nada se da će mu opština dati prostor na korišćenje i tako dobiti antikvarnicu

Batov put s knjigama

Nikšićanin Radomir Krivokapić za sebe kaže da je jedini antikvar knjiga u Crnoj Gori, ima više od četiri hiljade naslova, ali ne i prostor gdje bi ih držao...

11520 pregleda 4 komentar(a)
Ako nekome treba knjiga, Bato će je naći, Foto: Svetlana Mandić
Ako nekome treba knjiga, Bato će je naći, Foto: Svetlana Mandić

Znamo za put svile, čuli smo i za “put kojim se rjeđe ide”, nije nam nepoznat ni “put Alije Đerzeleza”, ali Batov put knjige ovih dana ponovo je aktuelan.

Riječ je o Nikšićaninu Radomiru Batu Krivokapiću koji za sebe kaže da je jedini antikvar knjiga u Crnoj Gori. Ima više od četiri hiljade knjiga, ali ne i prostor gdje bi ih držao.

”Prije dvadesetak dana je srušena kućica koju mi je besplatno ustupila porodica Vujisić. Znali smo da će da je ruše, ali sve sam se nadao da ću u međuvremenu negdje dobiti prostor, da će Nikšić dobiti antikvarnicu koja bi bila korisna i za grad i za kulturu”, priča Bato dok s uzdahom pokazuje mjesto gdje je bila smještena privremena antikvarnica.

U blizini nje, na trotoaru, prije šest godina počelo je Batovo druženje s knjigama. Imao je tri knjige Agate Kristi i paket za banane. Zatim mu je stara “opel korsa” više od tri godine služila kao auto-štand, a onda mu je besplatno ustupljen prostor.

Danas ima više od četiri hiljade knjiga, bez prostora je, “opel korsa” je davno rashodovana, a teško bi mu neko dozvolio da postavi toliko paketa za banane koliko ima knjiga.

”Nijesam dao nikome da te knjige pakuje. To sam ja uradio. Ustajao samu 4.30 da bih sve završio. Odnio sam ih kući jer nemam gdje drugo da ih smjestim i čekam. Sve se nadam da ove knjige nijesu bitne samo za mene, nego i za grad”, kaže Krivokapić za “Vijesti”.

”Opel” zatrpan knjigama
”Opel” zatrpan knjigamafoto: Svetlana Mandić

Nikšićani, i ne samo oni, znali su da kažu da ako neku knjigu ne možete da nabavite, treba samo da se javite Batu - ako on nema, potrudiće se da je nabavi. A cijene su bile pristupačne svima - od dva do četiri eura, rijetko koja je bila pet eura. Onima koji nijesu imali novca, Bato je knjige davao na “veresiju”. Bilo mu je bitno samo da se što više čita.

Uvijek je isticao da od polovnih knjiga ne može da se zaradi, ali da je navikao da živi s knjigama. Miris stare hartije ga je opio, a zahvaljujući knjigama našao je ono što je tražio - mir, znanje i prijatelje.

”Nijesu kod mene skupe knjige i ljudi su mogli sebi da ih priušte. Nijesam ja mogao na njima da zaradim, ali bez knjiga ne mogu. Od kada sam ostao bez prostora, ni sam ne znam koliko ljudi me dnevno zove, dolaze ovdje, traže me. Ljudi me po gradu presreću, pitaju šta je s knjigama, gdje ću sada s njima, gdje će oni moći da ih nađu. Daleko im je da dođu do mene kući, do Oštrovca, a i ja ne mogu kući da ih izložim”, kaže on.

Stari rashodovani “opel” davno je odslužio svoje. Bato sada vozi “golfa” i ne namjerava da ga pretvori u auto-štand. Ne zbog automobila, već zbog knjiga.

”Knjiga ne može na suncu, izblijedi, a kiša je uništi. Koliko mi je samo knjiga uništeno dok sam ih držao na ‘opelu’. Bolje mi ih je ne iznositi, nego iznositi ovako.”

Kućica srušena, čeka prijem kod gradonačelnika
Kućica srušena, čeka prijem kod gradonačelnikafoto: Svetlana Mandić

Uvijek bi posebno isticao knjige stare po stotinu i više godina, koje nijesu bile za prodaju, poput “Zidanje Skadra” iz 1887. godine, “Zakonik vladike crnogorskog Petra I Svetog” iz 1903, Ljermontovljevu poemu “Mciri” iz 1892, “Pouke moralne i građanske” od Milana Ševića iz 1892, “Četiri pripovijetke seljaka” od Semjanova iz 1902, Špadijerove “Najglavnije teškoće u učiteljskom radu” iz 1910... Ima čak i knjigu Iva Andrića “Nemiri” iz 1925. godine s posvetom Isidori Sekulić...

”Dolazili su ovdje ljudi iz cijele Crne Gore. Čak i iz Srbije, kada dođu na ljetovanje. Ono što nijesu mogli negdje drugo da nađu, mogli su kod mene. Mislim da je za ovo šest godina otišlo taman ovoliko knjiga koliko mi je ostalo”.

Priznaje da su građani htjeli da ga podrže, da pišu peticiju i traže da ostane kućica, koja je, kako kaže, bila privremena, jer se nalazila na opštinskom zemljištu. Nije im dozvolio.

”Govorili su ljudi da pokrenu peticiju. Nijesam želio, mada znam da bih imao više potpisa nego pojedine stranke što su osvojile glasova. To je sigurno. Poslao sam zahtjev predsjedniku Opštine Marku Kovačeviću da me primi. Nadam se da hoće i da će mi izaći u susret da mi daju na korišćenje neki prostor, da i Nikšić dobije svoju antikvarnicu. Našao bih ja sponzore za police i stalaže. Samo mi prostor treba.”

Pitanje je da li Nikšiću trebaju knjige i antikvarnica.