Čogurić: Priroda nema nacionalnost

“Ekopatriotizam” je stav. To je stav da se ono što je u nama reflektuje spolja, konkretno odslikava na životnu sredinu. Stav da se priroda voli i brani, jer priroda nema nacionalnost, niti bilo kakvu pripadnost

16952 pregleda 102 reakcija 17 komentar(a)
Rukavice ću odložiti kada se umoirim: Ivana Čogurić, Foto: Privatna arhiva
Rukavice ću odložiti kada se umoirim: Ivana Čogurić, Foto: Privatna arhiva

Prije više od dvije i po godine pet dama je odlučilo da patriotizam dokažu tako što će umjesto zastava “raširiti” kese za smeće, što će parole zamijeniti rukavicama i što će krenuti u “veliko spremanje” Nikšića rukama, a ne floskulama. Riješile su da pokažu da nije sramota biti kulturan, da Trebjesu moramo “skinuti sa inhalatora” jer “pluća grada” odavno teško “dišu”, da nakon što su “umili” prostor oko Krupca, pokušaju to isto da urade sa prostorom oko Carevog mosta, da Bistricu učine dostojnom imena, dokažu da Gračanica nije mrtva rijeka... I probude svijest i savjest građana, odgovornost i profesionalizam institucija. Sa njima su, kesu uz kesu, bili i članovi “Eko bontona”.

Ponekad se čini kao da se stvari nijesu pomjerile s mrtve tačke, jer deponija i smeća ne fali, da “prosipaju iz šupljeg u prazno”, jer po nekoliko puta čiste iste lokacije, da se naprijed ne može, a nazad neće, i ne žele. One su “Ekoptriotizam”, a jedna od njih koja je neočekivano postala popularna je Ivana Čogurić, djevojka koja je kažnjena sa 500 eura, jer je smeće koje su pokupili sa prostora oko Carevog mosta završilo ispred Komunalne policije. “Ništa lično” bio je slogan njihovog performansa. Ništa lično, odgovori i načelnik Komunalne policije i napisa joj kaznu. Ništa lično, poručiše nevladini aktivisti, građani, advokati... i pružiše Ivani podršku.

Završili ste sportsko novinarstvo i stigli u nevladin sektor, ali i u “Prst u oko”. Zašto sportsko novinarstvo i šta je to “Edukativni poredak Mama”?

Sportsko novinarstvo… Uh, kako mi je to sad daleko. Malo da bih udovoljila porodici, jer me oni ipak najbolje poznaju i znali su da ako krenem putem, na primjer, istraživačkog novinarstva ili da izvještavam kao ratna novinarka, što mi je uvijek bio najprimamljiviji vid izvještavanja, da ću sebe možda izložiti riziku. Malo zbog toga, malo jer sam i ja toga bila svjesna. Mada kad pogledam sadašnjost, imali su razloga za brigu.

Do skoro sam radila kado radijska voditeljka i novinarka za Radio ‘S’. Tu sam imala svoju emisiju i poziciju urednice ujedno, međutim uz “Ecopatriotizam” je došla volja da se ‘latim’ posla koji će moći dodatno da pomogne društvu da stane na noge, stoga sam i osnovala NVO “Edukativni poredak Mama”, sačinjen isključivo od žena. Trenutno radim na tome da osnažim žene i mlade u Crnoj Gori, ali i na tome da se suzbije vršnjačko nasilje. Tu je i radio ‘Krš’ gdje jednom mjesečno, posljednjeg ponedeljka u mjesecu, zajedno sa koleginiciom iz “Ecopatriotizma”, Elidom Adrović, uređujem i vodim emisiju ‘Prst u oko’. Tom emisijom pretresamo bitne teme, od društvenog značaja, ukazujemo na probleme i iznosimo istinu na vidjelo.

Umjesto sa mikrofonom ili notesom u ruci, Nikšićani vas znaju kao nekoga ko je prije dvije i po godine odlučio da pokuša da “pospremi” grad. Zašto rukavice, kese i akcije čišćenja?

Iz sopstvene potrebe da boravak u prirodi bude onakav kakav treba da bude - prirodan i čist. Kapitalizam nas uništava. Posao, stres i sve teško što ide uz svakodnevicu treba i mora da se umanji boravkom u prirodi. Ukoliko nam je priroda zagađena, kao što i jeste, onda će posjete doktoru i psihologu biti još skuplje, a u našem sistemu, uz ovakav stil života, ne plaćamo samo kesom kafe da prije reda dođemo na red kod doktora, ili kovertom i flašom rakije ako je riječ o operaciji, plaćamo u velikom broju slučajeva isključivo životom. Kupljenje otpada je besplatna terapija. Vjerujte mi na riječ.

Šta je to “Ecopatriotizam”?

“Ecopatriotizam” je stav. Stav da se ono što je u nama reflektuje spolja, konkretno odslikava na životnu sredinu. Stav da se priroda voli i brani, jer priroda nema nacionalnost, niti bilo kakvu pripadnost. Ona ima granice, ali samo na mapi, a njih je čovjek ocrtao. Ona ne pripada čovjeku, jer čovjek pripada njoj – od nje živi i njome žeđ i bol gasi.

Iza vas je više od 150 akcija, pred vama ko zna koliko. Koju akciju posebno pamtite, a koju bi željeli da zaboravite?

Uvijek ću pamtiti prvu jer ona je bila sasvim spontana i tako prelijepa. Posljednji dan marta, ulice zbog korone prazne, tri žene, kese za smeće i gomila otpada. Zalazak sunca i pridruživanje četvrte žene. Formiranje pokreta za koji nijesmo ni slutile da će dovde dogurati. Deset dana nakon prve akcije imale smo i petu članicu i evo nas i dalje, u istom broju, uprkos svemu.

Želim da zaboravim svaku gdje smo tokom čišćenja naišle na tek tako bačena tijela kućnih ljubimaca, životinja generalno. Nepojmljivo mi je to da neko tek tako može to da uradi. Ipak su, makar jednom, pomazili to biće, ili je ono iskazalo nježnost ka njima.

Vjerujete li da se može doprijeti do svijesti građana i smeta li Vam što se mali broj sugrađana odaziva protestima koje organizujete?

Pitanje je da li možemo doprijeti do svijesti političara koji svakodnevno kroje svijest građana. Mogu vam reći da su je ‘iskrojili’ kao da je kroje krvniku, a ne sugrađanima pored kojih prolaze i sa kojima žive.

Ne smeta mi loš odziv, jer to je nabolji pokazatelj koliko je strah ukorijenjen u našem društvu. Strah u kombinaciji sa pasivnošću, ali i činjenicom da je naš narod izgubio svaku nadu, dobro se predao i u velikom broju nije zainteresovan za sopstveni život.

Primjećujete li da je nakon glasne kritike ekoloških aktivista i novinara situacija na terenu bolja, a rad nadležnih službi/preduzeća ažurniji?

Golim oko ne svjedočimo tome da se nešto promijenilo, jer nam građani Nikšića i dalje šalju slike sa orgomnim količinama otpada koje prelivaju preko kontejnera. Dakle, Komunalno preduzeće nastavlja istim tragom. Međutim, prema riječima insajdera iz sektora Komunalne policije, ista se priprema za neke izmjene u radu, reorganizacija u skladu sa datim mogućnostima. Koliko će se ta priča pretvoriti u djelo moraćemo da sačekamo da vidimo. Međutim još nakon prvog pro(test)a koji je bio 20. maja, obećali su da će pojačati patroliranje i hvatanje počinioca koji zagađuju životnu sredinu sve dok im Agencija za zaštitu ličnih podataka ne izda saglasnost da postave kamere za nadzor. Za to obećanje ne možemo reći da je ispunjeno.

Nakon napisane kazne podrška je stigla sa svih strana. Šta za vas ova kazna predstavlja?

Kazna je samo dokaz, onaj da su nam trenutni donosioci odluka obećali slobodu i demokratsko društvo, a pružili sve sem to. Stara škola, nova garda. Lokalne ustanove moraju da se dozovu, jer i one žive okruženi istim otpadom kao i mi. Ako im nije do života građana, je li im do njihovog života? Izgleda da oni pripadaju onoj grupi koja je izgubila interesovanje za sopstveni život.

Iako se čini da je ekološka Crna Gora još uvijek utopija, kada će Ivana odložiti rukavice i ima li nade za prirodu, pored nas ovakvih kakvi jesmo?

Rukavice ću odložiti kada se umorim. Priroda će se obnoviti, ali će čovjek sam sebe istrijebiti.

Ako nije tajna – o čemu Ivana mašta?

O danu kada će, vjerovali ili ne, živjeti posred Šavnika, imati svoju malu radijsku stanicu, izvještavati grupici lokalaca o slatkim temama, pisati knjige i kolumne i jesti dunje za doručak bez da joj neko stalno govori – zaboljeće te želudac, na prazan stomak to jedeš.

Bonus video: