ima ih oko 50.000, neki ni ne znaju odakle potiču

Najveća crnogorska dijaspora nalazi se hiljadama kilometara daleko

Najmasovnije doseljavanje Crnogoraca u Južnu Ameriku počelo je poslije 1918. godine i trajalo sve do početka Drugog svjetskog rata

31686 pregleda 37 reakcija 38 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Možda oni ne znaju jezik, nisu nikada bili u Crnoj Gori, ali znaju da vuku korijene s ovih prostora. Znaju i da nam nije previše poznato da je najveća crnogorska dijaspora upravo u Južnoj Americi.

Crnogorci su u Južnu Ameriku počeli da dolaze još u 17. vijeku. U arhivima južnoameričkih država mogu se naći podaci o prvim masovnijim naseljavanjima i vidjeti prezimena iz ovih krajeva.

Međutim, najmasovnije doseljavanje Crnogoraca u Južnu Ameriku počelo je poslije 1918. godine i trajalo sve do početka Drugog svjetskog rata. Ubjedljivo najviše Crnogoraca u Južnu Ameriku je stiglo između 1919. i 1925. godine.

Jedni su Latinsku Ameriku vidjeli kao obećanu zemlju u kojoj će izgraditi bolji i perspektivniji život, a bilo je onih koji su bili prinuđeni. Naime, prve političke izbjeglice bili su ljudi koji su se protivili ujedinjenju sa Srbijom zbog čega su morali da odu.

Godine 1941. prestaje iseljavanje u Južnu Ameriku, ali pred kraj rata u Argentinu stiže oko 400 Crnogoraca, pristalica poražene strane u ratu, a među njima i Blagoje Jovović koji tvrdi da je pucao na ustaškog vođu Antu Pavelića i zadao mu rane od kojih je kasnije i preminuo.

Euronews Srbija je razgovarao sa potomcima onih koji su naselili Južnu Ameriku prije jednog vijeka.

Oko 50.000 ljudi ima crnogorsko porijeklo, a da to ni ne zna

Huan Martinović je slikar i potomak crnogorskih izbjeglica koji su došli u Argentinu između 1921. i 1923. godine. Njegov djeda je u Buenos Ajresu u kvartu Doksun upoznao suprugu, takođe porijeklom iz Crne Gore, a u braku su dobili šestoro djece. Prateći put većine Crnogoraca i Martinovići su svoj novi život započeli u provinciji na sjeveru zemlje, Ćako.

"Prema nekim proračunima oko 50.000 ljudi ima crnogorsko porijeklo, ali je problem što većina njih to ni ne zna. Mnogi ne znaju gdje su im se originalno rodili babe i djede, a posebno je nastala zabuna s raspadom Jugoslavije, pa se tako većina njih još uvijek smatra Jugoslovenima", kaže Huan u razgovoru za Euronews Srbija.

Martinović predvodi Udruženje Crnogoraca u Buenos Ajresu, gdje se okuplja oko 60 porodica koje su uspjele da očuvaju tradicionalne vrijednosti - muziku, ples, običaje... Baš kao i Huan, većina ne govori jezik, a on je jedan od malobrojnih koji je posjetio Crnu Goru.

"Ja sam 2017. godine imao priliku da upoznam Crnu Goru i provedem u Podgorici nekoliko mjeseci. Bio sam i na Cetinju gdje sam upoznao neke rođake i obišao kuće bake i deke. Bilo je jako emotivno kada sam došao na Cetinje jer sam se osjećao kao da oduvijek poznajem grad, zato što ga pamtim iz dekinih priča, ali i onoga što sam čitao u knjigama. Jedva čekam da se vratim".

Huanov djeda je došao u Argentinu kao politička izbjeglica. Bio je član Kraljevske garde za vrijeme ustanka 1918. godine, a inače i brat od tetke kralja Nikole. Tokom ustanka je bio povrijeđen, a pošto je izašao iz bolnice kraljica Jelena mu je pomogla da se dokopa italijanskog gradića Gaete. Kako nije više mogao da se vrati u Crnu Goru, odlučio je da se zaputi u Argentinu.

"Mislim da nas je to najviše pogađalo kao porodicu jer on ovdje nije došao zato što je želio već zato što je morao. Ta tuga ga je pratila čitavog života. Nije mogao da se vrati, ali je uspio da sačuva duh Crne Gore u porodici".

Inspirisan svojim porijeklom, Huan još od 2010. godine slika isključivo motive crnogorske kulture. Njegov rad je probudio interesovanje ne samo Crnogoraca, već i Amerikanaca, pa je u San Francisku imao izložbu. Osim toga, nekoliko njegovih slika poslato je i u srpsko selo Lovćenac.

crnogorska dijaspora
foto: Privatna arhiva

Kao vođa Zajednice Crnogoraca u Buenos Ajresu, ima nekoliko ciljeva koje želi da postigne - prvi je da Crna Gora razumije koliko je dijaspora u Južnoj Americi bitna, ali i da pomogne u očuvanju onoga što su njihovi preci nekada davno napustili.

"Nas politika i vjera ne interesuju. Želimo samo da naša djeca naslijede tu ljubav prema zemlji, sačuvaju tradiciju i poštuju svoju zemlju porijekla. Voljeli bismo da od sledeće godine, kada pandemija dozvoli, organizujemo putovanja za one koji žele da se sretnu sa članovima porodice i upoznaju svoje korijene. Osim toga, dok smo u Argentini radimo na tome da se prepozna Crna Gora na turističkom planu. Ovdje, na primjer, mnogi znaju za Hrvatsku, a za Crnu Goru i ne toliko iako je odmah pored i ima slične karakteristike", zaključio je Huan.

"U Boliviji su se svi nazivali Jugoslovenima"

Baka Crnogorka i dadilja iz Srbije naučile su Danicu Petričević nekim riječima, kao što su dobar dan, dobro jutro i laku noć. U razgovoru za Euronews Srbija pohvalila se da zna i da broji do deset. Priča Daničine porodice u Boliviji počinje dolaskom njenog djeda Cvetka 1933. godine. Ali, u potrazi za boljim životom, nije računao na to da će umjesto dobrodošlice, odmah završiti u zatvoru.

"Došao je iz Crne Gore tražeći svog ujaka, ali tada je Bolivija bila u ratu sa Paragvajem, vodio se čuveni rat za Čako, pa su mislili da je špijun sve dok ga jedan sunarodnik nije spasio iz zatvora. Potom je počeo da radi za Bolivijsku željeznicu na izgradnji pruge, te upoznao ćerku Crnogorca i Čileanke, Danicu Ražnatović. Vjenčali su se 1940. godine i imali četvoro djece kojima su dali crnogorska imena", kaže ona.

Danica kaže da njen djeda nikada nije zaboravio svoju porodicu u Crnoj Gori kojoj je neprestano slao novac na mjesečnom nivou, tačnije bratu i sestri.

"Vjerujem da je došao u Boliviju tražeći bolji život jer je to bilo vrijeme Velike ekonomske krize kada nije bilo novca. Mnogo ljudi je baš zato došlo", kaže i dodaje da se djeda nikada nije vratio u Crnu Goru, ali baka i tetka jesu - "Posjetile su rodbinu i prijatelje, a tokom godina smo u kontaktu sa rodbinom u Crnoj Gori i Srbiji uglavnom preko društvenih mreža koje su nam mnogo pomogle".

Odluku da se skući u La Pazu, Cvetko je vjerovatno donio zato što je, baš kao i njegovo rodno Cetinje, grad na visokoj nadmorskoj visini i okružen planinama, vjeruje Danica.

Danas, u Boliviji od Crnogoraca ima više Hrvata i Srba, a donedavno su se svi nazivali Jugoslovenima.

"Postoji Jugoslovensko groblje u Koćabambi koje je preimenovano u Hrvatsko groblje. Imali smo i Jugoslovenski klub, koji se danas zove Hrvatski klub. Čudno mi je to jer smo se do juče oslovljavali Jugoslovenima, dakle nije bilo razlike odakle dolaziš dok se priča isti jezik"

Najveći san Danice Petričević jeste da posjeti Crnu Goru. Iako se to još nije ostvarilo, prošle godine je upoznala crnogorskog ambasadora u Buenos Ajresu koji joj je pokazao mnogo mjesta koje bi voljela da posjeti. Ali, znaju li ljudi u Boliviji nešto o Crnoj Gori?

"Čak ni obrazovani ljudi ne znaju da je Crna Gora bila dio Jugoslavije, nemaju pojma koji je glavni grad, kako se zemlja odvojila, koliko je uopšte zemalja bilo u Jugi. Sve što znaju jeste za postojanje bivše Jugoslavije".

Prva pomisao je i ona da Danica nije uobičajeno ime za Boliviju ali, kaže nam ona, iznenadili bismo se koliko se žena baš ovako zove, iako nemaju nikakve veze sa ovim prostorima.

"Mnogima se u Boliviji sviđa to ime, pa ga daju ćerkama. Tako, na primer, možete upoznati Danicu Peres. Međutim, oni ne znaju šta ovo ime znači".

U slučaju političke nestabilnosti u Boliviji, Danica ne krije da bi imala hrabrosti da započne novi život u Crnoj Gori.

"Ja prva ne znam šta će se dešavati u ovoj zemlji. Bila bih slobodna da počnem ispočetka jer znam da bi me dočekali ljudi velikog srca. Zaista ne bih imala problem da se vratim u svoju domovinu", zaključila je.

Najbolje se vežba jezik uz pjesme Miladina Šobića

Nikolas Klisić iz Urugvaja iako je porijeklom Crnogorac, savršeno priča jezik. Porijeklom je iz Crmnice, tačnije sela Limljani, koje je poznato po vinarijama i pričama o staroj Crkvi Svetog Tome koja je skliznula sa brda i promijenila stranu poslije oluje 1868, a onda i preživjela zemljotres 1979. godine.

U razgovoru za Euronews Srbija, Nikolas nam je objasnio kako je došlo do toga da njegov djed dođe u Latinsku Ameriku.

"Došao je prvo u Argentinu početkom 20. vijeka. Nakon života u Buenos Ajresu, preselio se u oblast Santa Fe. Pričao je nekoliko jezika i to mu je pomoglo da postane menadžer britanske hladnjače (Meat packers). U Argentini je upoznao baku, Danicu Paskvali, Crnogorku iz Kotora i imali su četvoro djece. Krajem tridesetih godina, djedu su ponudili bolju poziciju u Montevideu, pa je on tako preselio cijelu porodicu u Urugvaj".

Nikolas kaže da već više od sto godina održavaju kontakt sa rođacima u Crnoj Gori, a to im je najviše pomoglo u očuvanju jezika i običaja. Danas, porodica Klisić posjeduje firmu koja se bavi međunarodnim pomorskim prevozom, a Nikolasov otac je počasni konzul Crne Gore u Montevideu.

"Nedugo nakon otvaranja konzulata u Urugvaju osnovali smo Crnogorsku zajednicu i od početka radimo u pravcu očuvanja identiteta i kulture Crne Gore. Prvi korak bio je održavanje kursa crnogorskog jezika, a poslije toga smo nastavili online. Istovremeno smo organizovali prvi Festival balkanske kinematografije u Urugvaju. Inače, u zajednici imamo preko 100 ljudi iz 15 različitih porodica crnogorskog porijekla", nastavlja.

Nikolas Klisić
foto: Privatna arhiva

Najveći ponos zajednice bilo je održavanje ljetnje škole jezika i kulture Crne Gore u Južnoj Americi, gdje su prisustvovale crnogorske porodice ne samo iz Urugvaja, već i Čilea, i Argentine. Međutim, Nikolas ima još jednu stvar kojom se lično ponosi - on je kantautor, vlasnik četiri albuma i najveći fan Miladina Šobića.

"Najbolje vježbam jezik pevajući ili čitajući na našem jeziku. To isto preporučujem i našim đacima. Osim izvorne tradicionalne muzike, otkrio sam djela Šobića. Od tog trenutka postao sam najveći Miladinov fan. Prilikom susreta naše zajednice i tokom otvaranja našeg festivala, pjevao sam skromnu verziju pjesme 'Od druga do druga'".

Nikolas je nekoliko puta posjetio svoju porodicu u Crnoj Gori, a posljednji put je to bilo 2019. godine. Osim toga, oni su posjetili njih u Urugvaju, pa je tako njegova rođaka iz Crne Gore došla u Montevideo da studira španski jezik.

Za razliku od Bolivije, u Urugvaju znaju ponešto o Crnoj Gori.

"Da, sve je veće interesovanje. Mi smo malo pomogli preko promocije turističke ponude sa agencijama i na sajmovima ovog sektora. Do sada su ljudi znali samo o Hrvatskoj, ali sve više počinju da otkrivaju i Crnu Goru"

"Ljudi u Peruu ne znaju mnogo o državama Balkana"

Milo Božović Granados rođen je u Oksapampi u Peruu u porodici koja je porijeklom iz Berana, a u Peru je došla 1948. godine na brodu "General Heintzelman" iz Bremena.

"Stigli su u Peru nakon Drugog svjetskog rata. Na početku je bilo dosta teško jer Crnogorci nisu znali jezik i nisu imali ni rodbine ni prijatelja. Otišli su i započeli novi život u Oksapampi, bavili se raznim aktivnostima, integrisali se u društvo, formirali porodice i bili dio razvoja pokrajine", kaže Milo.

Tako je Crnogorac Batrić Božović, bio gradonačelnik Oksapampe, a njegovo rukovodstvo je ostalo prepoznato i dan danas gdje ima ulicu. Osnovao je i firmu koja se bavi drvnom industrijom i još je lider u tom polju.

U Peruu postoji Zajednica Crnogoraca, a procjenjuje se da u ovoj državi živi oko njih 600.

Ljudi u Peruu ne znaju mnogo o državama Balkana, kada čuju moje prezime obično spomenu Istočnu Evropu, ali ne znaju države pojedinačno. Gotovo uvijek nagađaju da je to rusko ili jugoslovensko prezime", kaže i dodaje:

"Grad koji možda najviše poznaje Crnu Goru je svakako Oksapampa jer je tamo živio najveći broj Crnogoraca i zato što su sa Beranama postali pobratimi. U ostatku države slabo znaju o Crnoj Gori"

Kaže da postoji veliki broj mladih koji bi voljeli da nauče više o običajima i istoriji Crne Gore, te tako ojačaju svoj identitet.

"Jedna od slabosti u vezi sa konekcijom sa Crnom Gorom jeste to što dijaspora zna za jezik, ali malo ljudi govori njime, što znači da mnoge informacije o istoriji i aktuelnosti Crne Gore ne stižu brzo i prigodno crnogorskim zajednicama. Ulažu se napori kako bi pripadnici dijaspore mogli da ojačaju svoj identitet i jezik kroz letnje škole, ali to nije dovoljno. Nadamo se da se pomoću tehnologije mogu stvoriti novi načini za postizanje ovog cilja. U međuvremenu, bilo bi dobro potruditi se da se komunikacije u vezi s dijasporom prevedu na španski jezik".

Milo ističe da bi bilo poželjno da službene web stranice Crne Gore, koje su izvori konsultacija, osim engleskog, imaju prevod na španski jezik, s ciljem da Crnu Goru učine vidljivijom za sve zemlje južnoameričkog i španskog govornog područja, što će omogućiti jačanje komercijalne razmjene, turizma, obrazovanja i drugih stvari koje se mogu kreirati.

Euronews Srbija