Radulović: Na srozavanje svih vrijednosti umjetnici ne smiju ćutati

Radulović podsjeća da “jako mali broj „sretnika“, i vani, a kamo li ovdje, može živjeti od onoga što stvara”.
350 pregleda 2 komentar(a)
Marina Radulović, Foto: URA
Marina Radulović, Foto: URA
Ažurirano: 13.09.2017. 10:27h

Uprkos uvjerenju javnosti da Crna Gora njeguje umjetnost, naročito odgajenog na nebrojeno puta ponovljenoj sintagmi „zemlja slikara“, institucije države u čijoj je to nadležnosti nisu osmislile održiv sistem podrške umjetnika, kazala je poznata crnogorska akademska umjetnica i predstavnica Građanskog pokreta URA Marina Radulović.

Radulović je poznata akademska slikarka, građanska aktivistkinja i članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a u pokretu URA je zadužena za pitanja umjetnosti.

“Na stranu to što su upitne i same institucije zbog formalnosti svog postojanja, da li je u pitanju indolentnost, neznanje ili puka nezainteresovanost, teško je procijeniti. Ili možda nije. Ono što je vidljivo, a lako i sigurno preuzeto kao „dobar“ uput prošlosti, jeste lijep dekor koji daje mladoj nam državi. Tako jedan broj ovdašnjih umjetnika svjesno, a drugi, ostvareni na strani, bez svog udjela, samom činjenicom što su za Crnu Goru vezani mjestom rođenja, služe kao Potemkinova sela vlasti. Otud još uvijek po kuloarima, ređe javno, opstaje izraz „dvorski umjetnici“. Aluzija je potpuno jasna i vuče korijen iz vremena kad umjetnost/umjetnik nisu mogli opstati bez pokroviteljstva jakih mecena. I to je usud koji ih prati manje više i danas”, ukazala je Radulović.

Ona podsjeća da “jako mali broj „sretnika“, i vani, a kamo li ovdje, može živjeti od onoga što stvara”.

“Najčešće moraju imati uposlenje, menadžere, producente, ljude koji za pozamašan procenat žive od toga što oni stvaraju. Naravno, ako ih dobro unovče. Ovdašnjim umjetnicima ostaje samo uposlenje. I partijsko uhljebljenje. Politički centri moći su najčešći promoteri događanja u umjetnosti, što ih, naravno, kompromituje u očima onih koji promišljaju van trenutnih društvenih datosti. A kako drugačije promišljati umjetnost? Nije li umjetnik po prirodi svoga postojanja esencija stvaralačke slobode? Koliko mu samo patnje i sopstvene inhibicije nanose, a kamo li društvene”, ukazala je Radulović.

Radulović objašnjava da je “polemički upereno pitanje - ima li umjetničko djelanje pojašnjenje u nekoj obavezi prema društvu ili to duguje sebi u potrebi da učini vidljivim intimno jezgro svoga bića, ostaje na margini”.

“Zdrava polemika, kritika u pravom smislu riječi (ne skup retoričkih arabeski koje, po pravilu, imaju za cilj promociju znanja pisca teksta, pa tek onda podršku umjetniku), tribine i javne rasprave skoro da i ne postoje. Niko ne dira u „osinje gnijezdo“ interesa, lično i prizemno shvaćenih odnosa, zauzetih pozicija. O angažovanoj umjetnosti nema ni govora ili ima samo u prikrivenim formama. Iako nije eksplicitno rečeno da je umjetnik balast na plećima države, kroz njegov zavisan odnos se to poručuje. A šta je u centru svih tih problema? Odgovor je jasan – novac”, kazala je Radulović.

Ona podsjeća da “ako je savremeno doba otvorilo nove mogućnosti, istovremeno je, zbog profita, na velika vrata uvelo komercijalu i, još gore i pogubnije, kič i šund, a na marginama civilizacija i jeftinu, trivijalnu zabavu koju pokušava proturiti kao umjetnost”.

“Tada na scenu mora da stupi država. Država, njene institucije, kao ujedinjena volja naroda iskazana i predstavljena kroz najbolje i najkompetentnije ljude, a koja po prirodi stvari brine o svom identitetu, postojanju i duhovnosti, mora da istupi i postavi norme. Ako želi, naravno... i ako joj odgovara. Sva je prilika da joj to ne odgovara. „Hljeba i igara“ – poručuje nam država. A umjetnici ćute”, zaključila je Radulović.

Bonus video: