priča o tanjinim i nadinim kreacijama

Plišane igračke sa šmekom Dalmacije i drevnog Onogošta

Sasvim slučajan susret dvije kreativke, Tanje Šošić iz Brela i Nade Tadić iz Nikšića, rezultirao je prijateljstvom, ali i zajedničkim poslom

10053 pregleda 368 reakcija 3 komentar(a)
Tanja i Nada sa igračkama, Foto: Svetlana Mandić
Tanja i Nada sa igračkama, Foto: Svetlana Mandić

Perunika je dobila ime po vrhovnom bogu Perunu i njegovoj ženi Peruniki. Latinski naziv (Iris germanica) biljke potiče od Iride, grčke boginje duge. Legenda kaže da je Irida šetala dugom i prenosila poruke na zemlju i tamo gdje bi duga dotakla tlo, zajedno sa munjom boga Peruna, izrastale su prelijepe perunike.

Novija legenda kaže da tamo gdje bi Tanja i Nada uzele stvar u svoje ruke, nastajale su “Duga toys”, morske životinje kojima su Dalmatinka i Nikšićanka udahnule miris mora i snagu drevnog Onogošta.

Susret dvije kreativke desio se sasvim slučajno. Ili su možda Irida i Perun umiješali svoje prste. Nakon prekida dugogodišnje veze, Tanja Šošić, iz poznatog turističkog mjesta u Hrvatskoj, Brela, odlučila je da malo “ohladi” glavu, umiri dušu i krene na put. I dok je Breljanka, koja je otkrila mnoge destinacije po Africi, Aziji, Americi, razmišljala gdje da ode, pomogao joj je francuski turista, čest gost u njenom restoranu.

”Noć prije moje odluke došao je u restoran i pitala sam ga zašto ovoga puta ostaje kratko. Rekao mi je da se vratio iz Crne Gore, da je bio na Durmitoru i pokazao mi fotografije. Kada sam vidjela Crno jezero i Durmitor, bila sam oduševljena. Čitavu noć sam tragala po Internetu i ujutro se probudila sa idejom da krenem pješke do Durmitora. I tako smo krenuli moj pas Boško i ja”.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Hodočašće od Brela do Durmitora, kako ga Tanja naziva, dugo 400 kilometara, trajalo je 13 dana, plus tri dana odmora da bi mogla da opere odjeću i da se istušira.

”Prvih nekoliko dana je bilo najteže, ne fizički nego psihički, jer još uvijek u glavi nijesam sve raščistila. Išla sam, razmišljala o drugim stvarima i nijesam primjećivala prirodne ljepote okolo. I onda dođe period kada je sve to nestalo i kada sam počela da se divim prirodi, da upijam sve boje i mirise. Obišla sam svijet i svašta toga vidjela, ali Durmitor je poseban. Bio je mnogo ljepši nego na fotografijama jer se ta ljepota ne može ni riječima ni fotografijom dočarati. Durmitor je jednostavno bajkovit”.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Na “korak” do Durmitora stigla je u Nikšić, upoznala se sa članovima PSD “Javorak” koji su je ugostili i koji će joj, po povratku, pružiti i poznanstvo sa Nadom Tadić koja će postati njena prijateljica, a kasnija i saradnica u priči zvanoj “Duga toys”.

”Član sam ‘Javorka’, kao i moja djeca, koja su toga išla u bolderanu, a društvo mi je pričalo kako je bila kod njih jedna Hrvatica koja je krenula pješke na Durmitor. Rekla sam da je moram upoznati i bez dogovora, gotovo u isto vrijeme, nas dvije smo došle u ‘Javorak’ i od tada kreće naše druženje. Sa ‘Javorkom’ sam mnogo toga dobila, veliki broj prijatelja, između ostalog i Tanju”, priča Nada koja je jednu porodicu dobila rođenjem, a drugu - “Javorak”, darivale su joj planine.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

”Tanja je počela svake srijede da dolazi u Nikšić. Rekla sam joj da koliko novca troši na smještaj da bi joj jeftinije bilo da kupi stan, što se i desilo”.

Na pitanje šta to ima Nikšić zbog čega je srijedu “rezervisala” za grad podno Trebjese, Tanja sa smiješkom odgovara - “ljude”.

”Ima ljepših gradova od Nikšića, ali imate ljude koji čovjeka gledaju kroz to kakav je ko čovjek. Ima nešto u ovim ljudima, nešto veliko što se ne može riječima opisati. Nikšić je postao moja druga kuća, ja ga tako i zovem. Kad god dođem u Nikšić, stavim objavu - evo me doma”.

Tako je bilo i ovoga puta.

Igračke sa mirisom domaćeg hljeba

Prošle godine krenule su sa izradom igračaka čijem nazivu je kumovala Tanja, upravo zbog perunike i legende o Iridi.

”Stalno sam nešto šila, a Tanja koja roni je razmišljala o morskim igračkama. Odlučile smo da udružimo snage i probamo. Znale smo da igračke moraju biti od prirodnih materijala, da djeci na dodir budu prijatne i da imaju lijep miris. Tako smo se odlučile da koristimo neprerađenu svilu, vunu, pamuk, kašmir i frotir. Igračke su takođe morale i da budu perive, da se mogu skidati i prati. Prvu igračku, hobotnicu, napravile smo za Tanjinog bratanića, Borisa. Bile smo oduševljene kada smo vidjele kako ta hobotnica izgleda. Prevazišla je naša očekivanja”, priča Nada dok njih dvije pokazuju igračke.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Nakon hobotnice, došli su morski konjic, kit i morska kornjača. Fotografije neobičnih igračaka vidjeli su svjetski rekorderi u ronjenju na dah Boris Milošić i Lidija Lijić, kao i jedna od najpopularnijih hrvatskih umjetnica Tisja Kljaković Braić. Osvojili su ih morski plišanci, a zahvaljujući njima igračke su počele da osvajaju tržište.

”Ja sam zadužena za marketinški dio, stvaranje veb stranice, a Nada je ta koja stvara igračke, ali i koja ima kontakt sa kupcima”, kaže Tanja.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Nada priznaje da ne voli da radi pod pritiskom, da igračke pravi tek onda kada u glavi smisli odgovarajuću kombinaciju materijala i boja, da je najteže, ali i najljepše, raditi sa neprerađenom svilom.

”Svila se mora zalijepiti flizelinom i to je dupli posao, ali sa njom najviše volim da radim, jer ima predivan miris. Kada pređem peglom preko nje osjeti se taj miris topline koji podsjeća na miris proje ili domaćeg hljeba”, kaže Nada dok se u vazduhu osjeća miris svile.

Njihovi plišanci stigli su i do Teksasa, Berlina, Češke, Slovačke, ali najviše do Zagreba. Poneki se “prošetao” i do crnogorskog primorja.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

”Prve igračke prodate u Crnoj Gori su jednoj majci iz Tivta i valjda zbog toga voljele bi da naša priča zaživi upravo u tom gradu, i naravno u našem Nikšiću, pa onda i u ostalim gradovima Crne Gore. Što se tiče Hrvatske, tamo su plišanci već zaživjeli”, sa osmijehom kaže šarmantna Nikšićanka kojoj su spretne ruke, kako ističe, u genima.

Zasad je na djecu, petnaestogodišnjeg Luku i dvije godine mlađu Milicu, prenijela “planinarski gen”. Možda ih “zarazi” i sa plišancima.

Čiste Trebjesu i podmorje, osvajaju vrhove, uče o životu

Nadu i Tanju je zbližila i ljubav prema prirodi, a posebno prema planinama. Nadi se čini da planinari od kada se rodila, a i njena djeca su, prije nego što su prohodala, naučena na planiski svježi vazduh. Sa djecom se često priključi mladim volonterima koji “ekopatriotizmom” pokazuju kako se voli grad i očiste Trebjesu, a sa Anom Petrović Njegoš je obogate sadnicama.

”Moja djeca se bave atletikom i Trebjesa je njihov poligon. Tamo smo svakodnevno i ne mogu shvatiti da neko dođe i tamo baci smeće”.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Dok Nada čisti Trebjesu, Tanja čisti podmorje.

”Roneći sam naišla na smeće i pala mi je na pamet ideja da bih mogla da očistim podmorje. Rekla sam sebi da moram uzeti stvar u svoje ruke i da to niko neće očistiti ako mi sami ne očistimo. Pozvala sam direktoricu Turističke zajednice Brela i rekla joj da želim da čistim podmorje. Bila je oduševljena idejom, i tako je krenulo. Priključili su se i drugi i očistili smo cijelo podmorje Brela”.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Osim što čisti more, Tanja istražuje jame, planinari i osvaja vrhove Azije, Afrike, Južne Amerike i čeka da osvoji Ama Dablam.

”Nepalci mu pridaju veliku duhovnu važnost, a i jako je specifičnan i zahtjevan vrh. Kažu da je to nepalski Materhorn”.

Duga toys
foto: Svetlana Mandić

Voli da putuje i sa putovanja najviše pamti ljude koje je upoznala, a zemlje koje su poseban utisak ostavile na nju su Nepal i Crna Gora. Izrađuje posuđe od gline i sapune od eteričnih biljaka, ali i pravi neobične deserte čiji su glavni sastojci kleka, bor, limeta i zemlja.

”Kada sam ostala bez poslastičarke odjednom sam morala učiti da pravim deserte. Do tada nijesam znala ni palačinke da zamijesim. Nađem na Internetu kako se to pravi, ali ti deserti su bili preslatki. Kako sam po prirodi perfekcionista, upišem školu za slastičarku i tu sretnem Terezu Alabandu koja je bila moja mentorka i koja me odabrala da na kraju radim praksu s njom. Nije mi bila namjera da radim praksu, već samo školu da završim, ali Tereza je nešto prepoznala u meni i ja sam ostala s njom šest mjeseci. Nakon toga mi ‘klikne’ ideja i odem u Pariz, gdje završim čuvenu kulinarsku školu ‘Le Cordon Bleu’. Sada pravim deserte koje mirišu na zemlju”.

A nju miris zemlje, od koje smo se, kako kaže, sve više udaljili - privlači i osvaja. Nekako se srodila sa njom i iz dana u dan je sve više upoznaje, uči o životu i nastavlja da istražuje. Prvo svoje mogućnosti, a zatim i svijet oko sebe.

Preporučujemo za Vas