Uglavnom svi koji me znaju, znaju da na tastaturi “kucam” jednim prstom, osam do deset sati dnevno. Međutim, rijetki znaju da mi je skoro dvodecenijsko danonoćno “kucanje” na tastaturi “došlo glave” - stradali prsti, a jedan od razloga je (zlo)upotreba kažiprsta.
Onda je krenulo moje putešestvije od ljekara do ljekara. Jedan od savjeta doktora iz risanske bolnice, što u šali, što u zbilji, bio je da me redakcija pošalje makar mjesec da “istražujem” po Institutu “Dr Simo Milošević” i iskoristim sve blagodeti blata, masaža, vježbi...
Njegov beogradski kolega imao je još originalniju ideju - da angažujem nekoga ko će da “kuca” na tastaturi, a ja da diktiram. Predlozi nikšićkih i podgoričkih ljekara bili su slični.
Nakon višegodišnjih “lutanja”, raznoraznih terapija, i (ne)usvojenih savjeta, ljekari rekoše da mi preostaje samo da “stisnem zube” i trpim bol, prste mažem gelom i pijem biljne tablete zanimljivog naziva - “Joint”. I onda, sasvim iznenada, kako to uostalom u životu biva, dobih poziv iz Instituta “Dr Simo Milošević” da budem dio novinarske ekipe koja će četiri dana biti njihov gost i imati ulogu pacijenta. Ma kakva “uloga” - ja sam pravi pacijent za njih.
OSMIJEH LAJTMOTIV
Iako nikada ranije nijesam ušla u zgradu Instituta, odlično znam gdje se nalazi. Međutim, ulazak sa suprotne strane me prvog dana malo zbunio, pa sam počela da sumnjam da li sam na pravom mjestu. Brzo su me razuvjerili direktor i zaposleni.
Prvo što sam primijetila je ogroman hol i osmijeh. Kao da zaposlenima u opisu radnog mjesta stoji da im osmijeh mora biti “lajtmotiv”. Obasipaju vas ljubaznošću, predusretljivošću, osmijesima. Naravno, ipak smo mi novinari, pa žele da što bolji utisak ostave. Ali... pogriješila sam. Takvi su i prema ostalim pacijentima, jer nije valjda da su njih oko 600, koliko se trenutno nalazi u Institutu, svi iz novinarske branše.
Menadžment nas je dočekao priganicama, lozom i sokom i poželio nam da narednih nekoliko dana banja bude i naša kuća, jer tako je doživljavaju izgleda svi koji dođu tamo.
Doktorice koje su nas pregledale, i ono što je jako bitno, saslušale, prepisale su nam “sve i svašta” - od manuelne masaže, preko bazena i neizostavne kineziterapije, do podvodne tuš masaže i čuvene peloidne aplikacije (blata).
I dok ćemo narednih dana imati status “pravih” pacijenata, prvog dana smo bili privilegovani gosti. Nijesu nas samo dočekali priganicama, nego su nas nakon ručka poveli u obilazak Titove vile i organizovali posebnu večeru na kojoj su nas izvršni direktor dr Zoran Kovačević, i koordinatorka za medicinska pitanja dr Marija Obradović, upoznali sa istorijatom Instituta, postojećim terapijama, finansijskom situacijom, planom restrukturiranja. Ali i podsjetili na borbu za spas ustanove koja postoji 76 godina i prepoznata je kao uspješan i kvalitetan rehabilitacioni centar, kada su znanje i usluge u pitanju, prije svega, širom regiona, ali i, zahvaljujući Norvežanima, po skandinavskim zemljama.
OD VIŠIJA, PREKO TITA, DO NOVINARA
Prva terapija - manuelna masaža. Dok uživam i dok me spretne ruke fizioterapeutkinje opuštaju, razmišljam kako bih ovako mogla cijelog života. Tek sada vjerujem u citat koji sam pronašla na Internetu - “tokom masaže ulazite u svijet u kojem ne postoje stres, umor i bol”.
Bazeni i kade su napunjeni mineralnom vodom - druga prirodna blagodet Igala (prva je blato). Pamtim vježbe, pokrete, savjete. Valjaće mi, jer dosta toga mogu da primijenim i kasnije. Gledam koleginice - pažljivo slušaju, ponavljaju vježbe i pamte. A da smo bile dobre učenice pokazale smo kasnije, kada smo bez fizioterapeutkinje otišle u bazen i ponovile vježbe. Iako nijesmo dobile da odradimo “domaći zadatak”, ova “petica” nam je svima bila bitna.
Kineziterapija je, kažu zaposleni, srce Instituta. Možda je enterijer u banji na “aparatima”, potreban mu je “bajpas” da preživi - ali “srce” odlično radi. Uvjerila se u to i novinarska ekipa. Za svakog posebne vježbe, u zavisnosti od problema koji imamo. Tako je i za ostale pacijente. Uz vježbe dobijate objašnjenje koji dio tijela koja vježba jača, ali i učite kako da ih sami radite kada se vratite kući.
“Kineziterapija je zaista srce Instituta. Sve terapijske procedure prilagođene su individualno svakom pacijentu, odnosno njegovom problemu. Što je još važnije - pacijenti se edukuju kako kada odu kući da nastave da rade na pravilan način vježbe da bi njihovo funkcionalno stanje bilo na maksimalnom mogućem nivou”, kaže dr Obradović.
Pribilježila... i zapamtila.
Za kraj terapeutskog dana - blato.
“Resurs je prepoznat i prije Drugog svjetskog rata, pa je tako 1935. godine, francuski ‘Vishy’ (Viši), danas čuveni svjetski kozmetički brend, prepoznao ljekovita svojstva peloida i dao sertifikat”, objašnjava direktor Instituta, dr Kovačević.
Ako je blagodeti igaljskog blata mogao da koristi doživotni predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, mogu vala i ja.
Izdržah i tu “blagu” temperaturu blata od 42 stepena, “zaradih” i crveni pečat na koljenima jer prećutah da prijavim (ne)dozvoljenu vrelinu (pečat je nestao nakon nekoliko sati), i zaključih da nijesu Tito i ostali bili “ludi”. Ako ovako prija njegova kratkotrajna upotreba, mogu misliti kakvo tek dejstvo ima njegovo višednevno korišćenje.
EX YU PAKET NAJPRODAVANIJI, OBAVEZNO UVESTI I NOVINARSKI
“Smještajni kapaciteti su komforni. Istina, vidi se da su zub vremena i neulaganja u prethodnom periodu uradili svoje, ali planom restrukturiranja, koji podrazumijeva spasavanje Instituta, situacija će se promijeniti. U toku ove godine biće riješene sve zaostale obaveze koje je Institut u prethodnom periodu imao, a u naredne tri godine biće uloženo oko 60 miliona eura u renoviranje druge faze Instituta, koji ćemo podići do nivoa od četiri zvjezdice. Insitut ima potencijal, put oporavka je nacrtan kroz plan restrukturiranja i nadam se da će se taj put redovno pratiti i da će svi pokazati jednaku agilnost, uključenost i posvećenost, kao što pokazujemo mi ovdje”, ističe direktor.
U pravu je - dobro se vide “godine” Instituta, ali mora se priznati da znanju zaposlenih i kvalitetu usluga ne treba nijedna zvjezdica više. Imaju ih dovoljno. Znaju to najbolje kako domaći, tako i inostrani pacijenti.
“Norvežani, koji su godinama bili naši vjerni pacijenti, su radili ozbiljnu cost benefit studiju koja je pokazala da im se na godišnjem nivou više finansijski isplati da pošalju pacijente u Crnu Goru ili Tursku, nego da ih ne šalju, jer su nakon povratka iz Igala produktivniji, efikasniji, manje idu na bolovanje, manje koriste ljekove, manje, kako su naveli, sve to košta državu”, kaže Obradović.
Ovo joj o “produktivnosti i efikasnosti” ništa nije trebalo. Srećom, samo sam prošla dvodnevnu terapijsku proceduru, pa ćemo zaboraviti na moju dodatnu produktivnost.
“Nedavno smo posjetili sličan rehabilitacioni centar u Njemačkoj i ta posjeta nas je ohrabrila, jer nam ne treba mnogo da dostignemo njihov standard. Znanje za izvođenje procedura imamo, a nakon rekonstrukcije imaćemo i mi bolje uslove”, kaže Kovačević i dodaje da im je posljednjih desetak godina najprodavaniji tzv. ex YU paket.
“U Crnoj Gori gotovo da nema porodice čiji makar jedan član nije bio u Institutu i svi imaju jako pozitivan efekat i rezultat”, kaže Marija Obradović.
“Zapade” me da ja budem predstavnik moje porodice. Srećom. I upravo zbog te sreće, iskustva, znanja i zdravlja, tekst ću završiti nazivom njihove prošlogodišnje kampanje, kada su se borili da Institut preživi: “Svi zajedno kao jedan, Institut je svima vrijedan”.
Bonus video:
