Odavno je Nikšićanin Ćetko Macanović prestao da broji godine. Kaže, ima ih dovoljno za dva života - jedan ratni, a drugi nakon rata.
Prestao je i da mlađima dijeli savjete jer, kako reče, jedni ne vole da ih slušaju, a drugi, srećom, idu pravim putem.
Zato nije prestao da prilikom svakog ratnog jubileja evocira uspomene, prisjeti se rata, drugova i drugarica, mladosti kojoj je sloboda bila najveći ideal.
Tako je bilo i ovoga puta - Bitka na Sutjesci, odnosno Peta neprijateljska ofanziva, koja je trajala od 15. maja do 15. juna 1943. godine, probudila je u njemu prošlost. Nije bio učesnik Pete neprijateljske ofanzive, ali jeste borac Pete crnogorske proleterske brigade.
“Nijesam učestvovao u bici na Sutjesci. Tada smo bili na ovim prostorima u okolini Nikšića, kada smo odstupali, pa su naše jedinice tada bile isprekidane i rasute pod pritiskom neprijatelja. Ali, puno je mojih ratnih drugova bilo tamo”, priča za “Vijesti” devedesetšestogodišnji Macanović, nosilac Partizanske spomenice 1941, koji se prije punoljetstva latio puške i šume.
Rat je, kaže, bio “strašno mučenje” i to ne samo što se tiče borbi i ugaslih života, već i zbog gladi i napora.
“Što se tiče straha, čovjek vremenom ogugla na njega i ne osvrće se toliko za strahom, a i patnje su uticale na to da je čovjek pomrzao na život. Rat je za mene bio borba za slobodu, a život je toj borbi bio potčinjen”, kaže prekaljeni borac dok prebira po uspomenama.
Bio je borac Pete proleterske brigade od njenog osnivanja, 12. juna 1942. godine, brigade koja je iznjedrila “velike heroje, ali i položila ogromne žrtve”.
Onima koji čuju moju poruku poručio bih da cijene slobodu, jer samo kao slobodni ljudi mogu donijeti napredak kako sebi, tako i svojoj zemlji...
Priča da je u toku rata bio tri puta ranjen, preležao je i trbušni tifus.
“Ratovao sam po Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Preležao sam trbušni tifus i liječila me Ruskinja zvana Gutmanka, koja je na mene tokom vremena skrenula veliku pažnju”.
U ratu je izgubio dva brata, Boža i Milisava, posthumno odlikovana Partizanskom spomenicom. I otac Sekule je učestvovao u ratu i nosilac je Spomenice.
“Poslije rata obilazio sam spomenike, pa i Tjentište. Svaki put kada bih obišao neki spomenik osvježile bi se emocije i sjećanje na prošlost, mada je ona nezaboravna. A Sutjeska je priča za sebe. Ona je bila tragična i po nas i po neprijatelja. Naši borci su bili nevjerovatno uporni, zadivljujuće hrabri”, kaže starina i dodaje da današnji naraštaji manje poštuju prošlost.
O slobodi se razmišlja tek onda kada počneš da je gubiš, a spomenici prošlosti postanu svjetionici budućnosti tek kada “aveti rata” pokucaju na vrata.
“Mir je za mene veličina, nešto što nema cijenu. Znaju to svi oni koji su osjetili miris rata. Ovo danas je užas. Dijelimo se na sve i svašta, neko nameće taktiku razdora, a toga je danas najviše. Imao bih ja šta da poručim mladima, ali veliki broj njih na to ne skreće pažnju, to im nije važno. Onima koji čuju moju poruku poručio bih da cijene slobodu, jer samo kao slobodni ljudi mogu donijeti napredak kako sebi, tako i svojoj zemlji”.
Zbog Informbiroa vratio partijsku knjižicu
Bilo je, kaže Ćetko, teško i sa puškom, ali i sa krampom - kada se gradila zemlja. Posebno je bilo teško za vrijeme Informbiroa.
“Ugnjavila nas je rezolucija Informbiroa do beskrajnosti. Bila je ravna mukama iz vremena rata. Nijesam bio na Golom otoku, ali su me proganjali do 1956. godine. Sve do tada, imao sam ‘pratioca’. Bile su to godine kada se nije moglo izdržati da se ne progovori. Oni su stekli pogrešno uvjerenje da smo zbog toga nezdravog političkog zanosa”, kaže starina kome je 1948. godina značajna i zbog drugog razloga.
Te godine oženio se Jelicom, rodom Stanišić, iz Gornjeg Polja, kraj Nikšića, sa kojom je dobio dvoje djece, Stanku i Željka.
Zbog Informbiroa je vratio partijsku knjižicu i završio sa političko-partijskim djelovanjem.
Radio je u Željezari kao model stolar, gdje je i stekao penziju.
Bonus video:
