Poslije Jordana, Lovćen najveći izazov

Obično ljudi misle da je u ovakvoj situaciji sve stvar finansija, ali ja bih ipak dao naglasak na psihu. Sretan sam što živim najbolji mogući život, kazao je Slaven

24766 pregleda 7 komentar(a)
Bicikl mi je u život unio sreću, samostalnost i slobodu: Slaven sa ekipom, Foto: Isidor Stankov
Bicikl mi je u život unio sreću, samostalnost i slobodu: Slaven sa ekipom, Foto: Isidor Stankov

Ljudi i priroda ostavili su najveći utisak na Zagrepčanina Slavena Škrobota, koji ovih dana boravi u Crnoj Gori. Nisu mu se svidjele ulice i neoprezni vozači. Slaven Crnom Gorom, u pratnji prijatelja iz Hrvatske, putuje na specijalnom biciklu.

Slaven ima 35 godina. Prije 12 je, kako kaže, nesretnim skokom u more, pri padu na prijatelja, slomio vrat i ostao nepokretan i završio u kolicima sa dijagnozom “tetraplegičar”.

”Ne mogu reći da je bilo lako i dosta dugo borio sam se s pitanjem kako živjeti normalan život u ovoj situaciji. Ja sam imao tu sreću da živim u Zagrebu, da imam podršku porodice i prijatelja, ludu glavu i povoljnu finansijsku situaciju. Obično ljudi misle da je u ovakvoj situaciji sve stvar finansija, ali ja bih ipak dao naglasak na psihu. Sretan sam što živim najbolji mogući život, što radim ono što volim i pomažem drugima”, kazao je “Vijestima” mladić koji za sebe kaže da je avanturista i strastveni zaljubljenik u putovanja, koji je odlučio da živi punim plućima i da putuje svijetom.

Uz prijatelje i volju, stotine stepenica nisu prepreka za kolica

Slaven ne može da hoda i nema funkciju u šakama i prstima ruku, pa u potpunosti zavisi od tuđe pomoći.

”Bez obzira na to što mi je to velika želja, ipak ne mogu putovati sam, tako da u pravilu putujem uz dvije osobe uz sebe”, pojašnjava on.

Tako su u Crnu Goru sa Slavenom iz Hrvatske stigli i Vedrana Varga i Mateo Klarić. Na taj put krenuli su kamperom, ali su, kaže Slaven, tokom boravka u Crnoj Gori, dosta toga obišli na biciklima.

”Osim što smo Crnom Gorom biciklirali, posjetili smo Nacionalni Park Durmitor - Crno jezero, Durmitorski prsten, Lovćen, Bar, Skadarsko jezero, Ulcinj. Što se tiče izazova, ništa osim Lovćena nije bilo izazovno, jer smo se koncentrisali prvenstveno na bicikliranje. Na Lovćenu su nas zato dočekale 461 stepenica i tu su mi uz moju ekipu (Vedrana i Mateo) pomogli Isidor i Mika, dragi ljudi koji su nas u Crnu Goru i pozvali. Iskreno najviše su me se dojmili ljudi i priroda, dok ono što mi se nije svidjelo jesu ceste (za moj bicikl) i neoprezni vozači”, kaže Slaven.

Nije taj uspon na Lovćen najveći izazov sa kojim se na putovanjima suočio. Na Slavenovom blogu (slavenskrobot.com), u dijelu gdje ovaj mladić iz Zagreba govori o sebi, kako je i zbog čega počeo da piše i putuje, on opisuje i put u Jordan.

”...u Jordanu sam htio napraviti nešto posebno, nešto što do sada niko nije pokušao ili uspio! Htio sam se popeti do Monastery-a, hrama na vrhu planine u drevnom gradu Petri. Pregovori, planiranje i istraživanje trajali su sedmicama, čak mjesecima. Nas šestoro prijatelja, dva beduina i magarac nakon pet sati mukotrpnog uspona, sa zadnje strane, po velikim vrućinama, nepristupačnom terenu i preko 850 stepenica uspjeli smo što do sada niko na svijetu nije, popeli smo se do hrama s kolicima”, opisuje on.

Sve je stvar ličnog izbora i prioriteta

Slaven je tokom proteklih godina obišao djelove Evrope, Afrike, Azije... Na pitanje koliko su destinacije na kojima je bio pristupačne i prilagođene osobama s invaliditetom, kaže da Australija slovi za “raj za kolica”, ali i da na tom kontinentu važe brojna pravila.

”Apsolutno imaju sve sređeno i prilagođeno dok im je s druge strane prepuno puno striktnih pravila i zakona. To je za nekog poput mene, ko putuje van ruta predviđenih ‘za kolica’ bilo dosta nezgodno. U Africi je pak s druge strane uglavnom sve neprilagođeno, ali puno jednostavnije. S obzirom na to da gotovo nikad ne putujem sam i uglavnom okupim dobru ekipu, vrlo rijetko sam prisiljen da tražim potpuno prilagođen smještaj. To mi tako daje neku određenu dozu slobode i spontanosti. Sve je zapravo stvar ličnog izbora i prioriteta, na koji način osoba putuje i koliko komfora zahtijeva”, kaže on.

Na pitanje o pristupačnosti objekata u Crnoj Gori nije mogao da odgovori, jer u Crnu Goru su doputovali kamperom.

”Tako sam puno slobodniji i u principu mogu ‘noćiti’ gdje god poželim. Jedini problem neprilagođenog kampera je što u njemu nemam mogućnosti obavljati higijenu. Tako u principu smještaj treba da tražim svaka dva, tri dana i zasad u Crnoj Gori nisam imao problema što se toga tiče, s obzirom na to da imam pomoć”.

Slobodu koju osjeća dok vozi biciklželi i za druge

Slaven nije stalno na dva točka. Pojašnjava da ima prilagođen automobil, ali da je posebno prilagođen bicikl njegova dugogodišnja želja.

”Vidio sam ga kao put ka većoj samostalnosti i kao sredstvo za vježbanje. Nevjerovatno je koliko mi je upravo taj bicikl u život unio sreće, samostalnosti i slobode. Recimo, tako sam nedavno prvi put nakon 12 godina otišao negdje sasvim sam. To je teško opisiv osjećaj”.

Slaven je svoj posebno prilagođen bicikl dobio i, kako kaže, znajući tačno šta je njemu taj bicikl pružio, kako se osjeća dok ga vozi, poželio je da i druge osobe u sličnoj situaciji dobiju priliku da iskuse isto.

Tako je u septembru krenuo projekat “Slavenovih 1.000 kilometara u kolicima za osmijehe na licima”, u okviru kojeg je planirao da na biciklu obiđe 1.000 km duž hrvatske obale, a već tada najavio je i mogući dolazak u Crnu Goru.

Kroz projekat, uz promociju aktivnog života, njegov je cilj da sakupi 180 hiljada kuna (oko 24.000 eura), za nabavku istog bicikla za četiri osobe. Slaven je već izabrao buduće korisnike bicikala, a kampanja je u toku na platformi Gogetfunding.com (https://bit.ly/3B3S2eL).

”Mislim da svaka osoba s invaliditetom treba da ima jednaku priliku za kvalitetniji život, te da bi ovakva ‘pomagala’ trebalo da budu puno dostupnija. Nažalost, radi njihove visoke cijene, rijetko ko može da ih priuštiti”.

Nakon posjete Crnoj Gori, Slaven i ekipa putuju dalje za Albaniju i Grčku. Možda i Tursku. I ko zna gdje sve...

Bonus video: