Svako nađe način na koji se bori! Neko grubim riječima, neko oružjem, a ja sam odlučila da to bude ljubav i vjera u Boga. Izabrala sam upornost. Izabrala sam strpljenje. Od kada znam za sebe, moj život se sastoji iz manjih i većih borbi, iz kojih sam uglavnom izlazila kao pobjednik. Većinom sam bila sama. Nije bilo lako. Ali to je bila moja borba, borba za bolji život, za bolju i sretniju budućnost..
Ovim riječima Pljevljanka Marsela Sukić započinje priču o svojoj desetogodišnjoj borbi sa multipla sklerozom (MS), hroničnim oboljenjem centralnog nervnog sistema.
Četrdesetjednogodišnja samohrana majka dvoje maloljetne djece trenutno živi u Sarajevu, gdje je nedavno objavila i knjigu pod nazivom Pisma moje duše. U knjizi je detaljno opisala svoje višegodišnje iskustvo u liječenju bolesti, od koje češće obolijevaju žene nego muškarci.
Knjiga je nastala kao njena potreba da pokaže svijetu da “bolest nije kraj i da se oboljeli raduju životu kao i svi drugi ljudi, samo jače jer su osjetili šta neke blagodeti znače”.
”Poruka knjige je da svoju bolest treba prigrliti, ne mrziti i nastaviti živjeti zajedno. Ma koliko teško bilo, na kraju tunela je uvijek svjetlo. Multipla je bolest sa hiljadu lica. Legnete zdravi, ustanete bolesni. Mnogo padova, borbe je potrebno. Ali, ja sam naučila da se ustanem, pažljivo obrišem svaki slomljeni dio, sastavim se i hrabro nastavim dalje. MS je hronično neurološko stanje koje utiče na centralni nervni sistem. To je uzrokovano oštećenjem mijelinske ovojnice, zaštitnog sloja koji obavija nervna vlakna u mozgu i kičmenoj moždini. Ovo oštećenje dovodi do stvaranja ožiljnog tkiva koje ometa prenos signala između mozga i tijela. Trenutno ne postoji lijek. MS može uzrokovati širok raspon simptoma, uključujući umor, poteškoće u hodanju, utrnulost ili trnce u udovima, slabost mišića i probleme s vidom, govorom i koordinacijom. Ozbiljnost ovih simptoma može značajno varirati od osobe do osobe i može se mijenjati tokom vremena”, pojašanjava Marsela koja nakon Sarajeva planira da održi promociju knjige i u Crnoj Gori.
Kaže da život s MS-om može biti težak, ali da je najbitnije održavanje pozitivnog pogleda na život i fokusiranje na stvari koje se mogu uraditi.
”Evo ja ne mogu trčati, brzo se zamaram, može me malo dijete gurnuti i ja padnem, ali imam ruke, mogu pisati, slikati, raditi na foliji. Borba protiv MS-a je cjeloživotno putovanje koje zahtijeva poseban pristup. Spajanjem konvencionalnih tretmana s promjenama životnog stila, alternativnim terapijama i najvažnije pozitivnim stavom, mi sa MS-om možemo upravljati svojim simptomima i živjeti punim plućima. Ono što sam ja shvatila i primijenila je da prihvatim i volim ono što imam”.
Uz ljubav pobijedila sram
Ljubav je, kaže ona, zadržala na nogama i dala snagu da se bori dalje kroz život.
”Kada smo zaljubljeni ili kada smo okruženi ljudima koje volimo, osjećamo se sretnije i zadovoljnije, puni života”.
Prve simptome bolesti osjetila je nakon rođenja prve kćerke, koja danas ima jedanaest godina. U početku se liječila u Sarajevu, ali joj je, kako ističe, konačnu dijagnozu utvrdila doktorka Sabrina Hadžiosmanović iz pljevaljske bolnice.
”U početku moje bolesti bilo me stid da izlazim. I kad bi izašla, bilo je to uz pomoć moje djece. Čvrsto bi se držala za njih da ne bi drugi ništa primijetili. Bilo me sramota da padam, da trebam pomoć, da sam bolesna. Ali, pobijedila sam sram i nije mi pala kruna s glave. Mnogi su me čak i vrijeđali govoreći mi da sam pijana jadnica, jer se teturam kad hodam jer je moj centar za ravnotežu poludio. Ja imam MS i to me ne čini manje ženom. I ja imam pravo na sreću. Ništa manju nego drugi ljudi. Imam pravo na izbor, na greške, na padove, a imam pravo i na uspjeh - ma koliko to nekome zvučalo čudno. Živim i dalje. Borim se, da moja bolest ne utiče mnogo na moj život. Imam pravo na vezu, brak, kao i drugi ljudi. Imam pravo na život”.
Odakle nekom pravo da sudi
Zamjera ljudima koji sude o drugima koji su izabrali da budu jaki i slušaju svoje srce, bez obzira kakav im je život i ma koliko teško bilo breme koje nose.
”Odakle nekome pravo, da mi upućuje pogrdne riječi, zato što moj centar za ravnotežu poludi i hodam kao pijana? Odakle pravo da osuđuju, što se pridržavam za štap ili svoje dijete, jer ne mogu samostalno hodati!?
Zašto ljudi vole da gledaju druge? Šta rade, kako žive, kako izgledaju za svoje godine... Pustite tu osudu i prije nego što taj svoj otrovni komentar bacite na mene ili druge, pogledajte malo za promjenu sebe. Jesu li sto odsto sigurni da će uvijek biti zdravi?
Da im obične stvari, koje se podrazumijevaju, neće biti lake. Zato im poručujem da prije nego mene i meni slične ljude popljuju, sjete da nisi u mojoj koži, i ne koračaju mojim koracima”.
Naučila je, ističe Marsela, da može imati lijep i bogat životi i pored ograničenja koja joj je donijela bolest.
”Skužila sam da odgađam svoj život dok mi ne bude bolje, kad budem zdrava, kad ću moći ovo, kad ću moći ono.
I onda sam skužila, a što ako nikad neću biti bolje? Isplati li se čekati nekog ko nikad neće doći”.
Bonus video:
