SPOMENIK U ZETSKOM SELU VUKOVCI

Komandant Niko sa šest drugova stradao zbog izdaje četnika

Predsjednik OBNOR-a iz Golubovaca Slobodan Vukotić priča da su “sedmorica jednakih” poginula 12. januara, nakon što zanoćili u kući u kojoj su sa četnicima pregovarali o prestanku bratoubilačkog rata i zajedničkoj borbi protiv okupatora...

45698 pregleda 448 reakcija 59 komentar(a)
Spomenik u selu Vukovci, Foto: Boris Pejović
Spomenik u selu Vukovci, Foto: Boris Pejović

Zapušteno spomen-obilježje na obali nabujale Morače, pored mosta u selu Vukovci, podsjeća na januarske dane 1942. godine, kada su u brzacima i okolini izgubili živote sedmorica rodoljuba od kuršuma okupatora iz Italije.

Stradanju komandanta Zetskog partizanskog bataljona Nika Maraša, političkog komesara čete Vojina Božovića, zemljoradnika Milutina Markovića i skojevaca Uroša Čakića, Vaska Terzića, Mira Maraša i Cufa Alibalića, kumovali su domaći izdajnici - četnici, koji su Italijanima odali u kojoj kući su se nalazili.

Predsjednik Organizacije boraca Narodnooslobodilačkih ratova 1941-1945 (OBNOR) iz Golubovaca Slobodan Vukotić priča za “Vijesti” da su 12. januara 1942. godine stradala sedmorica jednakih, od kojih je najčuveniji bio Niko Maraš, prekaljeni rodoljub i učesnik svih ratova od 1912. do 1942.

“Tog 11. uveče su bili organizovani pregovori između grupe partizana i četnika. Među tom grupom partizana je bio Niko Maraš kao komandant Zetskog odreda. I moj stric Milan Vukotić, jedini koji se izvukao, a bio je komesar. On tada nije stradao, ali je 10. aprila na Vrelima ribničkim strijeljan”, priča Vukotić.

Spomenik u selu Vukovci
Spomenik u selu Vukovcifoto: Boris Pejović

On kaže da su Niko Maraš i partizani pregovarali sa četnicima u kući u Mahali, s ciljem postizanja dogovora da se prestane sa bratoubilačkim ratom i da se zajedno bore protiv okupatora.

“Niko Maraš je bio uporan, iako se nisu dogovorili, želio je da tu spava, kako bi ujutro ponovo pokušali da se dogovore. U međuvremenu, prokažu ih - straže partizanske u okolini koje su postavljenje u blizini nisu dobro budne bile. Italijani su opkolili kuću. Kako su vidjeli da nemaju izlaza, dogovorili su se da ne pružaju otpor, nego da se snalaze kako ko može, da ne bi stradalo selo Mahala i Goričani, da ne bi bilo odmazde. Za jednoga njihovog bi pet naših ili deset ubili. To je jedna velika njihova veličina bila i u tom momentu pravo razmišljanje. Tako da je došlo do toga da je svako na svoju stranu pošao”, navodi Vukotić.

Komandant Maraš, kaže Vukotić, da ne bi pao neprijatelju u ruke, odlučio se da skoči u hladnu Moraču, a samo malo mu je nedostajalo da prepliva i spasi se.

Spomenik u selu Vukovci
Spomenik u selu Vukovcifoto: Boris Pejović

“Zamislite kolika je tada Morača bila, januar. Tu su ga kuršumi pogodili. On je prvi među jednakima, za mene su oni svi jednaki. Vojin Božović je poginuo, on je iz Goričana, student prava i politički komesar čete, mlad momak, praktično tek život počeo. Milutin Marković iz Goričana, zemljoradnik, član Komunističke partije od 1937. On je, da ne bi pao u ruke neprijatelju, bacio bombu pod sebe. To je učinio i da zaštiti svoje drugove. Uroš Čakić, Vasko Terzić, Miro Maraš i Cufo Alibalić su bili skojevci, koji su časno izvršavali svoje zadatke to veče”, ističe Vukotić.

On je naveo da misli da je Alibalić posljedni poginuo, preko puta spomenika u Grbavcima, tri četiri dana kasnije.

“Četnici su imali svoju ulogu izdaje, namjestili su im, a poginuli su od Italijana. Mislim da je poslije tri dana nađeno tijelo komandanta Nika na jezeru, na Adžovim vrbama”.

Nosilac tri Obilića medalje uskraćen za orden Narodnog heroja

Vukotić navodi da je Niko Maraš bio učesnik balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog, da je vojevao na Bregalnici, Skadru...

“Prekaljeni borac, od vodnika do komandanta je došao, koliko je bio hrabar, tri puta je bio ranjen. Imao je tri Obilića medalje, možete zamisliti kakva je to veličina bila. Nije bio član partije, interesovalo ga je samo rodoljublje. On je iz Mostara došao kada je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, sa grupom odmah se uključio u organizaciju Trinaestojulskog ustanka. I tu je zavolio partizanski pokret, njemu je taj gerilski pokret i odgovarao, čitavog života je bio borac. Mogu ga čak poistovjetiti sa istorijom Crne Gore od 1912. do 1941. godine, ništa se nije dešavalo bez njega, bio je učesnik u svim tim ratovima”.

Prema kazivanju Veljka Milatovića, Maraš nije proglašen narodnim herojem samo zbog toga što nije bio član KPJ, a po priznanju Blaža Jovanovića napravljena je greška...

Osnovna škola u njegovom selu Bijelo Polje u Zeti, nosi njegovo ime. Nosilac je partizanske spomenice 1941. godine.

Vukotić: Žalosno je što se spomenik gotovo ne održava

Žalosno je što se spomenik u Vukovcima gotovo ne održava, kaže Vukotić.

“Mi neke stvari pokušavamo da radimo, čisto da ne bi to bilo ruglo. Ne možemo. Sve što radimo, ako treba vijenac da kupimo - iz džepova naših, mi ne primamo ni od koga ništa. Koliko se možemo organizovati, imam 74 godine, nisam više mlad da mogu da radim neke stvari”, kaže Vukotić.

On dodaje da se jedino spomenik u Golubovcima održava u pristojnom stanju.

“U Matagužima je smeće oko spomenika. To je obilježje palim borcima, ima ih pedeset i nešto. Iz Mataguža i šire”.

Delegacija OBNOR-a iz Podgorice i Golubovaca svake godine u januaru podsjeti se palih boraca za slobodu i oda im počast na spomen-obilježju...

Preporučujemo za Vas