zabrana lova jedno od rješenja

Vrijeme da životinje odahnu, a da se ljudi promijene

Ornitolog i ekspert za zaštitu prirode Borut Rubinić u razgovoru za “Vijesti” kaže da je Crna Gora kad su divlje životinje u pitanju daleko ispod “ekološkog kapaciteta”

31517 pregleda 1576 reakcija 27 komentar(a)
Borut Rubinić, Foto: Privatna arhiva
Borut Rubinić, Foto: Privatna arhiva

Staništa u Crnoj Gori su očuvana, poljoprivreda se, za razliku od većeg dijela Evrope, sprovodi na održiv i ekološki prihvaljiv način, šume su, u poređenju sa onim u zemljama Evropske unije, u solidnom stanju, mnogi drugi ekosistemi takođe, ali kad su divlje životinje u pitanju, stanje je daleko ispod “ekološkog kapaciteta”. Životinjama ovdje treba vrijeme da odahnu, a zabrana lova u narednih najmanje pet godina jedan je od načina da se to postigne.

To je, pored ostalog, u razgovoru za “Vijesti” kazao Borut Rubinić, ornitolog i ekspert za zaštitu prirode.

Rubinić je angažovan na projektima širom svijeta, a jedan je od autora publikacije o očuvanju divljih ptica u Crnoj Gori, za koju je tokom istraživanja, u okviru projekta uspostavljanja Natura 2000 mreže, urađen prvi popis potencijalnih područja zaštite.

U pojašnjenju šta znači kad je stanje divljeg svijeta ispod “ekološkog kapaciteta”, on je to ilustrovao na primjeru Bjelopavlića.

“Bjelopavlići bi trebalo da imaju hiljade srna, zečeva, divljih svinja, pokoje krdo jelena, određen broj predatora - vuka, medvjeda i risa. Ekološki kapacitet tog prostora to omogućava, međutim te brojke sprečava čovjek, isključivo direktnim uništavanjem - ubijanjem”, kaže Rubinić.

Više od 60 nevladinih organizacija i pojedinaca nedavno su od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede tražili da uvede zabranu lova u narednih pet godina. Vladi je predata i peticija i u toku je obrada tog zahtjeva.

U resoru Aleksandra Stijovića nisu saglasni sa uvođenjem moratorijuma na lov, a on je nedavno kazao da im treba mjesec da sagledaju situaciju, nakon čega će se krenuti sa rješavanjem problema.

Rubinić kaže da moratorijum može da pomogne oporavak vrsta, ali i dužinu moratorijuma diktira priroda vrste. Tako je prethodni resor poljoprivrede i ruralnog razvoja 2015. donio odluku o zabrani lova na jarebicu kamenjarku na tri godine. Rubinić kaže da se ta vrsta ptice, koja se nalazi na globalnoj IUCN crvenoj listi ugroženih životinja, za vrijeme zabrana oporavila na nekim mjestima. Pojašnjava i da je odluka da moratorijum traje tri godine donijeta jer je “generacijsko vrijeme”, ono tokom kojeg se u jednoj populaciji djeca ostvare kao roditelji, 2,8 godina.

“Za tri godine zabrane, jarebice kamenjarke mogle su da proizvedu nešto novih ptica”, pojašnjava on.

Kod medvjeda i vuka, kako navode stručnjaci, generacijsko vrijeme je duže i procjenjuje se na oko 10 godina.

Govoreći dalje o razlozima za zabranu lova na neko vrijeme, Rubinić je kazao da je to neophodno da bi se donosiocima odluka dalo vrijeme za reformu sistema.

“Da razmisle o nedostacima postojećeg, naprimjer to što su lovci u ulozi ‘kadije te tuži, kadija ti sudi’, odnosno imaju ulogu nadzora i ulogu izvođenja lova”, kaže Rubinić.

Procjene treba da su naučno priznate, a ne odokativne

U obrazloženjima za zabranu lova iz civilnog sektora su, pored ostalog, naveli i potrebu da nulto stanje divljih vrsta u lovištima izrade stručne i kredibilne institucije.

“U Crnoj Gori procjena stanja populacija divljači vrši se po principu procjena na osnovu prošlih i trenutnih saznanja pojedinaca, tj. odokativnom metodom. Sistem procjene populacija, međutim, treba da bude predmet naučno priznate metodologije, kakav se sprovodi u mnogim drugim zemljama, u EU i van nje”, pojašnjava Rubinić.

Kao priznate metode, pored ostalog, navodi procjene broja medvjeda i drugih zvijeri na osnovu genetskih analiza njihovog izmeta, brojanja na hranilištima, brojanje po predodređenim transektima, tačkama...

Brojanje populacije na osnovu genetskih analiza izmeta u Crnoj Gori sprovodi Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), kroz program istraživanja krupnih zvijeri. Na osnovu takve analize urađene su procjene o populaciji, prema kojima je u Crnoj Gori između 280 do 320 jedinki.

“Za svaku vrstu treba da se odredi jasna metodologija zapisana u monitoring protokolu. Tek kad se ima jasno, konkretno i korektno znanje o veličini populacije neke vrste, može da se govori o lovnim kvotama, odnosno broju jedinki koje mogu da se ‘oduzmu’ iz populacije, a da populacija ne bude ugrožena u smislu viabilnosti, tj. da opstaje makar u smislu stagnacije (vremenski konstantnog broja)”, pojašnjava Rubinić i dodaje da napredniji sistemi u to uključuju i računanje ‘ekološkog kapaciteta’, te drugih vrijednosti, te da to znači da se na osnovu poznavanja ekologije vrste odredi koliko jedinki može da živi na nekom području, uz postojeće ekološke uslove.

“Opet možemo uzeti hipotetički primjer Bjelopavlića. Ako je procjena da je u Sloveniji 400.000 srna, onda bi trebalo da u Parku prirode Zeta, koji zauzima površinu od oko 100 kilometara kvadratnih, živi oko 2.000 jedinki”, kaže on i dodaje da je taj broj daleko ispod.

Slučaj Albanije

U državama regiona, zabrana lova uvedena je u Albaniji, prvo na dvije, potom na pet godina, i bila na snazi od 2015. do 2020. U to vrijeme, Rubinić je bio angažovan na nekoliko programa i projekata nevladinih organizacija u toj zemlji. Kaže da je na više mjesta - Nacionalnom parku “Karavasta”, parkovima prirode “Kune Vain” (delta rijeke Drim), “Velipoja”, “Narta”... efekat zabrane lova bio evidentan.

“Jedino kroz zabranu svake ‘pucačke’ aktivnosti mogao se sankcionisati krivolov. Prije toga, krivolovci su se krili iza lovaca i svako utvrđivanje krivaca i kršenja bila je igra mačke i miševa. Slično je sad u Crnoj Gori. U Albaniji je tih pet godina čini mi se donijelo neki trajni mir na određena područja, gdje su se prije toga kršenja (krivolov) smatrala za nešto što je teško ispratiti, a još teže sankcionisati ili evaluirati”, kaže on.

Za svaku vrstu treba da se odredi jasna metodologija zapisana u monitoring protokolu. Tek kad se ima jasno, konkretno i korektno znanje o veličini populacije neke vrste, može da se govori o lovnim kvotama, odnosno broju jedinki koje mogu da se ‘oduzmu’ iz populacije, a da populacija ne bude ugrožena u smislu viabilnosti, tj. da opstaje makar u smislu stagnacije

Za vrijeme trajanje zabrane, u Albaniji su, kako je rekao, radili i na izmjenama propisa. Sve to, kako je kazao, nije svuda u državi donijelo napredak.

“Nisam bio nekoliko mjeseci, tako da ne znam tačno kako je sad na svim tim mjestima, ali vjerujem da je šareno, na nekima je bolje nego na drugima, ljudi su ipak ljudi. Zato je jako bitno da se moratorijum iskoristi za korjenitu promjenu... On je samo sredstvo, a ne cilj”, kaže Rubinić.

Neophodna stroga primjena zakona

Na pitanje kako mijenjati loše navike, kazao je da se one uglavnom mjenjaju samo zakonima i kritično visokom primjenom tih propisa.

“Tako da tradicionalno loša primjena zakona u Crnoj Gori treba za vrijeme moratorijuma da se poboljša i onda ste na pravom putu. U Sloveniji smo 1996. ako se ne varam iskoristili sličnu situaciju i sa spiska lovnih vrsta ptica skinuli skoro sve vrste - sad u Sloveniji mogu da se love samo dvije vrste ptica, što je mislim i najmanji broj u Evropi. Iskorišten je pravi politički momenat (što se desi izuzetno rijetko) i to je sprovedeno u djelo. Imali smo malo sreće, a dosta je tu bilo i napornog rada i posvećenosti. Sad, što se ptica tiče, možemo da poslužimo kao primjer. Za sisare je druga priča, ali makar većina nije na egzistencijalnom minimumu ili ispod njega, što je to slučaj u Crnoj Gori.

Tradicija lova je jaka i u Sloveniji, ali su ljudi jednostavno disciplinovaniji”, kaže Rubinić.

Dodaje i da u Sloveniji nije sve ružičasto i da, koliko god da je situacija bolja kad je pitanje očuvanja dvljih vrsta, staništa su u toj zemlji manje očuvana.

“Da postoji idealan svijet imali bismo kombinaciju očuvanih staništa Crne Gore i očuvanih populacija divljih životinja poput Slovenije”.

Vjeruje da je pravi trenutak za promjenu u Crnoj Gori sad.

“Neću biti politički korektan, mislim da crnogorsko društvo nije sazrelo za odluke tipa Kostarika ili Bocvane da podrži potpuni trajni zabran lova. Tako je, na žalost, skoro svugdje. Ali ima nade. Dok raste broj ljudi onih koji se protive, ostajem blagi optimista i mislim da broj ljudi u Crnoj Gori koji su protivteža primitivizmu lovaca raste. Treba da se testira da li je kritična masa dostignuta, a to će da pokaže i peticija koja je u pripremi i reakcija (nove) vlasti. Držim vam fige, momenat je pravi”, poručuje on.

Nadomak Ljubljane, srne pasu, kao krave

Ptice i druge životinje brzo shvate kad im čovjek nije prijetnja, kaže Rubinić.

“Ko nije bio na mjestima gdje se dugo ne lovi ne može da shvati kako se nijedna životinja u idealnim uslovima ne boji čovjeka”, kaže on i navodi brojne primjere koje je doživio radeći širom svijeta.

“U Indiji sam gledao životinje koje nikad nisu doživjele čovjeka kao prijetnju, divlje svinje koje šetaju ulicama, antilope i jeleni, lavovi i tigrovi. U Australiji i na Novom Zelandu ptice su mi umalo slijetale na glavu, jer ih niko ne dira, u SAD u mnogim rezervatima - čaplje, orlovi, galebovi, šljukarice, patke... ne boje se nimalo i dozvoljavaju čovjeku da im se približi na nekoliko metara”, priča on.

Životinje brzo shvate kad im čovjek nije prijetnja: nadomak Ljubljane
Životinje brzo shvate kad im čovjek nije prijetnja: nadomak Ljubljanefoto: Privatna arhiva

Slično se, kako dodaje, dešava i u Sloveniji, na mjestima gdje je kontrola jaka i lova nema godinama.

“To sam doživio na Sečoveljskoj solani i u rezervatu Škocijanski zatok - na oba mjesta se kad sam bio mlađi jako puno lovilo i ptice su polijetale čim vide čovjeka. Ne lovi se već preko 20 godina i ptice su izgubile strah - čak i one koje dođu samo tokom migracije to brzo nauče od ‘kolega’ koji su na tom mjestu stalno ili duže, i prepoznaju iz njihovog ponašanja da se radi o ‘mirnoj, slobodnoj zoni’. Ptice nisu ni glupe, niti bez emocija i ne prate samo instinkte, brzo uče i inteligentne su na mnoge načine. Tako je sa svim životinjama. Na rubu Ljubljane gdje živim, srne pasu maltene kao krave, znaju da pored naselja lovci ne love i tu se osjećaju sigurnima. Već malo dalje u šumama, boje se, jer znaju da tamo mogu da budu ubijene”, kaže Rubinić.

Preporučujemo za Vas