Juče je u Nikšiću, poslije kraće i teške bolesti, preminuo Nebojša Radović, fotograf sa perom u ruci, pisac sa fotoaparatom oko vrata. Bio je jedan od najpoznatijih nikšićkih fotografa i autor knjiga kratkih priča „Zanoktica“, „Trun“, „Baobab“ i „Ušur“. Posljednju knjigu, „Ušur“, koju su čitaoci sa nestrljenjem čekali, a on čekao da se mastilo osuši, prošlog mjeseca su objavili njegova porodica i prijatelji, kao poklon iznenađenja za njegov 59. rođendan.
“Ako me išta ubije, onda će to biti gospođa Emocija. Sve sam joj dao, i sve je uzela. I neka je... I ne žalim. Jer bila je i naslađi otrov, i najgrči lijek... Bila je sve”, govorio je Radović koji se cijelog života bavio fotografijom, a korona ga „natjerala“ da se lati pera i da emocije, kojih je imao napretek, ukoriči.
„Ovo nije ‘Svijet čekanja’,ovo je ‘Svijet nuđenja’. Bilo kojim poslom da se bavite i koliko god bili dobri u nečemu, morate da shvatite da sve zavisi od vas samih. Znači, ako tražite posao onda ćete ga i naći. Skandinavci imaju izreku koja me je oduševila i koja je potpuna kontra našem načinu razmišljanja! Mi kažemo: ‘Ko visoko leti-nisko pada’. A oni kažu: ‘Ako visoko nišaniš - visoko ćeš i da pogodiš’“, kazao je Radović za „Vijesti“ prilikom njegovo izložbe fotografija „Crno-bijela duga“.
I „nišanio“ je visoko, iako to često ni sam nije znao, niti namjeravao. Posebno nije znao da će, kada je odlučio da fotoaparat ostavi da malo odmori, da promijeni alat i da riječima “naslika” dušu, da kratkim pričama osvježi svoje, ali i naše sjećanje, njegove priče toliko „visoko poletjeti“.
Znao je da je „u prkosu moć, a u inatu volja“, da je „u vjerovanju magija i snaga“, nije želio da „smoči ni priče, ni život“, da taktizira, već samo da bude iskren. Želio je da piše dok mu se piše, dok „ima olovke“. I pisao je. Njegova proza je pitka poput poezije, jer, kako je volio da kaže, ne ide "ni kolač bez šećera, ni jelo bez soli", svjestan da u životu ne ide sve glatko, da i on ponekad mora da zaboli. Kratke priče su postale njegov zaštitni znak. Kao i fotoaparat. I na papiru, i na fotografiji, znao je da “razlije” svoju dušu - satkanu od emocija, natopljenu strašću i začinjenu tišinom.
“Kako ljudi neprimjetno prestaju da se šale i smiju. Zaboravićemo da to umijemo. Život postaje ozbiljna stvar. A nije bio. I ne treba da bude”, govorio je Radović koji je knjigu „Baobab“ potpisao prstom – desnim kažiprstom kojim je, kako je to u šali isticao, „kljucao“ priče.
I koji nije dozvolio životu da postane previše ozbiljan. Jednom je „Vijestima“, na pitanje ko je u u stvari Nebojša Radović, kazao:
„Poznajemo se on i ja još od djetinjstva. Sjajan momak i dobar komšija. Možda pomalo povučen i zamišljen… U stvari, mislio sam do skoro da ga poznajem. Promijenio se nešto. Drugačije se češlja”.
I bio je drugačiji. Ne zbog frizure, nego zbog sebe.
„Plan je da živim i volim. I da na tom putu još nešto uradim što će ostati iza...Neće se moći živjeti od mene. Biće me svuda. Sve dok jednog dana ne presušim i ostane samo prazno korito da podsjeća da sam nekada tekao”, riječi su fotografa i pisca koji će sjutra u 14 časova biti sahranjen u Nikšiću, na groblju iza manastira.
Bonus video:
