Korisnik sam kolica i borac za ljudska prava već dugo i ovaj vrlo značajan datum za mene znači mnogo. Ukratko ću objasniti šta ovaj datum znači za mene, a siguran sam da će se mnogi naći u redovima koje slijede.
Prvo, rekao bih da je svaki dan - dan ljudskih prava, ne samo 10. decembar. Vrlo često pišem ili pričam o tome da se ne treba sjetiti ljudskih prava na ovaj dan, već da na tome treba raditi cijele godine, a na ovaj dan samo sumirati ono što smo odradili.
Kada malo razmislim šta se sve desilo u posljednjih petnaestak godina, mogu reći da se dosta toga promijenilo u dobrom pravcu, položaj nas danas mnogo je bolji nego naših predaka - u smislu ostvarenja prava i mogućnosti da neke stvari promijenimo. Možemo se prijesjetiti gdje smo bili i pogledati gdje smo danas, a ja kao optimista imam osjećaj da idemo prema boljem. Ipak, moram biti i realan i reći da, u odnosu na mnogo toga dobrog, i dalje postoje neke stvari koje se nisu nimalo promijenile i navešću neke, kako bih vam malo pomogao da razumijete jednu osobu koja je korisnik kolica.
Da bismo vi i ja stigli od tačke A do tačke B, ja koristim jedan sistem prevoza, a vi drugi. Ja koristim kolica koja su široka 65 centimetara, tako da kada se krećem trotoarom, treba mi najmanje 65 cm širine da bih mogao da prođem. Sigurno mislite da je to lagano i da sve mogum, ali realnost nije ni blizu tome.
Da li ste primijetili koliko automobila je parkirano na trotoarima? E pa kada ja naiđem kolicima, moram da se vratim nazad na ulicu kuda idu automobili, gdje se odvija saobraćaj, da zaobiđem ta vozila i vratim se trotoaru. Nekad sam više na ulici nego na trotoaru. Ako ste vi jedna od onih osoba koja parkira vozilo na trotoaru, sjetite se ovoga sljedeći put. A razmislite još da se tim trotoarom kreću i majke sa djecom, naše majke, naše sestre i braća. Ako svi počnemo da malo razmišljamo, a i da malo prohodate, svima će biti bolje - vama zbog fizičke aktivnosti, a nama zbog toga jer ne moramo da se krećemo ulicom i rizikujemo naše živote.
Mnogo je toga što podrazumijevaju ljudska prava i ne bih da govorim o stvarima o kojima ništa ne znam, ali mogu da kažem da neke razumijem daleko bolje od ostalih, a to je život osoba koje su korisnici kolica.
Korisnik sam kolica 27 godina, aktivno se bavim sportom, reprezentativac sam Crne Gore u streljaštvu i stonom tenisu, nedavno sam završio i fakultet i stekao diplomu bečelor psihologije, trenutno sam na master studijama. Šta sve ovo ima sa ljudskim pravima? Ima mnogo, jer ne tražim i ne želim ništa više od onoga što su želje i potrebe svih - pristupačnost, dostojanstvo i poštovanje. Ako moram za svaki moj pokret da prvo istražim put - da li ću moći da uđem negdje ili da li su vrata dosta široka, ima li stepenica, da li treba neko da ide sa mnom da mi pomogne... onda je to pitanje ljudskih prava.
Ako vi možete ujutro da odete do pošte i bez ikakve prepreke uđete i završite ono što ste naumili, onda i ja želim tu istu mogućnost. Pominjem poštu, jer sam imao nekoliko neprijatnih iskustava sa njima, a sjetite se samo njihovog slogana - “Pošta je tamo gdje ste vi”. To može da bude i bolnica, ambulanta, apoteka, bilo šta. Da budem iskren, samo želim imati ista prava kao svi drugi.
Primijetio sam i jedno ponašanje koje nikako da krene u dobrom pravcu - a to je nepropisno parkiranje na parking mjestima koja su označena i predviđena za OSI. Prije neki dan, otišao sam do supermarketa i, naravno, sva mjesta označena za OSI, bila su zauzeta. Morao sam da sačekam da vozač koji je tu parkirao izađe iz trgovine i napusti parking, da bih ja parkirao. Naišao je jedan mlad momak, ukazao sam mu na to da je parkiran na mjesto označeno za OSI, da malo pripazi, ali on me je dobro ispsovao, pa i nasrnuo na mene. Naravno, moj automobil je označen i vidljivo je da njime upravlja neko ko je korisnik kolica. Možete li da zamisliti sebe u mojoj situaciji? Naravno, to što se dogodilo nije ni prvi, ni posljednji put, što je najgore, događa se sve češće, ne samo da su parking mjesta za OSI zauzeta, nego da ti ljudi koji tu nepropisno parkiraju žele da se tuku sa nama, sa obezbjeđenjem. I to se sve dešava, jer ne postoji način da te ljude kaznite ako su na privatnom posjedu, kao što je tržni centar, supermarket... tako da smo mi ostavljeni ili zaboravljeni.
Ono što ja radim u toj situaciji je da zovem pauka. Jedno vrijeme sam to toliko puta radio, da su me po glasu poznavali. Potom sam primijetio da pauk na neke lokacije i ne dolazi ili pozovu ljude koji su nepropisno parkirani da sklone auta.
Za kraj, rekao bih još jednom da jesmo daleko stigli, ali imamo još puno posla. Moramo i da malo više slušamo jedni druge, da razmišljamo o potrebama drugih, ne samo o sebi. Neophodno je urediti zakonsku regulativu za parking mjesta označena za OSI, naći način da se zaustavi praksa zaustavljanja vozila na trotoarima...
I da vam ne bude neobično kad vidite da neko dok čekate red propušta stariju osobu, trudnicu ili osobe koje koriste kolica. I, dobro bi bilo da ovako pišemo i govorimo često i da sljedeće godine podvučemo liniju i vidimo da li smo nešto popravili i dokle smo stigli. Da li smo krenuli naprijed, stagnirali ili pošli nazad. Vjerujem da možemo ići naprijed, i da uz malo truda i saradnje možemo mnogo toga da unaprijedmo. Kako je neko pametniji od mene rekao - “promjene počinju u nama”.
I za kraj i jedna izreka Aboridžina koja mi mnogo znači: “Svi smo posjetioci ovog vremena, ovog mjesta, samo smo u prolazu, naša svrha ovdje je da posmatramo, da učimo, da rastemo, da volimo, a onda se vraćamo kući”.
Autor je psiholog, sportista i aktivista za prava OSI
Bonus video:
