Tokom prvih mjeseci pandemije epidemiološkinja Milena Popović Samardžić radila je u cetinjskoj Opštoj bolnici.
Osim umora, nakon dugih smjena, kući je nosila i sudbine svojih pacijenata.
”Pred našim očima su nestajale cijele porodice zbog kovida. Dvije godine i toliki broj zaraženih i preminulih, kojima smo svjedočili, dramatičnim sudbinama koje smo ispratili, teško je da to ne utiče na naš svakodnevni život, na našu dostupnost porodici, na naše psihofizičko stanje... I danas se opterećenje poslom ne smanjuje”, kaže za “Vijesti” Popović Samardžić.
Olivera Leković magistar je obrazovne politike i skoro tri decenije učiteljica, priča da se zbog pojave pandemije, u kratkom vremenu cijela porodica, morala reorganizovati.
”Zadaci koje nalaže profesija morali su biti obavljeni, kućanski poslovi završeni, domaći zadaci obavljeni, naučeno gradivo, djeca zaigrana... a sve to u nekoliko kvadrata stana”, priča Leković.
Sagovornice “Vijesti”, ali i istraživanja saglasna su u jednom - pandemija kovid-19 još jedan je pokazatelj nejednakosti žena u odnosu na muškarce.
”Istraživanje sprovedeno u Italiji ukazalo je na to da je pandemija dovela do povećanog opterećenja, kako poslovnog, tako i onog koje se tiče brige o domaćinstvu i djeci kod žena, dok kod muškaraca nije pronađeno povećano opterećenje kućnim poslovima. Takođe, više istraživanja je pokazalo da su žene u toku pandemije manje zadovoljne svojim poslovima u odnosu na muškarce, što ranije nije bio slučaj”, ukazuje doktorka Milena Petrović iz Sindikata doktora medicine, specijalizantkinja psihijatrije.
Kad olakšice postanu okovi
Popović Samardžić podsjeća na to da zaposlene u zdravstvu nisu imale mogućnost da uživaju olakšice poput plaćenog odsustva zbog čuvanja djeteta mlađeg od 11 godina, koje je država ranije uvela.
”Nisu rijetki brakovi među zdravstvenim radnicima, tako da su cijele porodice zaposlenih u zdravstvu bile prepuštene sebi. Vrtići i škole nisu radili, žene zaposlene u zdravstvu, čiji režim rada je značajno povećan, smjenski rad produžen, ostale su nevidljive za državu”, precizira epidemiološkinja.
Tokom prvog talasa bila je na prvoj liniji u cetinjskoj Opštoj bolnici.
”Kako bismo se uveli i napisali novi protokoli postupanja, edukovalo osoblje, odgovorilo povećanom obimu posla u prvim mjesecima pandemije, svake večeri sam se vraćala kući između 22 i 23 časa i opet rano odlazila nazad. Bilo mi je važno da makar prespavam kod kuće. I danas se opterećenje poslom ne smanjuje. Izuzetno je teško odgovoriti svim zahtjevima na poslu koji su cjelodnevni, sad već i školskim obavezama. Naša djeca odrastaju pored svojih roditelja, a ne uz njih, vrlo često prepuštena sebi. Moram priznati da do sad nismo imali nijedan slobodan vikend, niti jedan dan u kom mogu isključiti telefon i posvetiti se svojoj porodici”, istakla je Popović Samardžić.
Od svega teže, kaže Popović Samardžić, je to što kući nosi svjedočanstva ljudskih sudbina.
”Tokom rada, svjedočila sam situacijama u kojima smo samohrane majke, potpuno same, bez podrške porodice, kao društvo prepustili sebi tokom karantina ili izolacije. Svjedočili smo teškim situacijama, gdje je djeci zbog kontakta sa pozitivnim slučajem u vrtiću određivana izolacija, ali samohrane majke nisu imale taj luksuz da odsustvuju sa posla i čak bivale ucjenjivane da, ukoliko očekuju da njihovi ugovori budu produženi, sa posla ne odsustvuju. Samohrane majke koje su zatvorene u kući sa djecom nema ko dodati hranu”, priča Popović Samardžić.
Kad su samohrani roditelji u pitanju, slična je situacija bila i u drugim balkanskim zemljama. Kako su tamošnji mediji izvještavali, iako je bila predviđena i novčana pomoć, u Sjevernoj Makedoniji značajna prepreka se pojavila i prilikom podnošenja zahtjeva za one samohrane roditelje koje nadležno ministarstvo priznaje kao takve.
Predsjednica NVO “Jedna može” Doroti Pačkova optuživala je državu da, uprkos pozivima, ne izrađuje Registar samohranih roditelja, pa sada i apliciranje “ide ručno”.
Podvig održati onlajn čas uz sve što se od žene očekuje
Slična je situacija bila i u prosvjeti, što je, prema podacima Monstata iz 2018. godine, dominantno ženski poziv - više od tri četvrtine zaposlenih u toj oblasti su žene.
Učiteljica Olivera Leković kaže da vjeruje da većina zaposlenih majki “stalno teži da profesionalno rade svoj posao, da odvoje privatno od poslovnog”.
”Takođe, da vrijeme provedeno sa djecom, koliko god da traje, bude kvalitetno provedeno. Pojavom kovid-19 i mjerama koje je ovaj virus nametnuo, mnogi principi su se poremetili, naročito tokom zatvaranja škola i vrtića. U kratkom vremenu cijela porodica se morala reorganizovati. Zadaci koje nalaže profesija morali su biti obavljeni, kućanski poslovi završeni, domaći zadaci urađeni, naučeno gradivo, djeca zaigrana... a sve to u nekoliko kvadrata stana. Ovo je čak blaža varijanta jer smo svjedoci da su u nekim porodicama u tom periodu nerijetko oba roditelja ostajala bez osnovnih ličnih primanja”, ističe Leković.
Ona navodi da moramo biti realni i priznati: u našem društvu u značajno većem procentu teret organizovanja skladnog funkcionisanja porodice nose žene, naročito one koje su u ulozi majke i supruge.
”Ovu ulogu imaju žene oduvijek na našim prostorima, a dodatno je usložnjena pojavom pošasti kakav je virus kovid-19. A tek problemi jednoroditeljskih porodica gdje je taj jedan roditelj, najčešće majka, pored svih obaveza imao i dodatan strah od razbolijevanja jer tad bi neko drugi morao preuzeti brigu o djeci”, kaže Leković.
Prema njenim riječima, kad je u pitanju školstvo, odnosno nastavnice, jer je značajno veći broj zaposlenih žena (76,6 odsto), mnogima je teško i zamisliti kako održati onlajn čas okružen članovima porodice raznih uzrasta i potreba.
”Kako se pored svih obaveza u porodičnom okruženju pripremiti za čas i održati ga tako da posredno, preko platforme, zainteresujemo sve učenike? Za te svakodnevne poduhvate zaista je trebalo mnogo vještine i energije. Pored navedenog, dodatno otežavajuće je bilo kad bi neko od članova porodice bio bolestan pa je, pored prisutne strepnje, bilo potrebno odvojiti i vrijeme za njegovu njegu i naći načina da se zaštite ostali članovi porodice. Problem u našoj profesiji je i taj što sami obezbjeđujemo računarsku opremu i internet. Često porodice nastavnika nemaju računar ili imaju samo jedan, a u isto vrijeme potrebno je da prate čas i dijete student i/ili školarac, ali i roditelj nastavnik da održi čas i pregleda urađene zadatke učenika, odgovori na svaki zahtjev učenika ili roditelja učenika”, objašnjava Leković.
Smatra da je posebno porazno to što za sve vrijeme od pojave kovid-19, od marta 2020, nastavnici nisu imali konkretnu podršku resornog Ministarstva i Sindikata prosvjete.
”Mnogim nastavnicima nisu još uvijek plaćeni časovi koje su radili preko norme, nisu plaćeni ni svi časovi koje su pripremili i snimili za projekat ‘Uči doma’, ne uplaćuje nam se životno osiguranje, plate skromne, decenijama neplaćen prevoz, odlazak na bolovanje pod uslovom da se obezbijedi zamjena... Veliki broj nastavnika je kreditno zaduženo, mnogi decenijama žive kao podstanari, oronulog su zdravlja, gube bitke sa ovom opakom bolešću... Pored svih nedaća koje nas zatiču svakodnevno, dobijamo samo iznova nove zahtjeve i kritike. Niko od nadređenih nije našao za shodno da napravi paket pomoći za porodice nastavnika koje su u nezavidnom položaju, što zbog teške materijalne situacije, što zbog narušenog zdravlja. Kao društvo neophodno je da budemo svjesni višestruke uloge i značaja obrazovanja te da ne zanemarujemo značaj osnaživanja nastavnika nosioca obrazovanja”, zaključila je ona.
Iscrpljenost, hronični umor, anksioznost...
Doktorka Petrović je naglasila da crnogorsko društvo još u velikoj mjeri njeguje “tradicionalnu podjelu uloga”, u kojoj se od žena očekuje da odrade najveći dio posla koji se tiče domaćinstva, podizanja i edukacije djece, a u isto vrijeme da na poslu budu profesionalne i efikasne.
”Ako uzmemo u obzir da škole i vrtići nisu radili, značajan dio vremena od početka pandemije, pa i da su sada časovi po skraćenom režimu, to ostavlja veće opterećenje na roditelje, pogotovo na žene, ukoliko je porodica organizovana prema tradicionalnoj podjeli uloga. Dakle, veliki su zahtjevi postavljeni pred crnogorsku ženu, koja da bi ih postigla mora da uloži ogroman rad i odricanje od sopstvenog vremena, što dovodi do iscrpljenosti, hroničnog umora, razdražljivosti, pojave anksioznosti i depresivne simptomatologije”, ističe doktorka Petrović.
Prema njenim riječima, u smislu straha od donošenja bolesti sa posla i prenošenje na članove porodica nije postojala bilo kakva razlika između muškaraca i žena.
”Naravno, i žene koje rade u zdravstvu i one u prosvjeti, čekao je kod kuće uglavnom onaj vid obaveza koje se očekuju od domaćice, majke i slično. Da razlike prema polu postoje u ljekarskoj profesiji pokazalo je istraživanje SDMCG o pojavi burnout sindroma i profesionalnog stresa. Ono je ukazalo da je prijavljeni napor značajno veći kod ljekara ženskog pola nego muškog, ali po nagradi se ne razlikuju, pa je to rezultiralo da žene za isti napor dobijaju manju nagradu. Koliko je potrebno više truda uložiti ukoliko imate porodicu a bavite se medicinom pokazalo je isto istraživanje, jer značajno manji napor prijavljuju oni koji su neudati/neoženjeni i u odnosu na udate/oženjene i u odnosu na razvedene i udovce/ice”.
Ova priča izrađena je kroz projekat koji zajedno sprovode “Vijesti” iz Crne Gore i “Koha” iz Sjeverne Makedonije
Bonus video:
