Vršnjačko nasilje ne jenjava, već biva sve brutalnije i poprima različite oblike - snimci dodatno viktimizuju žrtve, pa pored fizičkog i psihičkog, trpe digitalno nasilje i poniženje. Upravo to su pokazali nedavni slučajevi nasilja među djecom u Baru i Zeti.
Tako sagovornice “Vijesti”, između ostalog, komentarišu slučajeve vršnjačkog nasilja prve sedmice septembra u ova dva grada, u kojima su povratak u školske klupe zasijenili brutalni oblici nasilja među osnovcima.
U gradu pod Rumijom, u blizini OŠ “Blažo Jokov Orlandić”, dva maloljetnika (13 i 15 godina) 4. septembra napala su i pretukla trinaestogodišnjeg dječaka, koji je zadobio lakše tjelesne povrede.
Na video-snimku se vidi dječak koji stoji okružen trojicom drugih maloljetnika - kratko pričaju, nakon čega ga jedan od njih brutalno udara pesnicom u predjelu glave, a zatim nastavlja da mu zadaje udarce. Nedugo zatim, oba dječaka padaju na asfalt i dok napadnuti dječak pokušavao da se odbrani, drugi napadač ga udara nogom u glavu. Sve to snima četvrti dječak, a nakon što je napadnuti ostao da leži nepomično na tlu, ostali se udaljavaju...
Tog dana je policija u Baru identifikovala dva dječaka nasilnika, što je za rezultat imalo da barsko Osnovno državno tužilaštvo naloži Upravi policije da podnese krivičnu prijavu protiv petnaestogodišnjaka zbog nasilničnog ponašnja, i jednog roditelja trinaestogodišnjeg dječaka za krivično djelo zapuštanje i zlostavljanje djeteta.
Petnaestogodišnji dječak iz Podgorice brutalno je pretučen samo pet dana nakon toga, na autobuskom stajalištu u blizini Srednje mješovite škole u Golubovcima, kada je zadobio prelom šake i više hematoma po licu i tijelu. Zbog toga, policija je lišila slobode trojicu maloljetnika, učenike iste škole, starosti 14 i 15 godina...
Da je nedavni slučaj nasilja u Baru pokazatelj da problem vršnjačkog nasilja ne jenjava, i da kao zajednica moramo mnogo ozbiljnije i brže reagovati, kaže Sanja Smolović iz barske NVO “Roditeljska snaga”.
“Svaki novi incident je poraz svih nas - roditelja, i škole, i institucija, i društva u cjelini. Posebno zabrinjava što se ovakve situacije dešavaju već na samom početku školske godine, kada bi fokus djece trebalo da bude na druženju, učenju i stvaranju novih iskustava. To nas obavezuje da uložimo dodatni napor da se nasilje spriječi, a ne da reagujemo tek kada se desi”, poručila je Smolović.
Kristina Mihailović, iz Udruženja Roditelji, ispričala je “Vijestima” da to što je školska godina počela nasiljem, nažalost, nije “ništa neobično”, iako je iznenađena što je trebalo da prođe svega par dana da se desi nasilje.
Nju zabrinjava to što svjedočimo sve brutalnijim oblicima nasilja i misli da je zabrinjavajuće što se ovakvi slučajevi iznova dešavaju, a ona ne vidi da se nešto suštinski promijenilo. Prepričala je da su video-dokazi nasilja “teški za odgledati do kraja”, te da je evidentno prisustvo bijesa.
Te scene, kako je kazala, pokazuju, zapravo, velike probleme s kojima se djeca suočavaju i iza sebe “krije” nešto mnogo veće.
Telefon, kamera, nasilje
Slučajevi nasilja koji su se dogodili početkom ovog mjeseca, pored brutalnosti, imaju još nešto zajedničko - dokumentovani su video-zapisima koji su, primarno, podijeljeni među vršnjacima, a zatim dospjeli i na društvene mreže, ili medije.
Mihailović priča da su situacije u kojima nasilje biva snimano sve češće. U organizaciji, kako je ispričala, su imali priliku da vide veliki broj takvih video-snimaka, od kojih značajan broj ni ne dospje u javnost.
Nju to dodatno zabrinjava i upozorava da nije dobra praksa dijeliti i objavljivati te sadržaje, iako joj je jasna namjera. Roditelji im se, zapravo, najčešće i obraćaju zbog digitalnog nasilja, jer su uvijek u bespomoćnoj poziciji, budući da ne znaju kako da ga zaustave.
“Djeca koja su pretpjela nasilje su na taj način dodatno izložena pritisku, negativnim emocijama, jer svi gledaju kako ih je neko napadao i tukao. Zaista o tome moramo debelo da povedemo računa, jer na taj način nastavljamo da ih držimo u tom problematičnom stanju u kojem se sigurno nalaze nakon proživljenog nasilja”, poručila je.
Smolović napominje da snimanje i dijeljenje nasilja znači dvostruku viktimizaciju žrtve - ona ne samo da trpi fizički ili verbalni napad, već i poniženje koje se produžava svaki put kada snimak kruži internetom. To šalje djeci poruku da je nasilje “spektakl”, ocijenila je, a ne ozbiljan problem.
“Alarmira nas i činjenica da djeca uopšte posežu za kamerom, umjesto da pokušaju da spriječe nasilje ili da obavijeste odrasle. Na nama odraslima je da ih učimo empatiji, solidarnosti i podršci, jer samo tako možemo graditi zdravije odnose među djecom”, kazala je Smolović.
Izvan škole - izvan nadležnosti
Nasilje među djecom, vršnjacima, odavno ne bira lokaciju, pa su posljednji incidenti to i potvrdili - djeca se sve više sukobljavaju i van granica i prostorija škole, što za vrijeme časova, što po završetku nastave. U tim i takvim okolnostima, školama su u najvećem dijelu “ruke vezane”, pa je na nadležnim organima da dalje postupaju i ispituju slučaj.
Česti su slučajevi u kojima nasilje počne u školi, a nastavi se van nje, kaže Mihailović i ističe da je vrlo važno da kada do toga dođe se ne koriste ustaljena opravdanja - “nije se desilo u školi”.
“Nije bitno gdje se desilo, apsolutno. To su učenici škola. Mora se i škola time pozabaviti jer, kada zakaže porodica, sljedeća instanca treba biti škola s ozbirom na njenu vaspitnu ulogu i ljude koji su obučeni da se time bave”, naglasila je, i dodala da zbog lokacije na kojoj se nasilje desilo ne treba bježati od odgovornosti.
Prebacivanje nadležnosti, smatra ona, dovešće do toga da će u budućnosti morati da se bave još kompleksnijim pitanjima, do kojih će zasigurno doći jer se prethodni problemi nisu tretirali na odgovarajući način.
Smolović je, takođe, ocijenila da je nasilje odavno prevazišlo zidove škole i preselilo se u njihovu blizinu i svakodnevni život. To znači da odgovornost mora biti zajednička - roditelja, škola i institucija. Ističe da im se roditelji redovno javljaju, a njihova najveća briga je osjećaj nesigurnosti.
“Strah da njihovo dijete može postati žrtva, ali i bojazan da može biti uvučeno u nasilje kao posmatrač ili učesnik. Njihove poruke su jasne - traže brzu reakciju institucija, veću odgovornost roditelja nasilne djece i kontinuirani rad na prevenciji, a ne samo na sankcijama”.
Suština je baviti se porodicom
Mihailović poseban akcenat stavlja na ulogu porodice i bavljenje uzrokom problema, sa čime se, smatra ona, mora krenuti odmah. Nadležni se moraju maksimalno posvetiti, prema njenim riječima, svom onim propisima koji postoje, a koji nijesu loši, već obuhvataju većinu onoga što bi trebalo da se radi.
Ono što je hitno je pronalaženje načina da se radi s porodicama, smatra ona, te da im se obezbjedi stručna podrška i pomoć da mijenjaju ponašanje unutar zajednice, kako bi time uticali na promjenu ponašanja kod svoje djece.
Time se ne treba krenuti samo u Baru, Podgorici ili nekom trećem gradu, akcentovala je, već se istovremeno treba raditi u svim opštinama.
“Nismo se spremili, niti umijemo da odgovorimo na uzroke svih ovih problema. Očigledno će to potrajati, sudeći po svemu onome što možemo da čujemo ovih dana. Nema neke konkretne najave da ćemo zaći u suštinu problema. To kažem jer je nedovoljno prepoznat rad na izvoru problema, a to je rad s porodicama”, poručuje.
S druge strane, napominje, najavljeno je da će se bolje kontrolisati primjena svega onoga što podrazumijeva propise u školama kada je riječ o prevenciji, jer je ponovno uspostavljeno tijelo koje se sastoji iz predstavnika više resora Ministarstva prosvjete, nauka i inovacija, Ministarstva socijalnog staranja, Uprave policije, Zavoda za školstvo i civilnog sektora, koje će pratiti na koji način škole rješavaju slučajeve nasilja i na koji način postupaju u prevenciji.
Mihailović kaže i da je to dobar vid pritiska da se sve ono što je usvojeno i izrađeno na papiru - počne primjenjivati.
“Sve dok ne budemo uspostavili sisteme koji, prije svega, nude podršku, a zatim i druge vidove pomoći i odgovornosti, koji se tiču porodice, teško da možemo da očekujemo bilo kakve promjene. Onaj teži dio posla se odnosi na promjene u ukupnom društvu, jer se nasilje vrlo lako preslikava i s ulice ili prodavnice. Djeca, gdje god da se osvrnu, i pogledaju nas odrasle, mogu da primijete da se ponašamo potpuno neprimjereno”, ocijenila je.
U Baru, ovom problematikom se prethodne sedmice bavio i Tim za prevenciju nasilja Opštine, čija je Smolović članica, i za koji kaže da ima važnu ulogu u povezivanju svih institucija i pružanju zajedničkog odgovora na ovakve situacije.
“Posebno je značajno što škole, lokalna samouprava i civilni sektor rade zajedno, jer samo tako možemo graditi bezbjednije okruženje za svu djecu. Saradnja i stalna komunikacija ključ su da se nasilje spriječi, a ne da se rješava tek kada do njega dođe. Kao Tim, šaljemo jasnu poruku - nulta tolerancija na nasilje je standard kojem svi moramo težiti”.
Bez zaštitara uprkos najmanje 115 slučajeva nasilja
NVO Udruženje Roditelji, Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za građansko obrazovanje (CGO) uputile su protekle sedmice dopis Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija, sa zahtjevom da se javnosti hitno saopšti da li je planiran nastavak angažovanja zaštitara u osnovnim i srednjim školama tokom ove školske godine.
Oni su naveli da je, prema javno dostupnim podacima, u školskoj 2024/2025. godini zabilježeno najmanje 115 slučajeva vršnjačkog nasilja, što, kako su ocijenili, dodatno potvrđuje ozbiljnost problema i potrebu za hitnim djelovanjem.
Poručili su da ova mjera, sprovedena u periodu od februara do juna 2025. godine, nije bila samo tehnička mjera zaštite, već i simbolički čin koji je ulio osjećaj sigurnosti i povjerenja u školski prostor, koji bi morao biti zaštićen od vandalizma, fizičkih sukoba i svih oblika ugrožavanja bezbjednosti.
Kako ta mjera nije produžena ove godine, naveli su, to znači da trenutno ne postoji ni trajno ni privremeno rješenje, a učenici i zaposleni su ponovo bez institucionalne podrške u domenu fizičke bezbjednosti.
Pozvali su MPNI da javnosti saopšti rezultate evaluacije efekata koje je prisustvo zaštitara imalo tokom njihovog prethodnog angažmana i objavi šta je odlučilo o nastavku angažovanja zaštitara kao privremene mjere, do usvajanja sistemskih i dugoročnih rješenja u oblasti bezbjednosti u školama.
Bonus video:
