Niko se više ne sjeća otkuda se stvorio kanu krajem 1949. godine prošlog vijeka u fiskulturnoj sali u zgradi Sivog doma u bjelopoljskom naselju Nikoljac, ali taj događaj bio je razlog da u poratnim godinama mnogi Bjelopoljci i ništa manje Bjelopoljke, željni druženja i zabave pohrle ka obalama Lima i neobičnim plovilom ispišu istoriju crnogorskog i jugoslovenskog kajaka.
Veteran među njima Mirko Stanić, iako je uveliko zagazio u devetu deceniju, i danas živi kajak, provodeći svakog dana u prosjeku po dva do tri sata na talasima Lima.
“Lim, njegove ljepote i brzaci čine da se ne osjećam dobro ako ne prođem njegovim vodama po par sati. Čist vazduh, okolna trava i drveće upotpunjuju osjećaj da se nalazite na izvoru ozona koji udišete”, kazao je Stanić za “Vijesti”.
Tokom svih tih decenija nikada nije prestao da se bavi sportom, kojim je kasnije zarazio i porodicu, a donedavno ga je u vožnji često pratila i supruga Radmila, s kojom je izrodio troje djece.
“Ljubav prema kajakašenju prenijeli smo na djecu i unučad, a ljepotu kajaka uveliko je isprobao i najmlađi član porodice, praunuk Alek, čije posjete su postale nezamislive bez obilaska Lima”, kazao je Stanić.
A zahaljujući njemu, u Centru za sport i rekreaciju se nadaju da će uskoro osnovati i klub. Na inicijativu centra obnovljena je oprema i već pet godina traje škola kajaka, za šta je najzaslužniji taj osamdesetdvogodišnjak.
“Nema boljeg mjesta za provođenje raspusta od vode Lima. Učimo ih da voze kanue, imamo solidnu opremu, a iznad svega najvažnije je druženje. Jedini uslov za prijem je samo donja granica, da nemaju ispod sedam godina”, objasnio je Stanić.
Toliko godina je i on imao kada se prvi put susreo s kajakom.
“U to vrijeme vode Lima bile su preplavljene hiljadama balvana koji su za potrebe željeznice transportovane od Plava, preko Bijelog Polja i Prijepolja do Višegrada. Mi bismo našli klanfe, spojili po dva debla i veslali do kraja bjelopoljske granice. Utoliko je za nas bilo veće čudo, kada se pojavilo nešto na Limu što je moglo da plovi uzvodno”, prisjeća se Stanić.
Velike zasluge za razvoj kajaka u Bijelom Polju, kaže on, pripadale su tadašnjem nastavniku, a kasnije doktoru medicine i poznatom hirurgu, dr Blagu Popoviću koji je 1951. na putu prema Sloveniji svratio u Apatin, gdje su izrađivali kajake i naručio još jedan, uz onaj koji je nađen u sali. Iako su u početku iz finansijske službe sreza odbijali, predsjednik tadašnjeg sreza Radomir Medojević je nakon ‘izlaska na teren’ kazao da je pogriješio što je na račun Opštine naručio taj kajak, i naredio da se poruče bar još dva, kako bi, ukoliko se neko prevrne, ova dvojica mogla da priteknu u pomoć.
Prvi klub je formiran 1953. godine, a za kratko vrijeme je uspostavljena saradnja sa klubovima iz drugih republika, nakon čega su krenuli susreti i takmičenja.
“Na početku jedino je postojao klub “Jablan” iz tadašnjeg Titograda, koji je imao bolju opremu i imao više iskustva. Prvo takmičenje je organizovano na Morači, potom na Limu, a 1957. odlazi se na jugoslovenska takmičenja. Najviše njih je bilo na Savi, ali i u Makedoniji na Vardaru, u BiH na Neretvi i Vrbasu”, objasnio je on.
Kajakašenje je cvjetalo negdje do 1965. kada je zbog otvaranja fabrike celuloze u Beranama, sve manje ljudi odlazilo na Lim, posebno ženske omladine.
“Naš klub je svugdje osvajao prva tri mjesta, iako smo na često zahtjevne dionice išli bez pripreme, jer nismo imali novca da dođemo par dana ranije, kako bi se upoznali sa stazom”, priča Stanić.
Na jugoslovenskim takmičenjima Bjelopoljci su osvojili prvo mjesto na Juniorskom prvenstvu 1960. godine u kanuu, kada su Nikola Bučkić i Mirko Stanić bili bolji od tada neprikosnovenih Slovenaca, od kada su, kako je objasnio, najbolji u kanuu u Crnoj Gori.
“Pored mene, naši kajakaši su bili stalni članovi jugoslovenske reprezentacije najčešće Nikola Bučkić, Đokica Lončarević, Nasko, Rizo i Ipko Kasumović, kao i Jusuf Kurćehaić. Pored dr Blaga Popovića iz prve generacije treba pomenuti i Buda Lješnjaka, koji je podučavao i pripremao mlade kajakaše, a veliki doprinos razvoju tog sporta pružili su i Šabo i Sabro Šabanović, koji je dugo bio i predsjednik kluba”, istakao je Bjelopoljac.
Kako je objasnio, uvijek je bio veliki broj i djevojaka i žena koje su bile kajakašice, i skoro da nije bilo nijedne djevojčice u Bijelom Polju koja bar jednom nije sjela u kajak.
“Među djevojkama koje su se isticale u tom sportu bile su Nena Labus i Zora Lončarević, koje su bile prvakinje na jugoslovenskim takmičenjima, a kasnije se na tim takmičenjima okušala i Meleća Kasumović”, kazao je on, napominjući da je brat Zore Lončarević Đokica kao student u Beogradu bio član tamošnjeg Akademskog kajak kluba i godinama osvajao prvo mjesto na prvenstvu Srbije i da se povremeno takmičio i za bjelopoljski klub i bio jedan od najistaknutijih kajakaša.
Sa sjetom se prisjeća višednevnih manifestacija nošenja Titove štafete za 25. maj na kajacima od Plava do Višegrada, koje nose posebne utiske i uspomene.
“U to vrijeme svi smo se otimali da učestvujemo u takvom jednom događaju, gdje su nas sa radošću ispraćali građani Plava, a dočekivali u Beranama, Bijelom Polju i sve do Višegrada.
Kajakaši su često učestvovali i u potragama za utopljenicima, a bili su među prvima koji su pritekli u pomoć kada su iz hladnih talasa Lima spašavani učenici iz autobusa koji se prevrnuo sa đacima iz bugarskog grada Svištov.
Bonus video:
