ponosna i jedinstvena ana petrušić

Durmitorska vila i kaubojska priča

Tradicionalan način selidbe 220 crnih angusa sa farme na Žabljaku na pašnjake Sinjajevine - “posao” kao stvoren za djevojku koja je odlučila da Novi Sad zamijeni Boanom, a ravnu Vojvodinu gordim Durmitorom...

36687 pregleda 13 komentar(a)
Ana Petrušić, Foto: Privatna arhiva
Ana Petrušić, Foto: Privatna arhiva

Odavno je prestala biti Ana s Boana. “Zagrlila” je Durmitor i postala njegova gorska vila. I ne samo njegova, nego i Žarka Ostojića sa Žabljaka. Ponosna i jedinstvena, poput Durmitora, Ana Petrušić, djevojka koja je odlučila da Novi Sad zamijeni Boanom, ravnu Vojvodinu gordim Durmitorom, ponovo je fotografijama opčinila javnost.

Ovoga puta nijesu to bile fotografije zlatokose djevojke u punom galopu, već durmitorsko-sinjajevinske kaubojske priče.

”Tradicionalan način selidbe 220 crnih angusa sa farme u Žabljaku na pašnjake Sinjajevine”, objavila je Ana na Facebook stranici uz fotografije koje su brzo “planule”.

”Angusi nisu naši već s obližnje, ujedno i najveće farme na Žabljaku. Ovakvu selidbu već nekoliko godina unazad na ovaj način organizuje Žarko sa svojim ujakom, bratom i nekoliko prijatelja, ovo je bio prvi put da sam i ja lično učestvovala u tome i ostala oduševljena. Nije da je to nužan način da se ova selidba obavi, ali je stvarno zadovoljstvo i jedan poseban osjećaj koji ću teško opisati riječima i upravo zbog toga se svake godine odlučuju da će selidbu ipak obaviti na ovaj tradicionalan, mogu slobodno reći, kaubojski način”, priča Ana za “Vijesti”.

Ana Petrušić
Ana Petrušićfoto: Privatna arhiva

Od farme na Žabljaku do pašnjaka na Sinjajevini, gdje angusi ostaju tokom ljeta, njih petoro, tri psa pulina i 220 crnih angusa prešli su put dug oko 35 kilometara. Krenuli su u sedam ujutro i uz nekoliko kraćih pauza stigli na Sinjajevinu u kasnim popodnevnim satima.

”Jedina poteškoća je bila što je određen broj angusa fizički teže podnio selidbu, ali nadamo se da će biti vrijedni truda i da će ih oporaviti od zime ljekoviti pašnjaci Sinjajevine”, kaže djevojka kojoj Boan nije usputna stanica, iako su to mnogi pomislili.

Preko Vražjeg jezera ka Sinjajevini
Preko Vražjeg jezera ka Sinjajevinifoto: Privatna arhiva

S osmijehom priča da je nemoguće da joj njen Durmitor, Boan i Žabljak dosade, a presrećna je što ima priliku da uživa u jahačkim i pješačkim turama koje Žarko i ona organizuju za turiste, u časovima skijanja koje drže onima koji više vole bijele čari ćudljivog Dirmitora.

”Ne smatram ništa od toga poslom, jer u svemu tome i više nego uživam. Nisam se pokajala zbog odlaska iz grada, već potpuno suprotno od toga. Novi Sad - Žabljak je relacija koja mi nikada nije bila daleka i često odem tamo na dan ili dva da posjetim porodicu. Mogu sa sigurnošću reći da sam srećnija otkad živim pod Durmitorom. I moji često dolaze, a dok su u Novom Sadu s ponosom pokazuju slike, isječke iz novina i prepričavaju moje doživljaje. U životu još želim samo da ostanem ovako srećna i ovdje gdje jesam”, kaže planinka kojoj se i oči smiju.

Ana i Žarko
Ana i Žarkofoto: Privatna arhiva

Nakon osnovne škole Ana je željela da upiše Gimnaziju na Žabljaku, ali roditelji nijesu bili za to. Upisala je prirodno-matematički smjer u novosadskoj Gimnaziji “Isidora Sekulić” i s roditeljima postigla dogovor - fakultet upisuje gdje god poželi. Tako je i bilo - tražila je grad i fakultet dovoljno blizu Boanu i Žabljaku i upisala Prirodno-matematičke fakultet, smjer za programere, u Podgorici.

Ubrzo je shvatila da su svi gradovi u Crnoj Gori na “dohvat ruke” od Durmitora, a da je kompjuteri nešto posebno i ne privlače.

Na putu ka Sinjajevini
Na putu ka Sinjajevinifoto: Privatna arhiva

Ništa čudno za djevojku kojoj su vrhovi, planinske vode, nebo i zvijezde odavno ušle u krv.

”Pohađanje PMF-a u Podgorici, smjer za programere, više je bila želja i ambicija mojih roditelja. Kroz školovanje, matematika mi je lako polazila za rukom pa sam i sama, u nekom momentu, pomislila da ću se u tome snaći, ali svakog dana sjedjenje za kompjuterom me je sve više odbijalo i nakon nekog vremena postalo mi je jasno da to nikako nije za mene. Ubrzo, odlučila sam da ne gubim vrijeme i prebacim se na nešto što za mene ima više smisla.”

Ana Petrušić
foto: Privatna arhiva

S planine spustila se na more i u Kotoru upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo. Prvu godinu je uspješno “očistila” i na jesen startuje s drugom.

Do jeseni, Ana i Žarko nastaviće da žive u prirodi i s prirodom. Tu su konji, Durmitor, jezera i rijeke, tu su plavo nebo i beskrajna sloboda...

Njima i više nego dovoljno.

Ana Petrušić
foto: Privatna arhiva

Uvijek posebna

Žarko ne krije ponos i zadovoljstvo što je u njegov život ušetala lijepa planinka.

”Od kada sam je upoznao nikad nisam ni imao utisak da ona već nije dio planine. Ali, uvijek je bila posebna. Uvijek je lakše raditi s nekim, a uz nju mislim da sam izvukao maksimum, u poslovnom, a i u svakom drugom smislu. Naučila me da plivam, a ja sam nju naučio da jaše i vodi računa o konjima. Smatram da je ovo što smo do sada naučili jedno od drugog ništa u poređenju s onim što ćemo učiti jedno od drugog čitav život. Ponosan sam što živimo i radimo zajedno”, kaže Žarko koji je jahačke ture počeo s braćom, a zatim nastavio s Anom.