Život sa dijabetesom je klackalica - nekada je sve idealno i lijepo, dok ne naiđu trenuci kada, zbog pada šećera u krvi, klonemo duhom, opterećeni zdravstvenim problemom.
Tim riječima Ana Glendža (24), učesnica trodnevnog kampa za djecu i mlade “Plavo srce”, opisuje svoju trinaestogodišnju borbu sa dijabetesom.
Dijabetes, priča ona za “Vijesti”, ima od 11. godine, a predrasude i stigma joj nijesu strane, jer su je pratili i kroz osnovnu i kroz srednju školu.
“Kada su mi bliske osobe govorile da sakrijem aparat insulina u školi da ga ne vide drugi. Kroz srednju školu sam, zbog toga, imala incidente sa drugarima. Ponekad sam se osjećala izolovano. Sada je situacija bolja, ali postoje stvari na kojima možemo da radimo. Kampovi poput ovog mogu pozitivno da utiču na život djece oboljele od dijabetesa, ali i da pomognu drugima da bolje shvate našu poziciju”, rekla je Glendža, dodajući da “kroz edukaciju i saradnju sa ljekarima i kompletnom zajednicom osoba sa dijabetesom može sve da se izbalansira i ima sjajan život”.
Mjerenje šećera, pa doručak
Sa Glendžom se reporter “Vijesti” sreo u odmaralištu Javne ustanove (JU) “Lovćen-Bečići” na Ivanovim koritima, gdje je tokom sedmice organizovan kamp. Ona i više 20 djece i mladih su već prije 8, prije zakazanog doručka, izmjerili nivo insulina.
“Rado sam prihvatila da ove godine budem dio kampa”, kazala je Glendža.
Kamp “Plavo srce” prvi je te vrste koji se organizovao u Crnoj Gori, a nastao je u organizaciji Udruženja endokrinologa i Udruženja roditelja djece sa dijabetesom.
Da je važno imati kamp koji će spojiti djecu koja žive sa dijabetesom, potvrdile su i gošće - ljekarka u Dječjoj bolnici u Filadelfiji (CHOP - Children’s Hospital of Philadelphia) Brin Marks i medicinska sestra u toj zdravstvenoj ustanovi Pante Minok.
Dječji endokrinolog Maja Raičević naglašava da djeca sa dijabetesom imaju “velike varijacije i izmjene sa šećerom u toku dana i noći”.
“Veoma je važno da su djeca pod budnim okom. Važno je da im se dodaje hrana ukoliko je šećer nizak, kao i da im se dodaje insulin ako je on visok. Djeca žive u strahu od pada šećera i vrlo često su ograničeni kada je fizička aktivnost u pitanju. Htjeli smo da im pokažemo da je izvodljivo upražnjavati fizičku aktivnost”, kazala je Raičević, dodajući da je još jedan cilj kampa bio da se djeca fizički aktiviraju.
Prema njenim riječima, bez dobre saradnje sa ljekarima ne bi bilo moguće organizovati kamp.
“Veliku zahvalnost dugujemo Kliničkom centru Crne Gore (KCCG). Ovaj projekat nije bilo moguće izvesti bez njihove podrške, kao i omogućavanja da veliki broj ljekara i medicinskih sestara odsustvuje sa posla kako bi 24 sata pratili djecu koja imaju dijabetes...”, kazala je.
Marks: Sve je u genetici
Ljekarka u Dječjoj bolnici u Filadelfiji Brin Marks i medicinska sestra u toj ustanovi Panta Minok su u Crnu Goru došle na poziv Raičević.
Saglasne su da je “važno boriti se protiv zabluda da zdrava ishrana i česta fizičku aktivnost ne dovode do dijabetesa, jer je riječ o genetski predodređenoj bolesti”.
“Doktorka Raičević je posjetila filadelfijsku bolnicu prošle godine. Tako smo stupile u kontakt i postale prijateljice. Nijesmo mogle da odbijemo njen poziv da dođemo i podržimo djecu koja boluju od dijabetesa tipa jedan”, kazala je Marsk “Vijestima”.
Prema njenim riječima, Filadelfija ima više od 1,5 miliona stanovnika, ali i 2.700 mališana sa dijabetesom tip jedan.
“Crna Gora ima nešto više od 600.000 stanovnika, a više od 260 djece ima problem sa dijabetesom”, podsjetila je Marks.
Kazala je se život djeci, nakon dijagnoze, mijenja, kao i da im nije lako.
“Sve je jedno veliko putovanje. Imala sam četiri ili pet godina kada mi je dijagnostifikovan dijabetes. Međutim, situacija je tada bila drugačija. Koristili smo veoma staru vrstu insulina koja danas nije u upotrebi. To me nije činilo srećnom. Preskočila sam jednu školsku godinu kada mi je dijagnostifikovan dijabetes. Nijesam pričala o tome sa mojim prijateljima. Moj tadašnji doktor mi je omogućio pristup svim potrepštinama koje su mi pomogle da lakše živim. Uspjela sam da igram košarku i povrh svega. Mogla sam odlično da trčim - skoro 15 kilometara. Vratila sam se školi i prijateljima. Uspjela sam da putujem svijetom i pomognem svima koji boluju od dijabetesa da žive bolje”, rekla je Marks.
Podsjetila je da su ona, Raičević i Minok dio internacionalne dijabetes grupe koja se zove ISPAD (International Society for Pediatric and Adolescent Diabetes).
“Naša misija je da učinimo svijet boljim mjestom za oboljele od šećerne bolesti. Kamp je sjajna prilika za djecu da se povežu i upoznaju. Djeca su veoma razdragana i sama činjenica što ih vidimo kako se druže i igraju, a da ne brinu o svojoj bolesti nas čini mnogo srećnim. Nevjerovatno mi je koliko je doktora i medicinskih sestara na kampu. Sjajno je što toliko ljudi brine o djeci i želi da im pomogne. Stigma je veliki problem sa dijabetesom. Moj život sa dijabtesom je bio sasvim dobar. Djeca moraju da znaju da je u redu živjeti sa dijabetesom, kao i da su drugi u potpunosti upoznati sa tim”.
Marks podsjeća da u SAD više od 300.000 djece ima dijabetes tip jedan, ali da je “dobra stvar što postoje tehnologije koje nam olakšavaju život”.
“Pumpica koju imam mi pomaže u regulaciji šećera u krvi. Lakše je nositi se sa dijabetesom kada imate više novca i resursa. Važno je razumjeti da tvoja ishrana ne izaziva dijabetes - sve je u genetici”, izjavila je.
Minok: Kampovi u SAD u prirodi, bez ekrana
Panta Minok, medicinska sestra u Dječjoj bolnici u Filadelfiji, kazala je da je posvećena djeci sa dijabetesom punih 25 godina. Naglašava i da je dio američkog kampa za djecu i mlade “Sloboda” (Camp “Freedom”) čiji je primarni cilj da pomogne djeci sa dijabetesom, kao i da im omogući da se “dobro zabave, steknu nova prijateljstva i druže”.
Pohvalila je kamp “Plavo srce”, dodajući da su SAD i Crna Gora po tom pitanju veoma slične.
“Ove godine imali smo deset savjetnika u obuci. Naš cilj je da imamo jednom savjetnika na četiri kampera. U Kampu ‘Slobode’ rade doktori, medicinske sestre, nutricionisti, socijalni radnici. Takođe i studenti farmacije... Djeca su djeca, slična su svuda. Mi, u Americi, se borimo sa dijabetesom drugačije. Sve ostalo je, manje više isto. Veoma smo srećni što imamo dostupnu tehnologiju koja nam pomaže u liječenju dijabetesa”.
Minok je istakla da su aktivnosti poput pentranja, tenisa, fudbala - sastavni dio kampa za djecu sa dijabeteseom.
“Naša djeca, dok su u kampu, nose pumpice. Uzimamo im telefone. Prosto im ne dozvoljavamo da ga koriste dok su u prirodi. Stalno pratimo nivo šećere djece, kao i njihove aktivnosti dok su u kampu. Radila sam sa djecom sa dijabetesom punih 25 godina. Kampovi poput ovog im pomažu, a cilj mi je da proširim takvu ideju svuda. Sjajno je što imamo doktore poput Raičević koji su tu ideju već implementirali u svojim državama”.
Apostrofira da je važno naći sredstva i načine za liječenje dijabetesa - kratkoročno i dugoročno.
“Dugoročni problemi mogu da budu srčani, bubrežni... Takođe, mogu nastati i problemi sa nervnim sistemom. Ako se ne tretira na vrijeme, dijabetes mijenja način života i može uticati na broj proživljenih godina. Zato je važno imati dobro obrazovanje i medicinsku opremu koji pomažu u održavanju kvalitetu života. Za neke bolesti zdrava ishrana predstavlja lijek, ali dijabetes tip jedan ne spada u tu grupu. Mislim da je to veliki stereotip - da se dobije dijabetes zbog hrane ili nedostatka fizičke aktivnosti”, kazala je Minok.
Fizička aktivnost jako važna
Polaznici kampa imali su mogućnost i da se oprobaju u fizičkim aktivnostima i vještinama.
U sklopu SMART Gym aktivnosti, a zajedno sa trenerom Ivicom Šćepanovićem, učesnici su dokazali da je dijabetes prepreka sa kojom mogu da se nose.
Šćepanović je, nakon što je dodijelio medalje svim takmičarima, kazao “Vijestima” da su kampovi poput “Plavog srca” važni, jer se tako šalje poruka da su “djeca dijabetesom za normalan život”.
“I da imaju mogućnost da uče o svemu onome što im je bitno za nastavak normalnog funkcionisanja kroz život. Moj zadatak je bio da ih animiram kroz sportske aktivnosti, pa i da im pokažem kako mogu da se bave sportom, bez obzira na probleme koje ih prate. Podijelili smo simbolične medalje djeci. Njihova simbolika bila je da istaknemo važnost fizičke aktivnosti... Vidljivo je da su se djeca pokazala odlično, kao i da su imala veliku volju za rad. Oni su, tokom trajanja kampa, bili adekvatno animirani”, rekao je Šćepanović, dodajući da se djeca sa dijabetesom mogu baviti sportom, “ali moraju pratiti preporuke ljekara”.
Broj oboljelih raste u posljednje tri decenije
Raičević je ranije za “Vijesti” kazala da je svako peto dijete, u trenutku postavljanja dijagnoze dijabetesa, imalo neku od pridruženih bolesti.
Prema njenim riječima, broj djece sa šećernom bolešću rastao je u posljednje tri decenije i Crnu Goru svrstavao u zemlje sa visokom stopom obolijevanja.
Crna Gora ima nešto više od 600.000 stanovnika, a više od 260 djece ima problem sa dijabetesom
Veoma je važno da su djeca pod budnim okom. Važno je da im se dodaje hrana ukoliko je šećer nizak, kao i da im se dodaje insulin ako je on visok. Djeca žive u strahu od pada šećera i vrlo često su ograničeni kada je fizička aktivnost u pitanju. Htjeli smo da im pokažemo da je izvodljivo upražnjavati fizičku aktivnost
Bonus video:
