Upozorenje: Tekst sadrži opise seksualnog nasilja koji mogu da uznemire i da budu posebno teški za one koji su doživjeli slična iskustva
Doživio sam seksualno zlostavljanje kao dijete, od polubrata koji je 10 godina stariji od mene. On bi nam, dok je bio u srednjoškolskim godinama, puštao kasete sa pornografijom kada smo bili sami kod kuće. Bio je i fizički nasilan kad se iznervira, i prema meni, i prema mojoj majci (njegovoj maćehi). Takvo ponašanje se nastavljalo godinama. Tad sam mislio da je sve to normalno, kaže čovjek koji je odgovorio na onlajn upitnik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) o seksualnom zlostavljanju unutar porodice, uključujući incest.
Iskustvo ovog čovjeka nije usamljeno. Samo u periodu od 2005. do 2017. godine organizaciji Crnogorski ženski lobi (CŽL) prijavljeno je 30 slučajeva incesta u Crnoj Gori, iz kojih je rođeno osam beba.
CIN-CG je u toku ovog istraživanja došao do više svjedočanstava ljudi koji su se povjerili i ispričali da su preživjeli seksualno zlostavljanje u porodici, užoj i široj.
Stručnjaci ukazuju na to da seksualno zlostavljanje djece u Crnoj Gori, pa i incest, najčešće ostaje “u četiri zida”, jer preživjeli ne vjeruju institucijama, a porodice obično štite počinioca i tako postaju saučesnici.
“Incest je oblik seksualnog nasilja koji se u Crnoj Gori najčešće prećutkuje, jer se porodica smatra svetinjom na koju se ne smije udariti”, kaže za CIN-CG aktivistkinja i direktorica CŽL-a Aida Petrović.
CŽL više od dvije decenije pruža podršku žrtvama incesta. Zainteresovala se za problem incesta u Crnoj Gori još 2000. godine, kada je u Nikšiću, tada maloljetna tinejdžerka ubila oca sjekirom, nakon što je duže vrijeme seksualno zlostavljao njene sestre, majku i nju. Djevojka je tada ispričala svoju priču crnogorskim medijima.
VEĆINA SLUČAJEVA NE DOĐE DO INSTITUCIJA
CIN-CG je pokušao da dođe do podataka o broju prijava, pokrenutih postupaka, sudskih presuda, i slučajeva sumnje na krivično djelo rodoskrvnjenje u centrima za socijalni rad. Od institucija koje su odgovorile, većina nije se srela sa sumnjama ili izvršenjem ovog krivičnog djela.
Iz Uprave policije i Viših državnih tužilaštava nijesu odgovorili na pitanja o broju prijava i pokrenutih postupaka za rodoskrvnjenje. CIN-CG je došao do dvije presude i tri slučaja sumnje u seksualno zlostavljanje djece od strane bliskih srodnika u mojkovačkom Centru za socijalni rad koji su se dogodili u posljednjih 10 godina.
“U dva slučaja se ispostavilo da je zaista došlo do seksualnog zlostavljanja. U ovakvim situacijama primjenjujemo Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i nasilja u porodici, kao i Porodični zakon. Postupa se u skladu sa prijavom nasilja, prisustvuje se saslušanjima djece u policiji, tužilaštvu i sudu. Izmještaju se djeca iz porodice i ukoliko je potrebno smještaju se u hraniteljsku porodicu ili u ustanovu socijalne i dječije zaštite”, navode za CIN-CG iz Centra za socijalni rad u Mojkovcu.
“Procjenjuje se da između osam i 31 odsto djevojčica, te između tri i 17 odsto dječaka globalno doživi neki oblik seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu ili adolescenciji, od čega se 30 odsto slučajeva dešava u porodici. Međutim, ovi podaci su samo vrh ledenog brijega, jer za većinu slučajeva nikada ne saznamo”, objašnjava u razgovoru za CIN-CG dr Jelisaveta Sanja Rolović, doktor kliničke psihologije, porodični psihoterapeut, koja više od tri decenije radi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) sa djecom i porodicama u kojima je otkriveno seksualno zlostavljanje.
Prema UNICEF-ovim podacima iz 2025. godine, razmjere seksualnog nasilja nad djecom na globalnom nivou zastrašujuće su velike. Procjenjuje se da je 650 miliona djevojčica i žena širom svijeta, svaka peta, doživjela seksualno nasilje prije navršene 18. godine. Od toga je više od 370 miliona, odnosno svaka osma, u djetinjstvu doživjela silovanje ili seksualni napad. Slični obrasci prisutni su i među dječacima i muškarcima. Između 410 i 530 miliona, približno svaki sedmi, pretrpio je neki oblik seksualnog nasilja kao dijete. Među njima je 240 do 310 miliona, otprilike svaki jedanaesti, u djetinjstvu doživio silovanje ili seksualni napad.
Između osam i 16 odsto djece doživjelo je seksualno nasilje tokom života, a između pet i deset odsto djece doživjelo je seksualno nasilje tokom godine u kojoj su ispitivani, pokazala je jedna od najobimnijih studija o nasilju nad djecom na ovim prostorima “Doživotna i jednogodišnja prevalencija izloženosti djece nasilju u devet balkanskih zemalja: BECAN studija” iz 2018. godine. Iako Crna Gora nije obuhvaćena ovom studijom, ona može dati generalnu sliku o okruženju. Procenti djece koja su sama prijavila izloženost seksualnom nasilju kretali su se od dva do gotovo osam odsto posljednje godine i od tri i po do skoro 10 odsto tokom čitavog života.
Dr Rolović ističe da seksualna zloupotreba djece podrazumijeva svako uključivanje djeteta u seksualnu aktivnost koju ono ne razumije, s kojom nije saglasno i/ili joj nije dovoljno doraslo, pri čemu je osoba koja zlostavlja u poziciji moći i ta koja zloupotrebljava djetetovo povjerenje.
“Dakle, zlostavljanje ne podrazumijeva samo čin penetracije, već i izlaganje djeteta pornografskom sadržaju, pokazivanje polnih organa djetetu i dodirivanje djeteta u seksualnoj konotaciji, navođenje djeteta da dodiruje počinioca na određeni način...”.
PRAVOSUDNI PROPUSTI
U Krivičnom zakoniku Crne Gore (KZCG) incest se tretira kao krivično djelo rodoskrvnjenja (član 223 važećeg KZCG). Zakon ga definiše kao obljubu ili polni odnos između krvnih srodnika - između roditelja i djece, djedova, baka i unučadi, kao i između braće i sestara. Za ovo djelo je predviđena kazna zatvora do pet godina, dok je u ranijim verzijama zakonika bila propisana blaža kazna.
Rodoskrvnjenje se pravno gledano razlikuje od silovanja, jer zakon ne zahtijeva dokaz o upotrebi sile ili prijetnje, već samo postojanje zabranjenog seksualnog odnosa između srodnika. Međutim, ako postoji element prisile, prijetnje ili iskorišćavanja maloljetnosti, tada se takav čin kvalifikuje i kao silovanje, ili oblik seksualnog zlostavljanja nad djetetom mlađim od 14 godina, uz mnogo teže kazne. Međutim, u praksi se slučajevi incesta (rodoskrvnjenja) rijetko procesuiraju, često zbog stigme, straha žrtava i porodičnih pritisaka, ali i proceduralnih grešaka, pa ovaj član zakona ostaje među najmanje primjenjivanim u crnogorskom pravosuđu.
Tako je presudom Višeg suda u Podgorici iz 2015. godine muškarac oslobođen optužbi za silovanje i rodoskrvnjenje. Radilo se o slučaju koji se navodno dogodio 1999. godine, a u kojem je oštećena bila maloljetna kćerka ovog muškarca. Ona je na sudu ispričala da je nakon povratka oca iz inostranstva ostala sama s njim u kući i da je on ubrzo počeo uznemirujuće ponašanje prema njoj. Opisala ga je kao nervoznog i prijekog čovjeka i tvrdila je da ju je tokom mjesec dana svakodnevno silovao i prijetio da će je ubiti. Optuženi je i sam isprva kazao da zbog toga što je puno pio, ne može da se sjeti da li je imao seksualne odnose sa kćerkom, te da vjeruje da je nije prisiljavao ako je do odnosa došlo. Međutim, nakon optužnice je mijenjao iskaz i bio izričit u tvrdnjama da nikada to nije počinio.
Tokom suđenja 2015. sud je saslušao svjedoke i razmotrio brojna vještačenja, ali su ključni iskazi poticali iz istrage sprovedene više od decenije ranije. Tada je maloljetna oštećena davala iskaz bez upozorenja da ne mora svjedočiti protiv bliskog srodnika, pa je sud zaključio da se taj iskaz ne može koristiti kao dokaz. Materijalni tragovi, prema ocjeni suda, nijesu potvrdili da je upotrijebljena sila ili prijetnja, pa je optuženi oslobođen optužbe za silovanje. Optužba za rodoskrvnjenje takođe je odbačena, jer je u međuvremenu nastupila zastara krivičnog gonjenja.
U jednom skorašnjem slučaju, iz 2022. godine, Apelacioni sud Crne Gore ukinuo je presudu Višeg suda u Bijelom Polju kojom je jedan muškarac osuđen na tri godine zatvora zbog krivičnog djela rodoskrvnjenja - za zlostavljanje rođene sestre. Sud je utvrdio da je prvostepeni postupak vođen uz ozbiljne proceduralne propuste, da su svjedoci iz bliskog srodstva, uključujući i samu oštećenu i roditelje, saslušani bez zakonskog upozorenja da imaju pravo da ne svjedoče protiv člana porodice, zbog čega je presuda poništena, a slučaj vraćen na ponovno suđenje.
Ovakve odluke sudova pokazuju koliko je pravosuđu teško da se nosi sa osjetljivim slučajevima seksualnog nasilja u porodici.
Ponovljeni postupci dodatno produžavaju traumu i obeshrabruju prijavljivanje, kaže za CIN-CG Ana Jaredić, psihološkinja i koordinatorka Programa podrške osobama koje su pretrpjele porodično nasilje u Centru za ženska prava (CŽP).
“Svaki put kada se slučaj vraća na početak, preživjeli mora ponovo da prolazi kroz bolna sjećanja, da iznova objašnjava ono što je već rekao ili rekla i da ponovo dokazuje da govori istinu. U takvom procesu, zbog retraumatizacije, priče im se razumljivo mijenjaju, ne zato što lažu, već zato što ponovo proživljavaju ono što pokušavaju da zaborave. Umjesto osjećaja zaštite, često se javlja osjećaj krivice i nemoći. Na taj način sistem, umjesto da bude saveznik, postaje podsjetnik na nasilje koje je već jednom preživljeno”, objašnjava Jaredić.
ČEST U NAIZGLED STABILNIM I FUNKCIONALNIM PORODICAMA
Iako su pedijatri često prvi koji mogu identifikovati slučajeve zlostavljanja djece i stoga imaju važnu ulogu u prepoznavanju i seksualnog zlostavljanja djece, u Crnoj Gori ovaj kadar nije u potpunosti spreman za to, pokazala je studija “Percipirana vještina i spremnost da se reaguje na seksualno zlostavljanje djece: procjena pedijatara u Srbiji i Crnoj Gori” iz 2020. godine, čiji su autori dr Jelisaveta Sanja Rolović i Nikola Stevanović. U istraživanju je učestvovao 121 pedijatar iz Crne Gore, što je u tom trenutku činilo polovinu ukupnog broja u zemlji.
Gotovo 30 odsto ispitanih pedijatara smatralo je da “većina djece biva seksualno zlostavljana od potpunih stranaca ili osoba koje dijete ne poznaje dobro”, 36 odsto da se seksualna zloupotreba djece najčešće dešava u siromašnim, nestabilnim ili nefunkcionalnim porodicama, a 43 odsto da je seksualno zlostavljanje djece uzrokovano problemima poput nezaposlenosti, siromaštva ili alokoholizma, dok je 12 odsto smatralo da razgovor sa djetetom koje je doživjelo seksualno zlostalvjanje može pogoršati situaciju za dijete.
“Rezultati studije pokazuju da su ovi pedijatri imali pogrešna uvjerenja. Više od 90 odsto mladih žrtava seksualnog zlostavljanja poznaju od ranije svog zlostavljača, a 30 odsto zlostavljača čine članovi porodice. To može biti roditelj, najčešće otac, ali i ujak, stric, porodični prijatelj... Seksualno zlostavljanje djece se često dešava u naizgled stabilnim i funkcionalnim porodicama, i nema veze sa socijalnim statusom, alkoholizmom, nezaposlenošću”, objašnjava za CIN-CG dr Rolović.
Istraživanje je pokazalo i da je samo 16 odsto ispitanih pedijatara (njih 19) potvrdilo da su se makar jednom sreli sa seksualnim zlostavljanjem djece tokom svoje prakse. Međutim, samo je njih četvoro prijavilo slučajeve. Iako je riječ o malom uzorku, to govori da gotovo 80 odsto pedijatara koji su se sreli sa seksualnim zlostavljanjem djece nije prijavilo slučajeve.
Alarmantno je da 93 odsto ispitanih pedijatara smatra da nijesu dovoljno obučeni da prepoznaju znake seksualnog zlostavljanja djece, dok se svega sedam odsto njih smatra kompetentnim da prepoznaju ove znake.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) prepoznaje problem seksualnog zlostavljanja djece kao problem javnog zdravstva između ostalog, međutim u pedijatrijskoj literaturi globalno, seksualno zlostavljanje djece nije dobilo jednaku pažnju kao fizičko zlostavljanje, navodi se u ovoj studiji, što ukazuje za potrebu za većim fokusom na razumijevanje i rješavanje ovog problema.
BEZ SISTEMSKE PODRŠKE
Incestuozno zlostavljanje se kod nas i dalje tiho odvija u porodicama, često nevidljivo i neizgovoreno. To je jedna od najtežih trauma koje dijete može da doživi, a istovremeno i najskrivenija, jer se odvija tamo gdje bi ono trebalo da bude najbezbjednije - u njegovom domu. U praksi ga srijećemo više nego što bi javnost pomislila, jer većina slučajeva nikada ne ugledaju svjetlo dana”, objašnjava za CIN-CG psihološkinja i psihoterapeutkinja Adriana Pejaković, sa dužim iskustvom rada sa djecom koja su preživjela seksualno zlostavljanje u porodici.
Najčešći obrasci uključuju: dugotrajno manipulativno ponašanje, prijetnje, emocionalno ucjenjivanje i izolaciju žrtve. “Zlostavljanje rijetko počne naglo - često se razvija postepeno, kroz narušavanje granica, izgradnju tajni i postepeno potčinjavanje djeteta”, ističe Pejaković.
“Postoji i ‘dobra slika porodice’ spolja, dok se unutra odvija tiha drama i normalizovano nasilje. U tim slučajevima dijete gotovo nikada ne dolazi spontano da kaže. Ono obično progovara kada je već potpuno slomljeno, kad napetost postane nepodnošljiva. Ili nikad. I svaki put kada čujemo takvu priču, i poslije mnogo vremena, ostane osjećaj da je dijete predugo bilo samo u tom bolu”, objašnjava Pejaković.
U Crnoj Gori djeca nakon izlaska iz zlostavljajuće porodice obično budu smještena kod rođaka, u hraniteljske porodice, ili ustanove socijalne zaštite, ali sama promjena okruženja ne briše strah koji se u njima godinama taložio.
“Mnoga od te djece noću ne spavaju, plaše se tišine, provjeravaju vrata, imaju napade panike ili nagle promjene raspoloženja, jer trauma nastavlja da se odigrava unutra i kada spolja više nema nasilja. Ako ne dobiju adekvatnu psihološku podršku odmah, često razviju poremećaje vezivanja, anksioznost, depresiju ili autodestruktivno ponašanje u adolescenciji”, navodi Pejaković.
Ona objašnjava i da je u slučajevima incesta tj. seksualnog zlostavljanja djece u porodici, najvažnije da svi koji dolaze u kontakt s djetetom imaju razumijevanje za psihološke posljedice trauma i da postupaju tako da dijete ne bude dodatno izloženo stresu.
“Proces svjedočenja, susreta s odraslima, kao i podsjećanja na traumatične događaje mora biti pažljivo vođen i uz prisustvo stručne osobe koja razumije emocionalne reakcije djeteta.”
Ključno je da dijete osjeti da je bezbjedno, da ga niko ne sumnjiči i da ima podršku dok govori o nečemu što mu je najteže.
“Dobra saradnja između institucija, uz jasno definisane procedure i kontinuitet u stručnom radu, može značajno smanjiti rizik retraumatizacije”, smatra Pejaković.
Zlostavljanje rijetko počne naglo - često se razvija postepeno, kroz narušavanje granica, izgradnju tajni i postepeno potčinjavanje djeteta
Problem je, tvrdi ona, što sistem ne nudi trajna rješenja.
“Dijete se skloni, ali ne i iscijeli. U nekim manjim sredinama nema dovoljno stručnjaka za rad s traumom, pa djeca ostaju sama sa svojim noćnim morama, samo u drugačijoj kući. U idealnim okolnostima, izlazak iz nasilne porodice bio bi početak novog života, ali bez kontinuirane psihološke, obrazovne i socijalne podrške, on može postati samo još jedna selidba i dodatna trauma za dijete”, ističe Pejaković.
U SAD-u, kaže dr Rolović, učestalost zlostavljanja djece u porodici nije ništa manja, ali sistem nudi dobru podršku zahvaljujući centrima socijalne zaštite koji su namijenjeni isključivo djeci.
Jaredić objašnjava da za preživjele sistemska pomoć u obliku integrativnih terapija - ne postoji i da se one rijetko javljaju psihoterapeutima zbog same traume koju su preživjele u porodici.
“Obično se ljudi jave zbog nekih simptoma koji ih muče u svakodnevnom životu, teškoća u funkcionisanju. Tek kasnije, tokom terapije, dođemo do otkrivanja trauma incesta”, kaže Jaredić.
I Petrović tvrdi da preživjeli rijetko progovore. Naročito je teško kada se iz incesta rode djeca.
“Jedna djevojka je bila trudna. Nijesmo znali ko je otac. Tek kada ju je tražila sestra od 12 godina i požalila se da otac odlazi sa njom u krevet uveče, osnažila se da nam kaže šta je doživjela od strane oca i da je dijete rođeno iz incesta”, objašnjava Petrović.
Ovo je samo jedan primjer porodice koja nikada nije pokrenula krivične postupke protiv zlostavljača.
“Majke najčešće znaju kada je otac incestuozni zlostavljač - ali ćute”, objašnjava Petrović.
Prema riječima Petrović, starica u osamdesetim javila se njenoj organizaciji prije nekoliko godina.
“Kazala mi je da joj ćerka umrla od raka u pedesetim i da tek sada jako žali što je tražila od ćerke da ćuti, kad je stric silovao. Zlostavljanje se dešavalo duže vrijeme, a majka je ćerki rekla da nikom ne pominje ‘tu bruku.’ Ubrzo joj je našla mladoženju - da svi kažu eto normalna je, udala se, ništa nije bilo. Ostatak života, kako je govorila njena majka, provela je ‘kao drvo’ - bez trunke emocije, čak ni prema sopstvenoj djeci. Očigledno je da je trauma ostala sa njom do kraja života”, objašnjava Petrović.
PREŽIVJELIMA POTREBAN POSVEĆENI SVJEDOK
“Preživjelima nakon izlaska iz zlostavljajuće porodice najviše fali osjećaj sigurnosti, ne samo fizičke, već i emocionalne. Mnogi godinama ne vjeruju da postoji mjesto gdje se mogu opustiti bez straha da će biti povrijeđeni. Fali im stabilnost, kontinuitet i neko ko će biti uz njih i kad ne napreduju brzo. Šanse za oporavak postoje, ali su uslovljene dostupnošću terapeuta koji razumiju traumu i sistemske podrške koja ne prestaje nakon prijave. Nažalost, stručnjaka je malo, a oni koji rade često su preopterećeni i bez supervizije”, objašnjava Pejaković.
“Dolazila je prije nekoliko godina djevojka tinejdžerske dobi, koja nam je jasno stavila do znanja da ona i njena sestra prolaze kroz incestuozno zlostavljanje od strane oca. Tražio je da spavaju zajedno u krevetu, uvjeravao ih da to nije ništa. Hodao je go pred njima. Međutim, djevojka, sada odrasla, nedavno se javila i tražila od mene da zaboravim šta mi je govorila. Rekla je da je njen otac dobar i da je voli”, kaže Petrović.
Osobe koje prođu kroz traumu incesta često ostanu u odnosu sa svojim roditeljima, zlostavljačem, cijelom porodicom, objašnjava Alis Miler, jedna od najznačajnijih svjetskih terapeutkinja na polju dječje traume. Kako navodi u knjizi “Tijelo nikad ne laže”, djevojčice koje seksualno zlostavljaju očevi obično nailaze na prezir i mržnju majke. Tada ostaju “gladne ljubavi” i često se vezuju za zlostavljača u nadi da će njegovo iskorištavanje jednog dana postati istinska očeva ljubav. Djeca potisnu to što im se desilo, i u odrasloj dobi postaju osobe koje ne mogu da se povežu sa svojim emocijama, objašnjava Miler. Zato je za one koji su preživjeli incest od ključnog značaja da mogu da ispričaju svoju priču nekom ko će biti posvećeni slušatelj, svjedok. Najbolje je da je to profesionalni terapeut koji je obučen da radi sa teškim dječjim traumama. Važno je da im bude omogućeno da osjete ljutnju i mržnju prema zlostavljaču, ali i porodici koja je prikrivala zlostavljanje, i da imaju snage da prekinu odnose sa takvim porodicama, na šta se u odrasloj dobi teško odlučuju.
Istraživanje feministkinje specijalizovane za istraživanje seksualnog nasilja nad ženama i djevojkama, uključujući silovanje, incestuozno zlostavljanje, femicid i pornografiju, Dijane Rasel, iz 1986. pokazalo je da je 63 odsto žena koje su do 14. godine doživjele seksualno zlostavljanje unutar porodice, kasnije doživjelo i silovanje ili pokušaj silovanja. Poređenja radi, među ženama koje nijesu prijavile seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, taj procenat je iznosio 35 odsto. Dakle, seksualno zlostavljanje u djetinjstvu udvostručava rizik od ponovnog zlostavljanja u odraslom dobu.
Incest nije samo individualna patologija, već često odraz duboko poremećenih porodičnih odnosa u kojima ne postoje jasne granice između uloga, emocija i moći. Tipičan obrazac je otac zlostavljač, a majka pasivna figura koja održava sistem kontrole i moći oca. Mada ima i drugih primjera. Počinilac incesta rijetko koristi moć, radije bira manipulacije i koristi ljubav djeteta da izazove osjećaj krivice u njemu.
“Kada društvo stavlja očuvanje slike porodice iznad dobrobiti djeteta, ono postaje saučesnik, i to je najteži dio ove dinamike. Sistem mora naučiti da ne posmatra porodicu kao idealizovanu jedinicu, nego kao prostor koji može biti i siguran i opasan. A mi, kao zajednica, moramo početi da vjerujemo djeci prije nego što vjerujemo porodičnim mitovima”, objašnja Pejaković.
Dr Rolović, koja radi sa članovima porodice u kojima dolazi do seksualnog zlostavljanja djece, objašnjava da je veoma komplikovano to što je počinilac često i staratelj djeteta - obavlja dužnosti njege, pažnje, brige, sve ono što čini roditeljsku ulogu, a potom to zloupotrebljava.
“Zbog svega toga preživjeli gaje pomiješana osjećanja prema počinitelju, i snažno osjećanje ljubavi i privrženosti, što izlazak iz ove traume čini komplikovanim. Ali, ipak nije nemoguć”, ističe dr Rolović.
Posvećena podrška je ključna, ali i razni drugi faktori utiču na izlazak preživjelih iz ove traume.
“I mada jeste teško, preživjeli, uz pravilan tretman, apsolutno mogu izaći iz traume, ne moraju provesti život sa trajnim posljedicama, kao što se uglavnom smatra”.
POTREBNO RANO PREPOZNAVANJE I OBRAZOVANJE DJECE
Djeca se mogu naučiti da prepoznaju neprikladno ponašanje ako se s njima razgovara na topao, jasan i njima razumljiv način, objašnjava Pejaković.
“U mnogim zemljama djeca uče da njihovo tijelo pripada samo njima, da imaju pravo da kažu ne, da se loš osjećaj u stomaku mora ozbiljno shvatiti. Kod nas je to još uvijek tabu, jer roditelji često vjeruju da tome nije mjesto u školi”, kaže Pejaković i navodi da postoje uspješni modeli iz skandinavskih zemalja, Kanade i Australije, koji povezuju školu, psihologa i roditelje kroz zajedničke radionice.
Dr Rolović ističe važnost seksualnog obrazovanja i otvorenog razgovora o seksualnom zlostavljanju u porodici. Seksualno obrazovanje u školama još u Crnoj Gori nije zaživjelo.
Psihoterapeutkinja kaže i da su neki od počinilaca seksualnog zlostavljanja u porodici često pretjerano zaštitnički nastrojeni prema djetetu, ograničavaju kontakt djeteta sa drugima, uključujući vršnjake, oklijevaju da potraže medicinsku pomoć za povrede djeteta ili psihoterapiju za problematično ponašanje.
“U odnosu prema djetetu fali emocionalne povezanosti, ali postoji prekomjeran fizički kontakt, prave seksualne opaske o djetetu, žele da spavaju u istom krevetu sa djetetom, tajnoviti su u prisustvu djeteta, izoluju se sa djetetom i izražavaju ljubomoru na druge članove porodice.”
I mada jeste teško, preživjeli, uz pravilan tretman, apsolutno mogu izaći iz traume, ne moraju provesti život sa trajnim posljedicama, kao što se uglavnom smatra
Fizički pokazatelji da dijete prolazi kroz seksualno zlostavljanje mogu uključivati bol, iritaciju ili povrede u genitalnoj ili analnoj regiji, pocijepan ili krvav donji veš, kao i prisustvo seksualno prenosivih infekcija. U ponašanju, dijete može ispoljavati seksualizovane radnje koje nijesu primjerenе njegovom uzrastu, povratak na ponašanje karakteristično za mnogo mlađu djecu, pojačanu masturbaciju ili neobično seksualizovano ponašanje prema vršnjacima...
“Često se javljaju povlačenje, depresivnost, promjene raspoloženja, prisilne navike poput pretjeranog kupanja, ali i samopovređivanje, bježanje od kuće, konzumiranje alkohola ili droga, pa čak i pokušaji suicida. Pad koncentracije, gori školski uspjeh i gubitak interesovanja za aktivnosti koje je dijete ranije voljelo takođe mogu biti važni signali. Na emotivnom planu, dijete može iskusiti duboku anksioznost, depresiju, povlačenje u sebe i poremećaje ishrane, poput anoreksije”, kaže dr Rolović.
Čovjek s početka teksta, koji je preko upitnika CIN-CG-a podijelio svoje iskustvo, navodi da dugo nije bio svjestan da ga polubrat seksualno zlostavlja.
“Danas znam da me to oblikovalo, što se vidi u mojim sadašnjim odnosima, ali pokušavam da promijenim neke obrasce, i uspio sam donekle da se distanciram od familije, posebno od tog polubrata. Najgore je to što se sve zna, oprašta i skriva - ako je moje ‘pleme’ u pitanju, a to je jako loše.”
Pozovite za pomoć
Ukoliko trpite nasilje ili znate nekog ko trpi nasilje, pozovite:
Nacionalna SOS linija za žrtve porodičnog nasilja: 080 111 111 (besplatan broj, dostupan 24 sata)
Policija: 122 (hitni slučajevi i prijava krivičnih djela)
SOS telefon za djecu i mlade: 116 111 (besplatan broj za pomoć i savjetovanje)
Sigurna ženska kuća S.O.S. telefon: 069 013-321
Centar za ženska prava: +382 67 166 800
Bonus video:
