tradiciju.

“Stalno sam kukao zbog toga. Do osamnaeste ga nisam ni tjerao da radi, dok ne završi školu. Nastavio je da se ne interesuje i ja sam ludio od toga, da nema ko da nastavi zanat. Ali, evo sada je uzeo neki grant preko Biroa, čeka da mu se novac uplati da bi kupio alat što mu je potreban. To će biti u januaru. Godinama sam govorio da ima neki momak koji ne voli školu, a voli da radi, pa da dođe da se prijavi i izuči zanat. Toga nema, jednostavno ljudi brzo odustaju, vide da je teško”, priča Alković.

Posao je interesantan, ali dodaje, treba imati smisla za njega, da se bude predodređen.

“Geni su bitni, tradicija, a onda dobar učitelj. Ja sam otac koji će djetetu svome nesebično prenijeti znanje. Greote je da to znanje umre. Teško je, pogotovo u novembru, decembru. U ova tri dana sam zaradio po manje od deset eura. Entuzijazam i volja su potrebni”, kaže majstor Ziko.

Blažo Jovanović ih prebacio iz centra na Drač

Radionica na Cvijetinom brijegu je od 1949. godine, a prije toga, Alkovići, odnosno Zikov đed, bili su u centru Podgorice kod hotela “Crna Gora” ispod Mosta braće Zlatičanina.

“Zanatlijama nije bilo mjesta u centru, pa su nas prebacili na Drač. To je uradio Blažo Jovanović, bio je dobar sa nama. Tamo smo imali kuću i radionicu”, navodi Alković.

On je zanat ispekao radeći sa ocem, a bio je zaposlen u Željeznici, gdje je održavao signalizaciju.

“Radio sam na Željeznici, ali istovremeno i sa ocem u kovačnici. Međutim, devedesetih godina u vrijeme inflacije od plate se nije moglo živjeti, nije se moglo kupiti ništa. Onda sam nastavio stopama predaka i posvetio se zanatu”. Kovački zanat je, kako je pojasnio, u Podgorici nasljeđe Turaka, odnosno istočnjaka najviše.

“Na primorju ima uticaj Venecije, nešto malo Austrougarske. Turci su najviše uticali, jer su ovdje bili 480 godina, veliki period. Moj prađed Alija Alković je od Turaka učio. Đed se rodio 1887. godine. Osim sina i mene, kovanjem se bavi i komšija pored nas. Ranije je bilo kovača u Zeti, Danilovgradu, ali ih tamo više nema, kao ni u Bijelom Polju”, kazuje Alković.

Kako je pojasnio, otvore na Sahat kuli, kroz koje ulaze golubovi, okovao bi podgoričkim pletom. Dobrih kovača ima u Rusiji, Poljskoj, a na zapadu kaže da ih je sve manje.

“Sahat kula je simbol Podgorice i želja mi je da je okujem. Znam to podgoričko kovanje”, kaže Alković. Istakao je da nadležni nemaju mnogo sluha za zanate - imaju drugog posla. “Sve ti je ovo snađi se, ako možeš. Nama je problem da zaradimo da imamo za ugalj - gorivo”.

Okovao kompletan Sveti Stefan, Perast, Stari grad u Budvi

Okovao je, kako priča, kompletan Sveti Stefan, Perast, stari grad u Budvi, radio je po sjeveru. Kako kaže, kovački zanat je i umjetnost, jer ima stvari koje je jako teško uraditi. “Treba da uradim vrata za crkvu Svetog Đorđa pod Goricom. Vrata su ukrali, jedno krilo skinuli i ponijeli ga. Treba takvo isto krilo da napravim, tu nema vara, to je sve nitovano. To je već umjetnost, vrata su 2,5 sa 1,5 metara, trebaće jedno 15 dana da se urade, jer tu ima nitni i nitni”, kaže Alković.

On je istakao da nije gledao takve kapije u Podgorici.

“Crkva je stara, iz 12. ili 13. vijeka, koliko znam. Vrata nisu iz toga doba, ali su stara sigurno 200 do 250 godina”, navodi Alković. Dvorac kralja Nikole u Baru, kaže, imao je četiri fenjera, gdje uopšte nije bilo varova.

“To je isto bio veliki posao - prava umjetnost”, kazao je Alković.

U Staroj varoši nema više ni kapije da valja

U Staroj varoši, kao dijelu grada, po kojem je Podgorica trebalo da bude prepoznata, nema kapije da valja ili da je neki balkon okovan kako treba.

“Umjesto da čuvamo to staro nasljeđe, svakim danom je sve manje simbola stare Podgorice. U Staroj varoši ima samo jedan balkon, koji je očuvan po starinskom. To što je urađeno nema veze sa podgoričkim stilom”, kaže Alković.

A kako se odnosi prema kulturnom nasljeđu, naveo je primjer kako je prijatelju iz djetinjstva Nikoli Antiću, proslavljenom košarkašu i treneru, prije dvije godine radio dio za balkon.

“Kontaktirao me, pokazao kako treba to da izgleda. To je bio mali dio, ali tamo su mu tražili 1.700 eura. Rekao sam da ću mu to uraditi ja, identičnu. Tamo ne možete da napravite što vam padne na pamet. Mora da se zadrži ambijentalna cjelina i izgled, koji je odobren od nadležnih”, kazao je Alković.

Kad se raonik okali, manje se troši

Alković kaže da mušterije donose na obradu sjekire, kosijere, poljoprivredne alatke. Kako navodi, sjekire i kosijere koristi narod kada je sezona za sječu drva, tako da posla oko tih alata imaju samo tada.

“Radimo ljudima poljoprivredne alatke, to treba oklepati i okaliti. Mi jednostavno spasimo, jer nema rezervnih djelova, pa to nadomjestimo”, kaže Alković.

Poljoprivrednicima rade priključne mašine - plugove, drljače.

“Raonik ne može da kupi. A sto grama raonika se potroši na hektar, brzo to prođe. Kada se okali, onda se manje troši, lakši je rad, manje goriva ode. Polome se, iskrive neki djelovi, to napravimo. Tako da smo korisni, a Ministarstvo poljoprivrede bi moglo da nam se zahvali i da nam kupi malo uglja”, ispričao je Alković.

Zbog trenutne situacije sa pandemijom koronavirusa, kako kaže, sve više naroda se vraća selu, počinje da obrađuje zemlju. “To je dobro, tamo će da rade, moraju koristiti alate, ne mogu kopati rukama. Biće im jeftinija hrana, zdravije se živi”.

I turistima interesantna radnja

Kovačku radionicu na Draču, kako kaže Alković, posjećuje veliki broj turista, njima je to interesantno.

“Dođe ih baš dosta, jer iskreno nemaju baš mnogo da vide u Podgorici. Šta mogu da obiđu, spomenik na Gorici, Kombinat aluminijuma”, navodi Alković.

Osim turista, kod Alkovića su česti gosti i učenici, kao i mališani iz vrtića, koji uz pratnji profesora i vaspitača se upoznaju sa kovačkim zanatom.

Njegovu radionicu krasi stari bakarni grb Socijalističke Republike Crne Gore. “Mnogi su dolazili i tražili da ga otkupe. Sve sam ih odbio, jer mi je to uspomena od oca”, naveo je Alković.

On je istakao da je radionicu mogao da radi od blokova, ali je želio da ima izgled starih kovačnica, pa je angažovao majstora, koji je cijelo ljeto zidao. Dok su radovi trajali, kako je kazao, cijelo ljeto je po najvećem žaropeku kovao na ledini ispred kuće, sve dok kovačnica nije bila završena.

Flaša rakije za kovača

Na Draču je nekada kako kaže Aloković, bilo 11 kovača.

“Nekada bez kovača nije moglo ništa da se završi, odnosno samo kod njih se mogao kupiti alat. Nije bilo kao sada da ima da se kupi u brojnim prodavnicama, toga nije bilo”, kaže Alković.

Prisjeća se kada je jedne prilike došao čovjek obučen u crnogorsku nošnju.

“Bio je visok, zgodan, a iza njega je išla njegova žena. Pitao je ima li ko od Alkovića kovača. Rekao sam da sa ja. Nakon nekog vremena došla je žena njegova. Pitao sam je kako je suprug, rekla je da je umro. Rekao sam da učestvujem u žalosti, a ona je iz cegera izvadila i dala mi litar rakije. Objasnila mi je da joj je muž kazao na samrti da ponese litar rakije kovaču”, kaže Alković.

Preporučujemo za Vas