DRUGI SVJETSKI RAT OKONČAN JE U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI TEK 15. MAJA, NEDJELJU NAKON KAPITULACIJE NJEMAČKE

Krvavih ruku teška je predaja

Desetine hiljada ustaša i četnika - od kojih je veliki broj bio iz Crne Gore, pokušavalo je da se probije do Austrije i preda zapadnim silama, strahujući od odmazde partizana zbog strašnih zločina. Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić navodi da su odbili da polože oružje zbog straha koji će se “pokazati opravdanim”, ali i zbog namjere da se kasnije ubacuju u Jugoslaviju i nastave rat, što se i dešavalo...

69960 pregleda 819 reakcija 162 komentar(a)
Dio zarobljenih četnika, Foto: muzej-jugoslavija.org
Dio zarobljenih četnika, Foto: muzej-jugoslavija.org

Iako je Drugi svjetski rat završen 9. maja 1945. godine - kapitulacijom nacističke Njemačke, krvave bitke za oslobođenje Jugoslavije vođene su sve do 15. maja, kada su u Sloveniji oružje položili brojni pripadnici ustaškog i četničkog pokreta, ali i vojnici elitnih divizija Adolfa Hitlera.

Prema brojnim istorijskim izvorima, desetine hiljada ustaša i četnika - od kojih je veliki broj bio iz Crne Gore, pokušavalo je da se probije do Austrije i preda zapadnim silama, strahujući od odmazde partizana zbog strašnih zločina počinjenih tokom četvorogodišnjeg krvavog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

General Kosta Nađ, komandant jugoslovenske III Armije koji je rukovodio posljednjim vojnim operacijama, poslao je Titu ”posljednji ratni izvještaj Drugog svjetskog rata, ne samo u Jugoslaviji već i u Evropi”, u kojem piše da su se tu našli “skoro svi zločinci iz Jugoslavije”...

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić navodi za “Vijesti” da je činjenica da je rat potrajao još sedam dana nakon kapitulacije potpisane u Berlinu, ali da je sukoba sa bandama bilo i godinama poslije.

“Oni koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv jedinica Jugoslovenske armije su godinama kasnije, bilo da se radi o četnicima ili ustašama, nastavili djelovanje po šumama, planinama... Međutim, hajde da kažemo da je kapitulacija sprovedena definitivno 15. maja u Blajburgu, kada predstavnici Nezavisne države Hrvatske potpisuju predaju, pristaju na to”, kazao je Klasić.

Klasić
Klasićfoto: centar za demokratsku tranziciju

On navodi da su ustaše i četnici odbili da polože oružje zbog straha koji će se “pokazati opravdanim”, ali i zbog namjere da se kasnije ubacuju u Jugoslaviji i nastave rat, što se i dešavalo...

Klasić kaže da su se partizanske jedinice surovo obračunavale sa domaćim fašistima i prilikom ranijeg oslobođenja djelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske:

“Tako je za očekivati bilo da se neko ne preda samo tako”.

Klasić kaže da nema preciznih podataka o broju ubijenih, ali ističe da je sigurno ubijeno između 80 i 90 hiljada ljudi.

Decenijama kasnije, i neki od vodećih partizanskih komandata javno su govorili o približno istim brojkama...

Klasić navodi da je na Blajburgu uslijedila surova odmazda i da su mnogi stradali do početka avgusta i potpisivanja opšte amnestije:

“Ubijeno je sigurno između 80 i 90 hiljada ljudi. Od čega je daleko najviše Hrvata, desetak hiljada Slovenaca, Srba i Crnogoraca, desetak hiljada civila... Dio se uspio spasiti, Pavelić (Ante) i Luburić (Maks) i neke druge vođe kolaboracionističke nisu podlegli ovim kaznama. Dakle, to je odgovor zašto je to toliko trajalo, bojali su se kakav će biti odnos pobjednika prema onima koji su četiri godine sprovodili teror, ratne zakone, koji su otvarali logore, ljude prisilno pokatoličavali,... Četnici koji su sprovodili masovna ubistva muslimanskog i hrvatskog stanovništva... Dakle, ti ljudi su pretpostavljali kako će se nakon četiri godine postupati prema njima”.

Klasić navodi da je tokom 1945. godine postojala opcija da će ustaše organizovati jaku odbranu u centralnoj Hrvatskoj, a pogotovo u Zagrebu. Priča da se od toga odustalo kada su od Njemaca saznali da to ne planira armijska grupa koja se povlačila iz Grčke.

“U jednom trenutku će poslati memorandum o mogućoj saradnji zapadnim saveznicima u Italiji, međutim ovi su to odbili. Od tog trenutka, ustaše, zajedno sa svojim saveznicima četnicima, prije svega crnogorskim, ali i nekim istarskim, i slovenačkim domobranima, napuštaju teritoriju NDH i povlače se prema Austriji... Kapitulaciju će potpisati 14. maja”.

Klasić ističe da je među žrtvama apsolutno bilo i nevinih i da se u Hrvatskoj od 1996. godine najbliža subota ili nedjelja 15. maju obilježava kao Dan sjećanja na hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost.

“Dakle, to se nije smjelo dogoditi, ljudske su žrtve, ali to nisu hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost. Ta masa ljudi je išla prema zapadu, među njima je bilo ljudi koji su išli s ciljem da nastave ratovati protiv komunista, koji će se kasnije ubacivati u Jugoslaviju... Dakle, zamislite državu koja se rađa, društvo koje se stvara, te ljude koji moraju donijeti odluku da se otprilike 150 hiljada ljudi smjesti u zatvore, da im se sudi i da nakon odležane kazne ostanu živjeti u Jugoslaviji. Ne opravdavam zločin, ima tu puno faktora koji su uticali. Sama činjenica da ti ljudi nisu 9. maja položili oružje, nego su nastavili boriti se. Po Sloveniji su se vodile velike bitke, poginulo je puno ljudi, dakle sve je to uticalo na sudbinu onih koji su zarobljeni”...

Slični datumi nijesu državni praznici u Crnoj Gori, a potpredsjednik Saveza organizacije boraca Narodno-oslobodilačkog rata Crne Gore Vidoje Despotović navodi da se domaći fašisti nijesu željeli predati 9. maja jer su “bili svjesni svojih zločina”.

Despotović je rođen 1930. godine u Pljevljima i ističe da dobro pamti strahote Drugog svjetskog rata.

“Te zadnje borbe na prostoru Jugoslavije su bile protiv svih saradnika okupatora. Kvinsliške organizacije su gledala kuda i kako da se izvuku iz Jugoslavije. Mi smo na prostoru Pljevalja do 1956. godine imali borbe sa grupom četnika...”.

Riječ je o grupi u kojoj su bili Božo Bjelica i Vlado Šipčić koji je likvidiran tek 1957. godine i smatra se posljednjim četnikom koji je odbio da položi oružje...

Despotović ističe da su u trenutku kapitulacije na teritoriji Jugoslavije zatekla grupa njemačkih vojnika i da su mnogi od njih razoružani i upućeni u Njemačku.

“Očišćena je Jugoslavija od njih, ali su nastavljene borbe protiv kvinslinza, koji nisu imali svoju državu. To su ostaci ustaških snaga, četničkih - pogotovo u Crnoj Gori, bilo je i muslimanske milicije... U Pljevljima je poginulo 567 boraca sa puškom u ruci, međutim oko 2.000 građana je ubijeno kao žrtve fašističkog terora, od toga 92 su ubili Njemci, 182 Italijani, 133 muslimanske milicije. A 1.400 četnici, među kojima 800 djece, 370 žena, od kojih mnoge u drugom stanju. Prema tome, oni su tada gledali gdje će i kuda, jer treba da odgovaraju za svoje zločine. Četničke jedinice Pavla Đurišića i Nikole Bojovića počinile su brojne zločine protiv muslimana u Pljevljima, članova partizanskih porodica... Bojović je pobjegao i umro u Engleskoj u 97. godini, tamo je sahranjen. Kao što pobjegao Pavelić i drugi, pa su živjeli pod drugim imenima.”.

On je rekao da su partizanski pokret i OZNA dali rok od 40 dana da se svi prijave i da im neće ništa biti.

“Veliki broj se vratio iz šume i prijavio partizanima. Manja grupa je ostala, izašla je vojska i OZNA, neke su pohvatali, neke su pobili. Od 9. maja je bila potraga za onima za koje se nije znalo jesu li sa Njemcima odstupili prema Zidanom mostu, ili su se vratili. Jedan dio se vratio, krijući se. Sa njima je otišao jedan broj građana, seljaka. Ginuli su i na putu prema Zidanom mostu. Kada su četnici došli u Hrvatsku, ustaše su odvojile oficire od vojnika, sutradan niko od tih oficira nije nađen živ, sve su ih poklali...”.

Partizani stigli do Trsta u sklopu završnih operacija za oslobođenje
Partizani stigli do Trsta u sklopu završnih operacija za oslobođenjefoto: Wikimedia Commons

On ističe da su četnici, ustaše, muslimanska milicija i slovenački kvinslinzi - svi radili po nalogu okupatora.

“Kada je formirana četnička četa u Pljevljima, Italijani su ih naoružali, obukli ih, davali im pare... Kada su u decembru ‘41. formirani, imali su oko 40 ljudi, do ‘42. narasli su na 150. Huškali su muslimane na četnike, jedne na druge, na partizane. Cilj je bio - bratoubilački rat”.

Rat je plaćen sa 1,7 miliona žrtava.

Prijetnja smrću uz potpis - “Za dom spremni”

Klasiću je u više navrata prijećeno smrću zbog stavova koje javno iznosi, a posljednji slučaj dogodio se protekle sedmice i potpisan je ustaškim pokličem: “Za dom spremni”.

On je medijima saopštio da je u svom kabinetu na Fakultetu zatekao pismo “vrlo eksplicitnog sadržaja u kojem mu se prijeti smrću.

Istakao je da mu je, s obzirom da je riječ o anonimnim pismima čiji se pošiljatelji po pravilu ne pronađu, važno da javno istupi kako bi hrvatskom društvu ukazao da je nezdravo i da “oko nas žive ljudi koji su spremni na svašta”.

Ocijenio je da prijetnji ne bi bilo da država normalno funkcioniše, kao što je, kako je naveo, to bio slučaj u maju prilikom komemoracije u Blajburgu, kada je svako kršenje zakona radikalno i dosljedno kažnjavano.

“S obzirom na to da kod nas ulice nose imena ustaških ministara, a ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ smatra se i proglašava starim hrvatskim pozdravom, dok o tome radi li se o ustaškom pozdravu ili ne odlučuju sudovi, to jednostavno nije ni pravna niti demokratska država”.

“Bačena ljaga na veliku pobjedu”

Klasić ističe da, iako “duboko cijeni antifašistički pokret”, smatra da su dešavanja nakon 9. maja - “velika sramota”.

“Mogu shvatiti odmazdu ljudi kojima su poubijane cijele obitelji, spaljena sela. Ali, sa zapovjedne strane, to se nije smjelo dogoditi. Bačena je jedna velika ljaga na veliku pobjedu, na veliku žrtvu, koju su antifašistički borci dali u četiri godine ratovanja”.

Navodi da je svakako među pobijenim bilo potpuno nevinih, ali i onih koji ni zbog nedjela “možda završili na blažoj zatvorskoj kazni”.

“Tim ljudima se nije sudilo, njima se presuđivalo po kratkom postupku... to je nešto što treba imati na umu”.

On je ocijenio da nije dobro te ljude nazivati neseliktivno nevinim žrtvama, kako se danas u Hrvatskoj često može čuti.

“U tim kolonama bili su pripadnici elitnih ustaških jedinica, Crna legija, jedinice koje su čuvale Jasenovac. Njima nije suđeno, možemo govoriti o žrtvama, nikako o nevinim žrtvama. Danas se često govori da je ubijeno puno civila. Svako ko je ubijen bez presude je žrtva o kojoj treba pričati. Međutim, među tim civilima su bili i predstavnici Vlade NDH, tu su bili brojni niži funkcioneri - logornici, sabornici, ljudi koji su vodili gradove širom NDH, dakle ljudi koji su sprovodili deportacije Srba, Roma, Židova, koji su pljačkali. I među civilima je bilo onih, koji su aktivno sudjelovali u zločinima protiv nedužnih civila”.

"Svi krvoloci" na jednom mjestu

Druže Tito, rat je završen, napisao je Kosta Nađ u istoimenoj knjizi, istakavši da je ka zapadu pokušalo da se probije više od 150 hiljada neprijateljskih vojnika.

"Tu su bili ostaci Fon Lerove grupacije koja se povlačila iz Grčke, tu su bili skoro svi zločinci iz Jugoslavije, tu su bili četnici, ustaše, svi naši krvoloci, čitavo rukovodstvo Jasenovačkog i Gradištanskog logora, svi koljači su tu bili okruženi. Mi smo njih lako mogli uništiti, imali smo svoju avijaciju, eskadrile, imali smo tešku artiljeriju, sve smo imali. Međutim, ja sam imao podatak da se u toj grupaciji nalazi na silu odvedeni čitavi dječiji domovi, mnogo našeg naroda, koji su zlotvori tjerali ispred sebe, da bi predstavili kako tobož narod bježi pred komunistima. Tako da sam naredio da se ta grupacija ne bombarduje da ne bi nastradao taj narod koji je isuviše toga preživeo. A oni nam nisu nikako mogli pobjeći, čvrsto smo ih okružili, i normalno na kraju smo ih likvidirali".

Preporučujemo za Vas