Darko Dožić, jedan od ključnih ljudi “Tango Natural Beograd”, najveće evropske tango organizacije, po formalnom obrazovanju je politikolog, s dugogodišnjim iskustvom uspješne gradnje “face to face” zajednice unutar UNICEF-a, komunikacijski trener... Rođen je u Kolašinu, u kojem je osnovao i ovih dana po 11. put, sa saradnicima organizuje internacionalni Tango kamp. Živi u Beogradu, a za “Vijesti” kaže da su ga oba ta grada oblikovala na poseban način. Darko priča kako ne prestaje da traga za boljim društvom, za dubljom povezanošću među ljudima, ali i za balansom između javne misije i privatnog života.
Prva asocijacija na pomen Vašeg imena je tango. Ko je još Darko Dožić kad ne pleše?
Trenutno se trudim da upoznam Darka Dožića, običnog čovjeka koji gradi svoj privatni život. Taj dio mi je važan i najviše mi nedostaje. Od velike pomoći mi je veza s mojom djevojkom Ivom. Inače sam, čini mi se, tu da bih pomogao ljudima da se razvijaju i povezuju. Rezultati kažu da sam uspješan graditelj zajednica. Osim Tango Naturala, koji je uzor čitavom tango svijetu, iza sebe imam šest godina uspješne gradnje “face to face” zajednice unutar UNICEF-a (projekat sakupljanja redovnih individualnih donacija od građana Srbije). Nekih dvanaest posljednjih godina treniram ljude komunikacijskim i liderskim vještinama, pomažući im da naprave promjene i izgrade zajednice u svom okruženju. Sve to je dio mog identiteta.
Mimo toga, ako pričamo o aktivizmu, rekao bih da sam prosvjetni i kulturni aktivista, pošto duboko vjerujem da iza svakog napretka stoji dovoljan nivo svijesti, na koji se nakalemi odgovarajuće obrazovanje. Odnos prema prirodi ili bilo čemu drugom samo je posljedica našeg nivoa svijesti.
Kako balansirate sve te identitete?
Oni se većinom dobro slažu međusobno. Sve dok ne dođe obični Darko, koji hoće svoj jednostavni privatni život. Tu onda nastaje napetost (smijeh). Tango me i jeste privukao jer objedinjuje i ličnu avanturu i društvenu promjenu. Tango Natural je rastao tako brzo zahvaljujući tome što smo bili aktivisti koji grade zajednicu, a ne zato što smo bili izuzetni plesači.
Prije osnivanja Tango Naturala, Sonja (Živanović) i ja bili smo duboko uključeni u revitalizaciju srbijanske Zelene stranke, ali i u druge kulturne priče koje su težile širenju nekih novih pogleda na život. Tu smo učili o mnogo čemu što će nam kasnije trebati, ali i o tome ko smo mi.
Gdje je sada mjesto tanga u svijetu koji se mijenja u pravcu koji ne obećava mnogo dobrog?
Dobar tango je uvijek poziv na prisutnost. Na svjestan kontakt... Svaki vid nasilja je u biti nesvjesnost, i svi smo nasilni do neke mjere – kada ne osjećamo jedni druge, kada ne slušamo jedni druge. Tango oko sebe okuplja zajednicu kreativnih ljudi raznih profesija i senzibiliteta. U vremenu otuđenosti i usamljenosti, ovakve zajednice su ljekovite oaze. S druge strane, očigledna je napetost između vladajućeg načina života i bavljenja stvarima poput tanga. Tango traži vrijeme, pogotovo dok se uči, dok se ne propleše, a ljudi nemaju vremena. Gotovo svi koji prestanu da ga uče, kao razlog navode nemogućnost da se organizuju. Mislim da je dobro zapitati se kome i čemu dajemo svoje vrijeme.
Šta Vam je donio tango, na koji način je gradio i oblikovao Vaš sistem vrijednosti, a šta Vam je možda “uzeo”?
Tango je velika avantura - fenomen koji u sebe uključuje fizičku aktivnost, razvoj kreativnosti, izlaske, stalno upoznavanje novih ljudi, rad na sebi, putovanja, širenje našeg svijeta. S druge strane, on je i dijagnoza i terapija. Vrlo plastično prikazuje ko smo u tom trenutku: da li dajemo prostor, koliko je udoban taj naš zagrljaj, koliko smo slobodni, da li dok komuniciramo zahtijevamo ili predlažemo, koliko smo jasni i koliko osluškujemo to što ima druga strana.
Ja sam nesavršena osoba, kao i svi mi. Svu tu nesavršenost otkrivam, prihvatam i mijenjam kroz plesove i život u tango zajednici. Naravno, ne samo tu. Tango je društveni ples i način života. Oko njega se gradi zajednica koja se redovno okuplja i živi ga. To, konkretno, znači da za jedno veče možeš plesati s deset ili petnaest različitih ljudi, biti podržan, odbijen ili podržati i odbiti nekoga, postaviti granice, prepoznati šta je tvoj tango i prepoznati ljude koji dijele tvoj doživljaj. Prosječan čovjek nema taj intenzitet interakcija osim možda kada podiže svoje dijete.
Kako je Kolašin, kao mjesto odrastanja, odredio ili uticao na svaki od tih identiteta?
Uticao je mnogo. Ponekad bih rekao da samo nastavljam da živim ono što smo kao ekipa imali u djetinjstvu. Bili smo pravo ludo, kreativno pleme. Kad god to pričam nekome u Beogradu, znam da postoji rizik da će pomisliti da izmišljam priče o dječjim plemenima naoružanim lukovima i strijelama, ili puškama na čepove, smještenim u drvenim kućicama, opskrbljenim vozilima koja smo sami konstruisali, s točkovima skinutim s kontejnera, o splavu s kojeg smo se zamalo podavili, ili o “pozajmljenim” konjima i čitavoj jednoj paralelnoj stvarnosti koju smo gradili za sebe. Kolašin je idealan za djetinjstvo kojem bi pozavidio i Tom Sojer.
Zahvalan sam našoj majci koja je imala snage i strpljenja da mali stan u kojem smo živjeli drži otvorenim za mene, moju braću i toliko komšijske djece i njihovih živahnih energija. Taj stan bio je naša glavna baza, ali i mjesto iz kojeg sam započeo svoju ideju o tome kakav život želim.
Djetinjstvo Vam je obilježio i rad na selu, priroda, košarka… Ko su još ljudi koji su u tinejdžerskim godinama oblikovali sistem vrijednosti?
Vikendi i ljeta provedeni u radu na selu s porodicom ili samo s babom, kravama i pogledom na mističnu ljepotu dviju Morača i planina koje ih okružuju. U KK Gorštaku sam na već postojeći karakter, koji je dosta oblikovan očevom težnjom i čežnjom za boljim svijetom, “nalijepio” entuzijazam, ili bolje rečeno, fanatizam usmjeren ka izgradnji sna koji bi oblikovao takva stremljenja. Učim da i tom aspektu dam mjeru. Uticao je i miting Narodne sloge na kojem sam imao petnaest godina. Tada su nas neki ljudi iz DPS-a snimali sa prozora pošte da bi nas zastrašili. Takve stvarI, a to nije bila posljednja, u meni su stvorile neku vrstu zakletve da nikad ne budem dio bilo čega sličnog. Uticala je i Željka Vuksanović, iako je tada skoro da nijesam poznavao. Slušao sam je kao tinejdžer iz druge sobe dok je na radiju Ozon govorila o borbi za pošteniji i pravedniji Kolašin.
Kako je Beograd uobličio ono što ste danas?
Beograd mi je dao dozvolu da budem to što jesam. Tu sam upoznao mnogo zanimljivih ljudi, naučio mnoge vještine. Ako se vratim unazad, od samog starta sam bio mnogo prepoznatljiviji nego u Kolašinu.To ne znači da je Kolašin “gori”, već da je u maloj sredini mnogo teže izabrati svoj svijet i odvojiti se od uticaja koje ne želiš u njemu. Generalno, ako se ponašamo s poštovanjem, ljudi u Beogradu reaguju jako lijepo na nas iz Crne Gore… Ljudi odlično reaguju na spoj tango plesača, seljaka s Crkvina, politikologa i trenera liderskih i komunikacijskih vještina. Ta reakcija, to je Beograd - otvorenost za novo i smisleno. Naravno, pričam o onom Beogradu u kojem ja živim. Ima mnogo ljudi koji dođu iz malih sredina i nastave da žive potpuno isto kao i prije, ne koristeći za svoju plovidbu kulturne i društvene struje koje ovaj grad stvara. Mislim da je nezgodno izabrati stres koji nosi veliki grad, a ne iskoristiti njegove prednosti.
Koliko ste zadovoljni podrškom koju dobijate u rodnom gradu, kada je riječ o Internacionalnom tango kampu?
U Kolašinu imamo višegodišnje, postepeno podizanje svijesti o značaju Tango kampa. Neki ljudi su izuzetna podrška. Neki nas ne razumiju, ali nas ne koče. Neki i dalje nijesu prijateljski nastrojeni. Generalno, mislim da stanje postaje sve bolje. Teško je biti opozicija očiglednoj ljepoti bez mane. Veoma smo zahvalni i poštujemo svako prepoznavanje. Trudimo se da nas ljudi upoznaju i u svemu pronađu dobru stvar za sebe. Treba reći da je ta manifestacija, među desetak međunarodnih događaja koje organizujemo, najizuzetnija. Tango kamp traje devetnaest dana, od jutra do večeri, sa deset do petnaest aktivnosti dnevno, čiji video i foto sadržaji donose gradu promociju kakvu bi inače morao platiti milionima. On je zapravo festival aktivnog odmora koji Kolašinu pokazuje smjer razvoja kojem bi mogao da teži. Ipak, i dalje ne osjećamo da među svima onima koji se “pitaju” postoji nepodijeljena podrška koja garantuje da sjutra neće doći neko ko bi, iz ovog ili onog razloga, ugrozio najveći festival na sjeveru Crne Gore. Zbog toga i zbog ranijih iskustava, kada kamp pet godina nije bio realizovan, u strateškim planovima uvijek razvijamo i alternativu.
Bonus video:
