Borjana Radulović ima 16 godina, osoba je sa potpunim oštećenjem vida i aktivistkinja Udruženja mladih sa hendikepom.
Samostalnost je za nju jako važna, poručila je danas sa Trga nezavisnosti u Podgorici, gdje je u podne obilježen 5. maj, Dan samostalnog života osoba sa invaliditetom (OSI).
"To je isto kao pravo na slobodu, na izbor, pravo na život. U svojoj svakodnevnici često nailazim na razočarenje i nerazumijevanje okoline. Obuku hoda uz pomoć bijelog štapa nikad do sada nisam imala, zato što u Crnoj Gori nemamo peripatologa. Mnogo volim da učim, i do sada sam uvijek imala odlične ocjene, ali znam da ću se i na fakultetu suočavati sa poteškoćama zbog nesnalaženju u prostoru, nepristupačnosti literature, nedostatka servisa podrške... Nadam se da će se moja velika želja za učenjem jednom moći iskazati na način da budem vrijedan i aktivan član svoje zajednice. Mislim da će mi trebati i asistent u nastavi, za tako nešto je potrebna podrška sistema i društva", rekla je Radulović.
Ona je učenica prvog razreda srednje škole, pravno-administrativni smjer, u Resursnom centru za djecu i mlade Podgorica. Završila je i nižu muzičku školu.
Samostalan život bi se trebao podrazumijevati za sve ljude i trebao bi da bude suština odrastanja, sazrijevanja i življenja, ali se osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori i dalje bore za to pravo, poručila je Marija Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).
"Kada su u pitanju OSI, za njih se podrazumijeva da su manje sposobne za donošenje odluka, što je suština samostalnog življenja. Mi ne tražimo da sve uradimo sami, neki od nas to i ne možemo, i ne moramo. Ne postoji čovjek na ovom svijetu koji sve može sam, kao što ne postoji čovjek koji ne može ništa sam", kazala je Vujačić i dodala da OSI zato i moraju da govore o tome da imaju pravo na samostalan život.
To, kazala je ona, mora da podrazumijeva i pravo na obrazovanje, rad, ekonomsku nezavisnost.
"Što je jedan od ključnih preduslova da bismo samostalno donosili odluke i sprovodili ih uz podršku drugih kada je ona potrebna, a ta podrška odnosi se na institucije, koje su dužne da, osim garancija, poštuju ljudska prava OSI. Konkretno, ovo znači da su dužne da sprovode usluge podrške za život u zajednici, da ih omogući, da se one ostvaruju", kazala je ona.
Umjesto toga, kako je rekla, u Crnoj Gori je decenijama prisutna podrška kroz institucije rezidencijalnog tipa, gdje su OSI smještene tokom cijelog života ili dugo borave u njima.
"Ne znači da one nisu potrebne, da nisu važne, ne znači da u nekom periodu one nisu rješenja, ali one ne smiju biti jedina opcija, jer onda nema izbora", kazala je Vujačić.
Kako je rekla, u Crnoj Gori je danas jako mali broj OSI koje su ostvarile pravo na personalnu asistenciju.
"Što je usluga podrške za život u zajednici, koja je pravo OSI i smatra se preduslovom samostalnog življenja", pojasnila je ona.
Poručila je porodicama OSI da ne budu previše zaštitničke prema svojim članovima, jer su nekada takva ponašanja "pogubna za njih same, i ne može se osoba razvijati i napredovati".
Događaju su prisustvovali Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković i predstavnici Glavnog grada - Jelena Borovinić Bojović, Luka Rakčević i Vasilije Čarapić. Na Trgu nezavisnosti nije bilo nikoga iz Vlade. Vujačić je kazala da jesu uvijek dobrodošli, ih da ih nisu pozvali da govore, jer su imali dovoljno vremena da rade na onome što je od njih zahtijevano i što je, kaže ona, i njihova dužnost.
A mogli su, poručuje Vujačić, "mnogo više i bolje".
"Ukinuli su Direktorat za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije, koji je postojao u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava u proteklom periodu, ranije u Ministarstvu pravde i ljudskih i manjinskih prava i da još, za godinu, nisu formirali Savjet za prava OSI, što bi bio drugi institucionalni mehanizam saradnje između organizacija OSI i Vlade, odnosno državnih organa", kazala je Vujačić.
Dok je Vujačič govorila, Dejan Tmušić iz cetinjskog udruženja za prava OSI, na kratko je njene riječi prevodio na znakovni jezik.
"Do malog broja njih će doći naše poruke, jer mali broj njih je u prilici da u stvari i nauči čak i znakovni jezik", rekla je Vujačić, dodajući i da je u Crnoj Gori jako malo sertifikovanih tumača, od kojih su mnogi ili samouki ili su se obrazovali van države.
Dodala je i da se u Crnoj Gori na znakovnom jeziku, kao stalna, emituje samo jedna emisija, kratki dnevnik, ali da su i informacije koje se plasiraju u toj emisiji irelevantne u odnosu na vrijeme trajanja.
"U pet minuta bi bilo važnije čuti šta se sve dešava u Crnoj Gori. U institucijama sistema ne postoji usluga prevoda na znakovnom jeziku, niti postoje obučeni koji koriste znakovni jezik. Postoji u Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti usluga koja se zove tumačenje na gestovnom jeziku, iako nikada nije zaživjela u praksi. Dobila sam informaciju i da Ministarstvo rada i socijalnog staranja planira da je izbriše iz Zakona. Valjda nešto što se ne sprovodi, treba i izbrisati da ne postoji", kazala je Vujačić.
Podsjetila je da su iz UMHCG više puta, na adrese više Vlada, upućivali inicijativu za usvajanje zakona o znakovnog jeziku kao jeziku u službenoj upotrebi.
"Jer smo jedina država u regionu koja nema taj zakon. Nije da nam je falilo iskustva, da je falilo uporedne prakse i znanja, ali očigledno fali volje i spremnosti da se preuzme odgovornost za jednu populaciju koja je zapostavljena i vrlo često u sopstvenim getoima, jer su prosto prinuđeni da se oslanjaju jedni na druge i ni na koga drugog", poručila je Vujačić.
Tmušić je rekao da je znakovni jezik naučio je od roditelja, koji su bili osobe sa oštećenjem sluha i govora.
"Kroz njihov život sam osjetio sa koliko barijera i predrasuda se susrijeću u društvu i koliko je društvo nesenzibilisano, posebno institucije", poručio je on.
"Medicinske ustanove nemaju znakovnog jezika i imamo primjera da dosta ljekara kažu te osobe ne sarađuju sa njima. One sarađuju sa njima, nego medicinske ustanove nemaju gestovnog tumača", poručio je Tmušić.
Bonus video:
