U uslovima nedostojnim čovjeka žive osamdesetogodišnja starica i njen gluvonijemi bratanić: Tuga gdje god se okreneš

Ne zna se da li je krov u lošijem stanju spolja ili iznutra - pleh uništen, grede gole, šupljine na sve strane

58196 pregleda 168 reakcija 56 komentar(a)
Krov potpuno propao, Foto: Svetlana Mandić
Krov potpuno propao, Foto: Svetlana Mandić

Sad sam došla ništa na ništa. Ostarila, opatila, ojadila, paščad su mi prije četiri godine pojela konja pred kuću. Sad me je nužda naćerala velika. Ova kuća što je moj pokojni brat na svoj čekić pravio, sva je propala, krov posebno. Grede otrulile, pleh uništen i ne znam kad je gore - kad je vjetar, snijeg ili kiša. To je sve kapalo, jadilo, to je lelek, majko. To iz aviona čovjek vidi, da je ne znam đe...

Tako priča osamdesetogodišnja Nikšićanka Jelena Adžović, poznatija kao Čena, kojoj se na licu vidi težak život.

Jelena Čena Adžović
Jelena Čena Adžovićfoto: Svetlana Mandić

Svaka bora priča za sebe, ali nažalost, mnogi su decenijama na te priče ostali gluvi i nijemi.

Taman, kao što je gluv i nijem i njen pedesetogodišnji bratanić Safet Adžović, koga je Čena podigla i koji živi sa njom, ali i bezuspješno bije bitke.

Safet Adžović
Safet Adžovićfoto: Svetlana Mandić

“Uzela sam deset tovara drva. I furunu sam uzela, ali džaba ložim kad je voda svuda. Pada na mene, na krevet, na šporet. Pogotovo u Safetovoj sobi kaplje. On je teški nervni bolesnik. Ponekad je u bolnici, nekad kući. Uzela sam ga kod sebe kad mu je bilo tri godine, kad je moj brat poginuo... Stavim ovdje kante, šerpe, ali džaba. To je čitav krov uništen, plafon pao, pleh uništen, nešto vjetar odnio. Gledam kad će ona greda panuti, da prije poginemo no što mislimo od Boga, da nam Bog uzima dušu”, jada se Čena, dok pokazuje krov, ali i Safetovo sobu koja se teško može riječima opisati.

Ne zna se da li je krov u lošijem stanju spolja ili iznutra - pleh uništen, grede gole, šupljine na sve strane, a tuga gdje god se okreneš.

“Kad bi nam ovaj krov popravili. Nužda me naćerala, pa sam pravila neke molbice, jadila. Pomogli su mi ovaj naš predsjednik sa 200 eura, i iz ove Vlade sa 300”, kaže Čena.

Jelena Čena Adžović
foto: Svetlana Mandić

Ona iz novčanika vadi novac koji čuva jer se nada da će joj još neko pomoći i da će uspjeti da stave novi krov prije nego se, kako reče, desi neka nesreća.

“Nemam više života. Na muku sam ti. Patim namučena. A nisam ni dobrog zdravlja. Imam onu bolest zagušu”, kaže i pokazuje aparat za kiseonik.

Jelena Čena Adžović
foto: Svetlana Mandić

Adžovići žive u naselju ispod Trebjese i Čena kaže da dok je suprug bio živ, a ona mlađa, sve je lakše bilo.

Rajzo je, kaže, radio u Željezari, pravio je i kotlove, a ona bi sakupljala sekundrne sirovine.

“Dok sam bila mlada, imala sam konje, radila s njima. Eto kola su mi još tu. I tako do starosti, do lopate. Dok sam radila, nikome nisam dosadila. Dobavljala sam, jadila, nalazila željezo po otpadu, ‘ranila djecu. Rajzo radio na Željezaru, pravio i kotlove, i tako od mjesta do mjesta. Ako od familija, ili od seljaka, nijesam dobila krtolu, brašno ili ljeb, često nisam imala šta đeci za večeru da dam. Uglavnom bila i žedna, i gladna, i gola, i bosa, ali nisam se žalila. Neko bi dao robu, neko hranu, i živjeli smo od vas. Spasili ste nas”, kaže Čena.

U vazduhu je ostala da titra neizrečena rečenica - i opet ćete, nadam se.

Bonus video: