Plamen ljubavi Anice i Jokana

Roditelji poznatog crnogorskog pjesnika Lesa Ivanovića sreli su se u Kolašinu, gdje se rodilo sedam njihovih sinova, od ukupno trinaestoro djece

11511 pregleda 49 reakcija 18 komentar(a)
Anica i Jokan, Foto: Privatna arhiva
Anica i Jokan, Foto: Privatna arhiva

Hroničari kolašinske prošlosti s kraja 19. i početka 20. vijeka rado i s neskrivenim ponosom pričaju o tome kako su se roditelji poznatog crnogorskog pjesnika Lesa Ivanovića sreli i zavoljeli baš u tom gradu.

U Kolašinu se rodilo sedam njihovih sinova, a ostalo šestoro djece, među kojima i najmlađi Leso, na Cetinju. Kada su se upoznali, Lesov otac Jokan imao je 23, a majka Anica 15 godna.

Bila je to, kaže publicista i lokalni hroničar Branisav Jeknić, velika i ljubav na prvi pogled.

”Jokan Ivanović (1867), Cetinjanin iz Donjeg kraja, bio je najmlađe dijete oca Draga i majke Joke. Krajem decembra 1890. godine stigao je u Kolašin, gdje je imenovan ukazom knjaza Nikole za sekretara Okružnog suda. Sud je bio smješten u kući Steva Minića, koja se nalazila na kantunu Bjelopoljske ulice i Glavne pjace. U istoj kući stanovao je pod kiriju od sedam fiorina. Anica Jurišević (1876) je kćerka kolašinskog trgovca i kafedžije Luke Jovovog, koji je 1878. godine doselio u varoš. Kupio je kuću 1880. godine od Šaba Smailagića, muhamedanca - knjaževog perjanika. Kuća se nalazila na kantunu Glavne pjace i Rovačke ulice”, priča Jeknić.

Jokan i Anica vidjeli su se i odmah i zavoljeli baš na Glavnoj pjaci. Bili su stvoreni jedno za drugo, navodi Jeknić. Jokan Cetinjanin, sudski pisar, naočit, otmen, ušiljenih brka, a Anica kćerka uglednog kolašinskog trgovca i kafedžije - pismena, zgodna, mlada...

”Ko je koga prvi ugledao ostalo je nezabilježeno, a plamen ljubavi se pretvorio u požar. Nije prošlo ni mjesec od njihovog prvog susreta, a već je bilo zakazano vjenčanje za 3. februar 1891. godine. Kako se navodi u jednom dokumentu koji se nalazi u ‘kući znanja i pamćenja’ (Državnom arhivu na Cetinju), od 1. do 5. februara te godine ‘mećava je neprestana, a stud što je odavno ljudi ne pamte, bez krpalja se nije moglo iz kuće izaći’. No, šta može snijeg, mećava i studen, kad je ljubav toliko jaka. Vjenčanje je obavljeno u kolašinskoj crkvi, 3. februara, u prisustvu kuma Petra Škerovića (prvi telegrafista u Kolašinu). Čin vjenčana obavio je kolašinski sveštenik protojerej Novica Simov Popović”, priča Jeknić nadahnuto o svadbi Lesovih roditelja.

Sin prvijenac Savo rodio se iste godine. Jokan i Anica su imali 13 djece, 10 sinova i tri kćerke.

Jokanovo službovanje kolašinski glavari opisivali su kao časno i “kako se može poželjeti od jednog poštenog i voljenog mladića i činovnika”. Veliku ljubav Lesovih roditelja nije pokvarila oskudica u kojoj su živjeli, ali im je otežavala svakodnevicu. Zbog toga su okružni kapetan Vule Radivojev Bulatović, serdar Miro Pavićev Vlahović i komandir brigade Dragiša Perkov Medenica riješili da pišu na Cetinje, objašnjava Jeknić.

”... Od kako je došao, a i sada trpi velike oskudice, a bez ičije dosade u pogledu materijalnog stanja, izdržavajući sebe i svoju familiju samo o jednoj sekretarskoj plati, a bez imalo zemlje ili druge kakve pomoći. To preporučujući ga sa ovim ka tačna, revnosna, poštena i karakterna mladića u svakom pogledu, molimo da bi ste mu izvoljeli dati desetak rala zemlje, ovđe u Kolašinu od djelova onih koji su sa familijama predigli u Srbiju na preseljenje”, pisalo je u depeši poslatoj na Cetinje.

Gospodar je 1894. godine darovao Jokanu 10 rala oranice.

Jokan Dragov, cijenjen i poštovan od Kolašinaca, izabran je za predsjednika opštine varoši Kolašin 10. avgusta 1903. godine, a tu dužnost je obavljao sve do 1. marta 1906. Nakon Kolašina bio je sudija Oblasnog suda u Nikšiću, potom na Cetinju, a 9. avgusta 1908. godine imenovan je za predsjednika opštine varoši Cetinje.

”Sa mjesta predsjednika varoši Cetinje razriješen je 25. aprila 1910. godine i stavljen na raspoloženje Ministasrtva unutrašnjih djela, a ukazom od 3. septembra 1910. godine ponovo je postavljen za predsjednika cetinjske opštine. Jokan je kasnije imenovan za člana Glavne državne kontrole, a 28. aprila 1914. godine i penzionisan”, priča Jeknić.

On kaže da je Lesova poezija omiljena svim generacijama Kolašinca, baš kao što je njegov otac bio uvažavan i voljen u Kolašinu. Iako rođen na Cetinju, Leso je, kaže on, “i kolašinski”, jer je život varoši pred sam kraj pretprošlog vijeka obilježila velika ljubav njegovih roditelja.

Bonus video: