Svako dijete ima pravo na školovanje i da osjeti život

Knjigu u šake, "manite se metle"

Nikšićanin Amir Šalja kaže da mu najviše smetaju stereotipi da je za Rome “dobra ulica i metla”, ali da bi to trebalo da shvate i njegovi sunarodnici

33366 pregleda 74 reakcija 14 komentar(a)
Amir Šalja, Foto: Svetlana Mandić
Amir Šalja, Foto: Svetlana Mandić

Svako dijete ima pravo na školovanje i da osjeti život. Volio bih i da Romi iskoriste to pravo, da izbjegavaju loše društvo i da se što prije obrazuju jer ih mnogo toga čeka, kaže dvadesetogodišnji Nikšićanin Amir Šalja.

On je, kako reče, svoje pravo na školovanje “iskoristio”.

Za “Vijesti” priča da sada sanja neke druge snove.

”Od majke je sve krenulo. Ona je završila trgovačku školu i njena je zasluga što smo svi završili ili završavamo škole. Majka nije radila kao trgovac već kao medijator u zdravstvu, a sada radi kao medijator u školi. Otac je preminuo i on nažalost nije imao nikakvog posla”, priča Amir koji je školovanje započeo u školi “Olga Golović”, a nastavio u “Radoje Čizmović”.

Tamo je upoznao profesoricu Nelu Pejović koja je, kako ističe, zaslužna što je zavolio poeziju i Vita Nikolića i što se oprobao i u glumi.

”Bio sam u osmom razredu kada me je profesorica Nela Pejović, kojoj sam jako zahvalan za sve što je uradila za mene, pitala da li bih se takmičio u recitovanju. Rekao sam joj da mogu da učestvujem, ali da ne znam da recitujem. Odgovorila mi je da to nije problem, da niko nije rođen naučen, da samo treba da imam želju. Njena priča me ohrabrila, i ja sam recitovanje i pjesmu ‘Pismo mojoj učiteljici’ zavolio. I danas mi je to najomiljenija pjesma i često je recitujem”.

Tresao se od treme i plakao zbog aplauza

Koliko je dobar u tome govori i to da je te godine osvojio prvo mjesto na opštinskom i treće na državnom takmičenju u recitovanju.

”Kada sam se takmičio na opštinskom i kada sam izašao na binu, sav sam se od treme tresao. Gledam koliko je ljudi oko mene, svi me čudno gledaju i vjerovatno razmišljaju otkud ja tu. Rom, a recituje. Ali, kada su me čuli, oduševili su se, a ja sam od sreće lebdio. Kada sam čuo njihov aplauz, počeo sam da plačem. Bilo je boljih od mene, ali mene su izabrali kao najboljeg. Bio je to poseban dan za mene, a i ja sam se posebno osjećao. I na državnom sam imao tremu. Čak sam se od treme i posjekao, ali to nijesam ni primijetio. I tamo je bilo baš dobrih recitatora. Osvojio sam treće mjesto i dobio veliki aplauz. Zaista sam bio presrećan, jer takav aplauz doživjeti od toliko ljudi, za mene je bilo nemoguće”, kaže ponosno Amir.

Aplauze je dobio i kada je glumio u predstavama koje je pripremila profesorica Nela.

Volio bi da glumi, možda i upiše akademiju: Amir na bini
Volio bi da glumi, možda i upiše akademiju: Amir na binifoto: Svetlana Mandić

”Dok imamo probe, znam da se glupiram, ali kada izađem na binu ja sam taj koji ‘vadi’ sve. Ja sam taj koji, ako neko od nas pogriješi, šalom ‘vadim’ situaciju i publiku nasmijem, a i nas opustim i krenemo dalje. Volio bih da glumim i raspitivao sam se šta mi je potrebno da upišem glumačku akademiju. Ko zna, možda i pokušam”.

Automehaničar sa mikrofonom u ruci

Završio je za automehaničara, a radi kao medijator u zdravstvu. Priznaje da bi volio da radi kao automehaničar, ali ne, kako kaže, u Crnoj Gori.

”Oduvijek sam volio da radim oko auta, tako da sam završio za automehaničara. Volio bih da radim kao automehaničar, ali ne u Crnoj Gori, nego vani. Tamo ne gledaju ko si, koje vjere, nacije, tamo je samo važno da znaš da radiš. A ovdje je druga stvar. Tokom prakse poslodavac mi je dao metlu da čistim okolo, umjesto da učim zanat. Njegov odnos je bio takav da ništa ne znam i bolje će mi ići metla od automobila. Mislim i da bi imalo problema da me neko primi da radim, jer sam Rom”.

Upravo mu ti stereotipi da je za Rome “dobra ulica i metla” najviše smetaju.

”Ulica i metla nijesu rezervisani za Rome. Ali, to treba da shvate i sami Romi, da imaju znanja i umijeća i za ostalo, ne samo za metlu. Nažalost, mnogi smatraju da ne mogu dobiti drugi posao - neki zato što nemaju obrazovanje, drugi papire, neke gledaju po boji kože, a veliki problem je i jezička barijera”.

Zbog toga, ističe Amir, treba organizovati što veći broj radionica za pripadnike romske populacije, uključiti ih u nevladin sektor, a roditeljima predočiti koliko su obrazovanje i znanje jezika važni. Njegova majka je, ističe, to oduvijek znala. Zato sada može i da se pohvali da radi kao medijator u zdravstvu, da pokušava da sunarodnicima pomogne najviše što može, a aktivan je i u nevladinim organizacijama.

Trudi se, kaže, da sve svoje snove ostvari, a nada se da će i njegov najveći san postati java - da bude poznata i priznata muzička zvijezda.

”Pjesme pišem od 13. godine, ali nijesam znao kako to da otpjevam, snimim. Nijesam tada imao ni opremu. Tragajući po internetu i društvenim mrežama naiđem na stori momka iz Berlina. On me naučio kako da snimam bez opreme. Kasnije sam kupio opremu, a nas dvojica smo zajedno snimili 12 mojih pjesama, a jednu sam uradio solo. Otvorili smo i naš kanal, Gold records, i u planu imamo još dosta projekata da uradimo i još dosta pjesama da snimimo”.

Kako kaže, njegove pjesme su “čista komercijala”, ali to je ono što “ljudi vole”. Tu je i jedna kratka rep pjesma o Romima koju je napisao momak koji živi u Berlinu.

”Ne razmišljam da se prijavim na neko takmičenje, ali volio bih da snimim CD. Sanjam da nekada budem muzička zvijeda. Idem naprijed, ne gledam nazad i trudim se da ispunim svoje snove”, kaže Amir koji osmijehom i jednostavnošću šarmira sve oko sebe.